Kada je prije tri godine najavljeno snimanje Ad Astre, James Gray, scenarist i redatelj filma rekao je kako želi napraviti do sada najrealističniji opis svemirskog putovanja prikazanu na velikom ekranu. Vizualno nevjerojatan, krajnje uvjerljiv, Ad Astra doista jest to što je Gray najavio.
No, sasvim bi pogrešno bilo Ad Astru svesti samo na briljantne vizuale, to je priča o odnosu oca i sina, samoći, znatiželjnoj ljudskoj prirodi, kao i znanosti, osvajanju svemira koja se sve češće u javnosti smješta u neposrednu budućnost. U tom ne tako dalekom futuru Brad Pitt je major Roy McBride, astronaut u misiji koja ga kroz negostoljubivi Sunčev sustav kako bi otkrio sudbinu svojeg oca koji je sa svojom ekspedicijom nestao prije 16 godina pod nejasnim okolnostima. McBride je neustrašiv čovjek što je Gray opisao na vrlo inteligentan način, astronautov puls ne raste niti u najvećoj opasnosti.
Poput one prikazane u uvodu filma kada zbog misterioznog izboja energije pada s antenske postaje koja stoji na rubu atmosfere ne bi li postigla ono čemu je i njegov otac posvetio život, detekciju znaka izvanzemaljskog života. Već i po tome je Roy savršen za misiju pronalaska svojeg oca koji je možda živ pa i odgovoran za izboje energije koji prijete opstanku Zemlje pa i cijelog Sunčeva sustava. Misija za njega postaje putovanje u dubinu vlastite duše, konačnog upoznavanja vlastita oca Clifforda kojega tumači velikan filma Tommy Lee Jones. Na Royjevom putovanju upoznajemo svemir detaljno kao nikada do sada na filmu, na Mjesecu su baze, jedna je i na Marsu.
Na trenutke to zna biti i uzbudljivo, na baš odlično prikazanom Mjesecu postoji velika postaja u kojoj je ispostava DHL-a, prodaju se Subwayjevi sendviči, ali tamo su i pirati. Jer, suštinski se ništa nije promijenilo, i u svemiru se odvija bitka za resurse. I ona je bespoštedna i smrtonosna. Već u toj prvoj etapi na Mjesecu Ad Astra pred nas stavlja pitanje jesmo li se dovoljno promijenili da smo spremni ići u takva osvajanja, jer očito je da čovjek od svoje prirode ne može pobjeći niti na drugom, krajnje negostoljubivom, nebeskom tijelu. Konačni susret Royja i Clifforda nudi i jedno praktičnije pitanje, jesmo li dovoljno napredni i tehnološku osposobljeni kao civilizacija? Jer, opasni energetski izboji potječu od antimaterijskog izvora energije nad kojim Royjev otac više nema kontrolu. A koji se pokvario upravo zbog ljudske naravi, nakon pobune posade koja više nije željela biti alatom zadovoljenja Cliffordove neutažive znatiželje.
Tako su Roy i Clifford postavljeni pred gledatelja kao temeljna dilema čovječanstva, trebamo li ići negdje drugdje u potrazi za nečim višim i većim ako i na samoj Zemlji imamo dovoljno ljepote i ljubavi te još dovoljno toga za istražiti. To pitanje podvlači i Royjeva grižnja savjesti, odnosno pitanje da li je njegova posvećenost svemiru vrijedna udaljavanja od supruge Eve. Kao što se od njega zbog istraživanja odvojio i njegov otac. U svemu tome gledamo jednog naprosto briljantnog Brada Pitta koji u istoj godini ima dvije velike uloge, prva je, dakako, u Bilo jednom u Hollywoodu.
Pitt u Ad Astri introvertnost i samotnjaštvo koji ga zapravo čine atipičnim za ono što on jest za vanjski svijet - neustrašivi heroj, sin velikog oca istraživača, projicira na fascinantan način. Izrazima lica, pokretima, pogledom. Riječi koje od njega čujemo najviše su u monologu u koji su pretvoreni i psihološke testove koje redovito mora prolaziti, pa i poruke supruzi koju tumači Liv Tyler. Dijalozi koje vodi s ocem, njegovim starim prijateljem pukovnikom Pruittom kojega glumi Donald Sutherland te Helen Lantos, kćeri članova očeve ekspedicije tu su da postupno otključavaju Royjeve dileme i konačno ga otvore prema gledatelju i svijetu kojemu se na kraju vraća.
Iako oscarovske silnice već neko vrijeme malo pomalo zakreću prema Jokeru Joaquina Phoenixa, bilo bi naprosto pošteno da Pitt konačno dobije svojega glumačkog Oscara. Iako ne bi bilo iznenađenje da cijenjeni kipić pripadne i Jamesu Grayju za ovaj veliki film, odu svemiru i čovjeku u njemu kakvu još do sada nismo vidjeli.
