Gitaristički virtuoz cijelu je godinu na turneji na kojoj, kako sam kaže, od Bugarske do Austrije predstavlja svoj posljednji album “Mother tongue” koji je publika izvrsno prihvatila.
Nekadašnji frontmen benda Leb i sol s kojim je snimio 14 albuma i svirao po cijelom svijetu snimio je i niz samostalnih albuma, napisao nagrađivane teme za petnaestak filmova, glazbu za balete, nastupao je od Bugarske do Los Angelesa, svirao s Tommyjem Emmanuelom i simfonijskim orkestrima diljem Europe... Osim na Brijunima, do kraja kolovoza nastupat će i na Špancirfestu u Varaždinu, u Makarskoj i Đakovu, a krajem godine prvi put u karijeri ide na turneju po Australiji. Potrudit će se malo i odmoriti, kaže, a jedva čeka da završi ova ljetna turneja da se posveti studijskom radu i počne snimanje svih ideja koje je u međuvremenu snimao telefonima i snimačima.
Što ste pripremili za publiku na Brijunima?
Gotovo sam svake godine tamo, i na moje veliko zadovoljstvo 23. kolovoza opet sam u tom predivnom, čarobnom ambijentu, u toj neviđenoj prirodi i nevjerojatnoj tišini koja vlada okolo. Svi su uvjeti tu za jedan zaista specijalan nastup. Produžit ću s promocijom mojeg posljednjeg albuma “Mother tongue” koji je objavljen krajem prošle godine za Croatia Records. Odsvirao sam već dosta koncerata, od Sofije u Bugarskoj pa do Beča u Austriji, i naišao na zaista nevjerojatan prijam publike, što govori da joj je drago čuti nešto tiše, ambijentalnije s više emocija, s mekšim i lakšim pristupom. Svi koncerti koje sam odsvirao na akustičnoj gitari zapravo su reakcija na sve više tehnologije u glazbi, sve više je razglasa, lasera, videozidova, elektronike koja se čuje pet kilometara dalje... Na neki način, neki skromni povratak suštini, to je moj koncert.
Više ste puta nastupali s Radom Šerbedžijom, snimili ste i duet, hoće li i on biti s vama na pozornici?
Žao mi je što on neće biti na Brijunima kad budem imao koncert, otišao je na neko snimanje, ali bit će prigoda da se opet pronađemo. To je jedna nevjerojatna ekipa u Ulysses teatru, predivni ljudi koji svake godine rade nove projekte, predstave koje su vrlo zanimljive za gledanje. Rade i ja smo drugovi još od početka ‘80-ih godina, u puno konteksta našli smo se zajedno, u kazališnim predstavama, u filmskim projektima, na koncertima. On je meni gostovao, ja njemu, tako da smo vrlo bliski i stalno se po cijelom svijetu nalazimo i družimo.
Spomenuli ste i sami da je danas sve u skupim produkcijama, koliko je teško u takvim uvjetima izaći sam s gitarom na pozornicu i osvojiti i zadržati publiku do kraja koncerta?
To je dobro pitanje, to uopće nije lako, morate se dovesti u neku vrlo jaku, moćnu koncentraciju jer treba izdržati mentalno i fizički cijeli koncert. Dajem si za pravo da to radim nakon 40-50 godina sviranja i vjerujem da to dobro radim uz pomoć 3-4 pedalice koje imam, pa snimim prije neke matrice, pa još improviziram na licu mjesta. Samo je disciplina spremljena kod kuće, da ne kažem spartanska, morate biti na visini zadatka jer ljudi to od vas očekuju. Ako publici želite dati vrhunski doživljaj, morate i duboko ponirati, ali i visoko poletjeti, a to ovisi o trenutku, zdravlju, raspoloženju, atmosferi koja se stvorila s publikom.
Rekli ste da je vaš posljednji album povratak nekim korijenima pa se opet vraćam na skupe produkcije kojima je danas, barem se meni tako čini, ključno napraviti hit koji će se dobro prodati, ali malo što od toga ostaje trajno, za više generacija?
Često sam u autu, vozim duge relacije i stalno slušam radio, lokalne postaje, i nažalost, među sto puštenih pjesama pronađem tek jednu ili dvije koje su mi srcu drage. Vlada hiperprodukcija, moderna pop-produkcija poskupila je sve u smislu efekata i studijskih pomagala, ali pojeftinila je u smislu ideja i kreativnosti, sve su bolji pjevači i pjevačice, a pjesme sve gore, valjda više ne znaju što da svježe, novo i kreativno izmisle, što je vrlo teško.
