Što je centar nekog grada, to je uglavnom poznata stvar. To je onaj dio kojemu, po definiciji, gravitiraju drugi dijelovi. Ono oko čega se sve skuplja, čemu teži i ono gdje se sve - od kulture, umjetnosti, poslova, druženja pa sve do politike - događa i razvija...
U Zagrebu je to, po nekom starijem tumačenju, sve unutar Lenucijeve potkove koja se još od kraja 19. st. smatra zelenim okvirom središta grada. Moderno doba i širenje grada prema periferiji dovelo je do toga da se shvaćanje centra itekako proširilo, po nekima obuhvaća čak i podsljemensku zonu, a po mojoj strogo konzervativnoj, da ne kažem krajnje isključivoj definiciji, taj pojam se odnosi se na svega par ulica oko Jelačić platza. Tamo nešto malo oko Charlieja u Gajevoj, Bogovićeva, Cvjetni trg, prvi dio Preradovićeve i Frane Petrića.
“Uf... daleko je to!”, govorio bih preko telefona kad bi me netko pozvao na piće u Petrinjsku, a onima koji bi me zvali u Martićevu - e, njima se ne bih ni javljao. Skup mi je roaming!
Ima, međutim, i iznimnih situacija kada to mjesto u gradu gdje sva druga gravitiraju, ono čemu sve teži i kamo su se svi uputili privremeno bude malo izmješteno. Nedjeljom je to, na primjer, Britanski trg na kojemu se tada odvija onaj tradicionalni sajam antikviteta. Za vrijeme uličnog festivala Projekt Ilica, to je, jasno, ta naša najduža ulica, ali samo u dijelu od Frankopanske do Primorske, a dok traje Interliber - barem za one koji čitaju - to je Velesajam.
Tijekom utakmica Lige prvaka, a ovo će biti priča upravo o tome, taj centar svih zbivanja je izmješten na maksimirsku ljepoticu, među rajom poznatu još i kao Dinamov stadion. I to, da budem još precizniji, u njegovu počasnu ložu! Na posljednjoj takvoj utakmici tamo su, naime, gravitirale neke ozbiljne svjetske face čineći - barem za tih 90 minuta - ovaj u uvodu opisani centar grada sasvim beznačajnim u usporedbi s ovim u Maksimirskoj, na kućnom broju 128.
Elem, pod poluvremenom svi uglednici iz lože svoju pažnju s terena preusmjeravaju na švedski stol, a potom sjednu za stolove koji nisu unaprijed raspoređeni, ali neki uobičajeni red sjedenja ipak postoji. Predsjednik kluba tako sjedi sa suprugom za stolom u kutu, članovi Izvršnog odbora se također drže zajedno, a Uprava bude toliko okupirana razgovorom s nekim važnim gostima da često ni ne sjednu, već samo s nogu nešto malo čalabrcnu. Ostali, oni stalni uzvanici, ali i povremeni poput mene - kako se tko snađe... Na utakmici protiv Chelseaja ja sam tako sjeo za stol za kojim je već sjedio jedan simpatični izaslanik Grada Zagreba, a kojega sam i ranije viđao na utakmicama. Pričali smo o tome kako ne možemo vjerovati da vodimo, da je Oršić najbolji igrač na svijetu te da je Chelsea jedini londonski klub koji još uvijek nismo pobijedili. Usred tog našeg fantaziranja, za stol su nam prišla dva gospodina u odijelima i s tanjurima u ruci. Primijetio sam i Chelseajevu značku na reveru jednog od njih. Na engleskom jeziku upitali su da li mogu sjesti s nama, a ja sam rukom napravio gestu iz koje su sasvim ispravno zaključili da je slobodno.
“Koliko je bilo udaraca na gol?” pitao je jedan od njih čim je sjeo. “Mi smo imali najmanje jedan”, rekao sam mu aludirajući na onaj Oršićev koji im se ukotrljao u gol, “koliko ste vi imali, nije ni bitno!”
