Urednik i voditelj "Otvorenog" Mislav Togonal kaže da je svaka emisija koju vodi nova bitka. No on se u tom formatu odlično snalazi i uvijek nađe pravu mjeru i sve odradi izrazito profesionalno.
Zato je i nominiran za Večernjakovu ružu u kategoriji TV osoba godine. Iako je završio hrvatski jezik i književnost, zaljubio se u novinarstvo, a pronašao se u Informativnom programu. S Mislavom smo porazgovarali o poslu, a dotakli smo se i malo lakših tema pa nam je priznao čime se bavi u slobodno vrijeme, a podsjetio nas je i na neke komične situacije iz emisije.
Ovo vam nije prva nominacija za Večernjakovu ružu. Jeste li je očekivali?
Mislim da je prava riječ da sam nominaciju priželjkivao. Večernjakova ruža svojevrsni je Oscar u struci i svaki novinar i urednik nada se da će ući u prestižnu konkurenciju. Ni ja nisam izuzetak i počašćen sam nominacijom u konkurenciji za TV osobu godine prema izboru žirija vrhunskih profesionalaca.
Emisiju vodite već više od 10 godina, dosadi li vam kad format "Otvorenog"?
Ne treba mijenjati konja koji dobro trči. Klasičan politički talk-show davno je izmišljena forma, a u "Otvorenom" je svaka nova emisija i nova bitka. Najdugovječniji politički talk show je američki "Meet the Press", koji se emitira neprekidno od 1947. Iz te perspektive "Otvoreno" je još mlada emisija...
Što vas je privuklo političkom novinarstvu?
Kod nas je političko novinarstvo kao najnapetiji triler u kojem svaki novi dan nosi novi zaplet. U životu većine ljudi vrijedi uzrečica - daj mi Bože da živim u dosadnim vremenima. Kod novinara je stanje potpuno suprotno. Političari se iz dana u dan svojim često bizarnim potezima pobrinu da naš posao bude zanimljiv i uzbudljiv.
Postoji li netko koga ste pokušali ugostiti u emisiji, ali jednostavno ne želi doći?
Mnogo je takvih. Tko neće - bez njega se može. Najdraže mi je kada ih zovem i nemaju petlje doći, a onda prijete sudskim tužbama zbog izrečenoga u studiju.
Imate li još uvijek tremu prije emisije?
Uglavnom nemam. Dapače, prije svake emisije nastojim opustiti atmosferu u studiju kada primijetim da su gosti nervozni. Onda zbijam šale da zaborave na kamere. Kada se to dogodi, emisija bude dobra.
Potkrade li vam se katkad gaf? Kako reagirate, sjećate li se nekog najsmješnijeg?
Ne pamtim gafove, ali pamtim komične situacije, poput one kada smo "Otvoreno" dan nakon izbora radili s Markova trga. Kulisa je bila stvarna jer smo bili ispred crkve sv. Marka, ali smrznuli smo se na niskim temperaturama. Vrhunac je bio kada je kamion Čistoće usred emisije došao pokupiti otpad iz Banskih dvora.
U jednom intervjuu kazali ste da dobivate prijeteća pisma. Je li to razlog zašto rijetko dajete intervjue?
Kada čovjek radi posao koji ja radim, onda te neki vole, a neki ne vole. U tom kontekstu gledam i na prijeteća pisma. Zgužvam ih i bacim u koš. Inače, izbjegavam intervjue jer mislim da je manje često više. Besmisleno je nastupati bez suvislog povoda.
Kako se najbolje opuštate kad ne morate raditi?
Volim boravak u prirodi. Strast mi je podvodni ribolov i ljeti satima ronim, a onda ribu koju ulovim i pripremam. U posljednje vrijeme kulinarski napredujem. Tako kažu moje kćeri!
Profesor ste hrvatskog jezika i književnosti, kad ste se počeli baviti novinarstvom i zašto?
Počeo sam još kao srednjoškolac, a onda i student na lokalnom radiju u Zaprešiću. Kasnije sam prešao na Radio Sljeme i došao na Prisavlje. Sljeme je svojevrsni filtar za učenje zanata i novinarska selekcija za druge redakcije HRT-a. Zamijetili su me kao reportera sa zagrebačkih ulica i pozvali na Prvi program Hrvatskog radija. Tamo i danas uređujem tjedni politički radijski talk-show "Poligraf" i "Jutarnju kroniku" Hrvatskog radija. To je moćna emisija koja dosiže milijun ljudi jer je reemitiraju sve radijske postaje iz sustava Hrvatskog radija. Kada me prije dvadesetak godina na radiju čuo kolega Đuro Tomljenović, pozvao me da vodim Turistički magazin koji je kasnije preimenovan u Boje turizma. Ta mi je popularna i gledana emisija otvorila vrata televizijskog svijeta.
Nema vas na društvenim mrežama. Zašto?
Ima me na Facebooku, doduše sve rjeđe. Što vrijeme više prolazi, shvaćam koliko je ovisnost o društvenim mrežama opasna za stvarni život. Kako kaže jedan status: "Imam 5 tisuća prijatelja na mrežama, a za rođendan pivo pijem sam!"
Dolazite li na dodjelu Večernjakove ruže i koga ćete povesti?
Veselim se dodjeli i u HNK ću povesti svoje kćeri Tenu, Doru i Mariju. Poslije, bez obzira na ishod, idemo na sushi!
Čovjek genije, njega je Plenković trebao postaviti za ministra rada. U svojim emisijama pokopa Ribiča kad mu padne na pamet i to najčešće samo jednom (svaki put drugačijom) rečenicom, te na duhovit način. Zapravo ruga se s njim, ali Ribičeve teorije prolaze. Narod bi se trebao upitati zašto. Uz bok ovom geniju stavio bih i Jasminu Popović. Možda bi, njihovim uključivanjem u politiku, država krenula, u gospodarskom smislu, pravim smjerom.