Što vi volite slušati, i dalje ste na velikanima poput Beatlesa ili tražite i mlade nade?
Tražim i nove izvođače i bendove, nisam se ulijenio, slušam pa kad me nešto pogodi, baš me pogodi. Na TV-u sam gledao igrani film o Bob Dylanu u kojem je bila njegova originalna muzika, to je neusporedivo s ičim što se danas proizvodi. Ta je muzika umjetnički vrlo visoko, to su danas nedostižni ideali, čekamo nekog novog muzičkog mesiju koji će pomaknuti granice, a zasad gledamo lasere i pjevačice koje se polome da daju smisla nekoj banalnoj pjesmi. Za mene je ta banalna muzika neprihvatljiva, mladima možda valja.
Čini mi se da dugo niste stvarali glazbu za filmove ili balet, je li to nešto čega ste se zasitili ili nije bilo zanimljivih ponuda?
Očekujem da Goran Paskaljević počne snimanje novog filma u Italiji pa, ako Bog da zdravlja, radit ćemo zajedno. Posljednje sam radio na “Oslobođenju Skoplja”, filmu Rade i Danila Šerbedžije, mislim da su super ispali i muzika i film. Film dobijete ili ne, ne možete se proglasiti filmskim kompozitorom i čekati da se Hollywood javi odmah, nije tako jednostavno, treba se truditi dokazati i eventualno biti na pravom mjestu u pravo vrijeme da biste dobili film.
Radite li na čemu novome?
Radim, nisam se skoro od početka godine vratio kući. Jedva čekam da mi završi ova prilično gusta ljetna turneja i da se posvetim malo studijskom radu, jedva čekam da uključim sprave i počnem snimanje svih ovih zaostalih ideja koje sam u međuvremenu snimao po telefonima i snimačima.
Znači još vas uzbuđuje stvaranje glazbe?
Naravno, ali treba vremena, ne mogu to raditi na putu, u letu, u hotelu ili autu, mogu samo neku ideju zabilježiti. Morate sjesti u studio da biste stvarali.
Je li lakše kad imate kućni studio pa sami birate vrijeme snimanja ili je bolje zakupiti studio i imati određeni termin za stvaranje?
Imam vrlo dobar kućni studio, ali koliko je to prednost, toliko je i mana. Kad imate kućni studio, onda stalno odgađate taj proces stvaranja, a kad negdje uplatite termin, onda nema odgoda. Ovako kući u pidžami možda budete kreativni, ali i ne morate biti, možete samo skuhati još jednu kavu, a kad ste u studiju, onda počinje groznica, frka i morate snimiti sve u roku. Znači posjedovanje kućnog studija ima i prednosti i mane, uglavnom usisavačem čistite taj studio i rijetko kad uključite snimanje.
Etnoglazbu počeli ste raditi s grupom Leb i sol, ali ste je nastavili izvoditi i kao solist. Ima li ona budućnosti?
Tradicionalna glazba uvijek je tu pokraj nas, hoćete li posegnuti za njom ili ne, na vama je. Ja sam kao mlad čovjek posegnuo i recept je ispao uspješan, i uvijek joj se vraćam jer želim naučiti neku “novu” stvar, neko kolo, neku novu zavrzlamu koju je teško naučiti. A pritom volim naučiti i još neku divnu lirsku temu, melodiju, neku novu baladu iz ostavštine. U cijelom mojem izrazu na gitari, pored ovog rock and rolla i pentatonske skale, ipak se ja dosta oslanjam na taj melodiozni balkanski štih, moje skale koje naviše sviram su harmonijski mol i mogu reći da sam dosta apsolvirao tu vrstu i melodioznost. Naravno, sve što naučite je dobrodošlo, obogaćuje vaš izraz i čini vas bogatijim i boljim u improvizacijama, od indijske, afričke glazbe, jazza, rocka, klasike...
Jedno pitanje koje vam sigurno svi postavljaju... postoje li i dalje pokušaji da se Leb i sol opet okupi i kakva je šansa za to?
