Grupa Gatuzo ovih je dana objavila svoj peti album “Van kontrole”. Naslov je, iako efektan, zapravo “pogrešan”, tim više što se na albumu nalazi i pjesma “Pod kontrolom”.
Naravno da govorimo o pjesničkoj ekspresiji koja ne podliježe doslovnim tumačenjima, ali, čisto da se zna, ovako artikuliran album koji mijenja i proširuje zvuk i opus Gatuza preozbiljna je stvar da bi nastala bez kontrole. Možda je najljepša “sitnica” vezana za novi album Gatuza ona da u deset pjesama Šiljo (Damir Trkulja) na gitarama i vokalima, Goran Martinjak na bubnjevima, s Jakovom Kolegom na bas-gitari – jer, sada su trojka – našli pravu mjeru kako “bez kontrole” isporučiti moćan zvuk i svirku, a s druge strane biti promišljen u realizaciji albuma na kojem je novi, drukčiji Gatuzo zabilježen s jasnom kontrolom u tonskom studiju. Među brojnim domaćim legendama, ali istinitima, postoji i ona kad je Šiljo prije trećeg albuma Gatuza počeo svirati i u Majkama Gorana Bare. I sa sobom donio pjesmu “Teške boje”, ali na engleskom jeziku. Pjesma je neko vrijeme bila “na ledu”, da bi na koncu verzija s Barinim tekstom bila objavljena kao najveći hit Majki posljednjih godina.
Koautor i inicijator pjesme Šiljo konkretno je “donio miraz” i pokazao da nova generacija domaćih rock-glazbenika ima potencijala za velike stvari, čak i kad dođe u društvo najvećih. Veliki su bili i albumi Gatuza, dvojca koji je poput rane Discipline kičme ili kasnijih The White Stripesa pokazao da se s malo instrumenata može stvarati uzbudljiva rock-glazba, pri čemu je Šiljo kao jedan od najboljih mladih rock-gitarista i uživo pokazivao ozbiljnu sviračku spremu i smisao za “buku kao nauku”. Upravo je ta “buka kao nauka” nasušno nedostajala na domaćem rock-terenu i, premda im je zadnji album “Megalomanija” objavljen prije duge četiri godine, čvrsti povratak s “Van kontrole” dokaz je da Gatuzo ide dalje. Nakon neočekivane stadionske pomp-rock tutnjave uvodne “Ima nešto” mogli biste pomisliti da kreću putevima Soundgardena, ali prije će biti da su top fizičku i sviračku formu iskoristili za mali iskorak u veliko podebljavanje zvučne slike, u kojoj Šiljo vokalnom energijom djeluje kao nekad mladi Goran Bare. Sličan bombastičan zvuk američke srednje struje, ali u formi balade, ima i “Crna kuća”, no već druga “Mogao bih” vraća ih u garažne gabarite brzih pjesama s baražnom vatrom gitara i bubnjeva. I “Dug dan”, koja bi komotno mogla funkcionirati u repertoaru Green Daya, pokazuje da je majstorska svirka tročlane postave u društvu basista ostavila Šilji veći prostor za sjajne gitarističke dionice i vokalna zaduženja.
Srednji dio albuma u pjesmama “Stariji” i “Crna kraljica” doziva u sjećanje brzometnu turnjavu Pearl Jama, ali zaduženja njihova dva gitarista ovdje ispunjava sam Šiljo. Upravo se moćan zvuk i sjajna svirka, s čestim ritmičkim eskapadama i orkestriranim gitarama može uzeti kao konstanta izvrsno odsviranog albuma. Posebne bravure donosi tamni zvučni udar predzadnje “Nosi me visoko” koje se ni Jack White ne bi posramio. No, među moguće najkomercijalnije trenutke albuma ubraja se balada srednjeg tempa “Pod kontrolom” koja bi mogla proći i u repertoaru PC&VC-a, možda zbog sličnosti u podjednako otegnutim vokalima u melodičnom refrenu, te završna “Mali mračni svijet”. Obje pokazuju da je Gatuzo bez trunke kompromisa pomirio furioznu sviračku podlogu s melodičnijim pjesmama na svojem najkompletnijem albumu do sada.