Obojica su se iskreno nasmijala šali pa smo nastavili opušteno i neobavezno ćaskati o utakmici. Oni su se tom prilikom žalili na svog trenera koji navodno od razvoda braka više nije onaj stari, a jedan od njih je ustvrdio da umjesto nogometne lopte sve njegove misli okupiraju dvije lopte njegove nove, dvadesetogodišnje djevojke iz Brazila...
U tom trenutku za stolom nam se pridružio Ćiro Blažević, a za kojega je jedan od njih znao da je ‘98. godine osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu.
“Što biste Vi učinili da ste na Tuchelovom mjestu?”, pitao je Ćiru iskreno zainteresiran. “Ništa!’, podviknuo je Ćiro, “Kontrolirate igru i sigurno ćete postići gol.”
Palo mi je u tom trenutku na pamet, valjda zbog njegova naglaska koji nije bio tipično engleski, da bi taj zainteresirani gospodin zapravo mogao biti novi vlasnik Chelsea. Amer koji je klub kupio od Abramoviča, a koji likom i nije previše poznat našoj javnosti...
Čudilo me jedino to kako umjesto za nekim uglednijim stolom, a tu je bio i predsjednik UEFA-e Čeferin, te nakon dugo vremena i Boban, on sjedi tu sa mnom i ovim gradskim izaslanikom... Pogotovo me to čudilo s obzirom na to da znam kako Suki inače besprijekorno kontrolira cijeli protokol još od parkinga ispred stadiona pa sve do ove svečane lože.
“Proguglaj vlasnika Chelseaja”, rekao sam ovom kolegi za stolom, “moguće da je to ovaj tip”. Ćiro je na to počeo galamiti da nema šanse, kako on zna prepoznati predsjednika kluba iz aviona, a da su ova dvojica, pri tome malo i pokazujući prema njima, dva lijeva krila. “Oni su Mika, Pera, Laza...”, podviknuo je.
Google je, međutim, ponudio drugo viđenje stvari i za traženi pojam izbacio je fotografiju čovjeka koji sjedi preko puta nas i jede crni rižoto. Ispod fotografije je pisalo Todd Boehly, američki biznismen i milijarder. Ispala mi je, ne moram vam ni govoriti, proljetna rolica iz usta kada sam to pročitao...
Drugo poluvrijeme je već bilo započelo, pozdravili smo se i svatko je ponovno zauzeo svoje mjesto. Čačića je opet ispratila sreća pa se priča o raskalašenom životu trenera Tuchela pokazala kao istinita te oni do kraja utakmice ne uspijevaju poravnati rezultat. “Plavi! Plavi!”, zaorilo se odjedanput ložom, a novi vlasnik Chelseaja i njegov asistent došli su do mene da se pozdrave i čestitaju na pobjedi.
Ja sam im pri tome rekao da su kupili pogrešan plavi klub, a oni su me pitali gdje je onaj trener što im je na poluvremenu rekao da će sigurno postići gol. “Slagao nas je kako bismo se opustili!”, zaključili su i, uz najavu da će nam se osvetiti u uzvratnoj utakmici odletjeli za London.
Idući dan, sjedeći ponovno u pravom centru grada, tamo pri vrhu Gajeve ulice u Charlieju, pročitao sam u novinama kako su “Bluesi” smijenili svog trenera. Nisam bio nipošto iznenađen! Sreo sam tom prilikom i Sukija, a koji osim na stadionu, kao što sam već naveo, protokol neslužbeno vodi i u centru grada.
Pitao sam ga kako to da Amer pod poluvremenom nije imao svoje mjesto za stolom s najvećim facama, a on je, onako šeretski u prolazu, dometnuo da jeste. “Namjerno sam ga...”, rekao je, “stavio tebi za stol!”
“Znaš da kod mene nema greške u organizaciji!”, podviknuo je za kraj, a ja sam odmah krenuo istraživati tko je nakon Berlusconija preuzeo A.C. Milan. Ne bih, naime, želio da idući put kada se centar grada ponovno preseli iz onih nekoliko ulica oko Jelačićevog trga u Dinamovu svečanu ložu, a to će po svemu sudeći biti veoma skoro, ne budem u potpunosti spreman na potencijalno sličnu situaciju.
VIDEO Alen Vitasović o alkoholizmu: 'Nije me sram priznati da sam se liječio'