Raduje me što su cijene naših prvih albuma na diskografskom tržištu prilično visoke, ako imate prvi, drugi ili treći album grupe Leb i sol, možete ih prodati za 200-300 eura. To znači da je ta muzika imala smisla, da smo nešto ostavili i da ostavština traje. Naravno, svi bi željeli da se ponovno okupimo, ali dok ne sazre takva ideja, ne mogu nešto tako obećati, trebaju svi biti sretni, i muzičari i producenti i publika, glupo je da samo netko bude sretan. Ili će to biti dobar spoj ili nikakav.
Napravili ste svjetsku karijeru, ali ipak ste ostali u Makedoniji, kako to da poput mnogih niste otišli nekamo na zapad?
Kao mlad čovjek shvatio sam da je zapadni šoubiznis najbolje čuvana tvrđava na svijetu pa nisam imao namjeru, niti je imam, da glavom razbijam taj tvrdi zid. Ne želim se pod svaku cijenu probijati, nuditi, hrvati s tim biznisom koji je prilično ignorantan i zatvoren. To sam shvatio kao 19-godišnjak kad sam prvi put otišao u Englesku kupiti svoju prvu dobru gitaru Gibson i kad su me na granici skoro svukli do gola jer sam bio mladi hipik. Kada su me jedno sat vremena pretresali na granici, shvatio sam da tamo nisam dobrodošao i zaključio da se ne želim na silu gurati nikamo, ni da u New Yorku pokušavam graditi karijeru dok u tajlandskom restoranu perem suđe – nema šanse. Poštujem svoj talent i rad i neću nikome na silu nametati svoju skromnu umjetnost. Ako je netko želi vidjeti, potražit će je na YouTubeu ili kupiti moj album. Nemam namjeru pod svaku cijenu postati Beyonce ili Madonna. Znam da za to nema šanse pa se nisam ni gurao. Vjerujem da su neki ljudi iz naših krajeva možda sredili svoje živote vani, žive pristojan život, nemam ništa protiv tih ljudi koji su našli svoju sreću negdje daleko, ali kad god ih vidim, imam osjećaj da im nešto nedostaje, vjerojatno rodna grupa.
Mi imamo problem s iseljavanjem, ali činjenica je da si vani uvijek stranac.
Cijeli Balkan ima problema s time. Ja putujem i sviram tamo gdje sam dobrodošao. Pitali su me više puta kad ću u Australiju, evo, tek sad idem tamo na prvu turneju.
Pratite li borbu za ime vaše države, znači li vam ona nešto?
Naravno da mi znači, pratim sva politička događanja, mi smo u jednom sendviču, pritisnuti sa svih strana, moramo prihvaćati kompromise koji su bolni i nisu tako laki, ali kao optimist vjerujem da ćemo se jednog lijepog dana izboriti za svoje mjesto pod suncem.
Odmarate li se kad od glazbe? Imate li faze zasićenja?
Vjerujte da mi trebaju tišina i priroda, stvarno mi treba malo odmora, svojevrsno punjenje, ali treba izgurati sve zakazane datume. Ugrabio sam tjedan dana odmora, bio sam u Cavtatu s djecom i bilo je fantastično, a vjerujem da ću ugrabiti i koji dan na Brijunima, vidjet ćemo.
I što radite kad ne radite?
Sad ću recimo kuhati, sin mi je tu, jučer sam pekao biftek s krumpirima, a danas bamiju i imam tremu jer to radim prvi put. Inače, polako otkrivam tajne kuhanja i kulinarstva, a kako sam improvizator u glazbi, tako sam i u kuhinji, samo sve ubacujem što ugledam u hladnjaku i na stolu i ispadne fantastično. Imam sreću zasad.
Imate li još neki neispunjeni san u karijeri?
Ova je moja karijera maraton, a ne utrka na sto metara. Moje je bavljenje muzikom maraton i ja uporno trčim, vrtim te krugove i želim si samo malo zdravlja i sreće da mogu još svirati i trčati taj maraton. Za nekoga je to možda utrka na sto metara, ali za mene ne, ja sam kao puž, polako osvajam teritorije i, da bih postao, maloprije sam je spomenuo, Beyonce, ja kao puž idem dalje i dokle stignem, stignem, ne mogu ništa obećati.
VIDEO Izabrali smo deset najseksi Hrvata
legenda i genijalac od covjeka! zelim mu samo puno zdravlja i da tako jos gura dalje dugo vremena! slusam ga cesto i ovim putem pozdrav Vlatko!!!