Koliko vam znači nominacija za Večernjakovu ružu?
Znači, naravno. Osobito zbog činjenice da dolazi u trenutku kada na Radiju 101 više nema velikih "zvijezda", a prostor slobode izražavanja koji je nekada bio posebnost ove kuće, postaje - zbog nemilosrdnih pravila po kojima funkcionira radijski biznis - sve skučenijim. Ovu nominaciju ne smatram toliko osobnim postignućem, koliko zajedničkom zaslugom nekolicine kvalitetnih ljudi koji su se, u nimalo lakim uvjetima, odlučili pomalo "kockati" i pokrenuti ono što danas nazivamo "JuTrovanjem". Trebalo je imati hrabrosti dodijeliti jutarnji program dvojcu koji se ranije nije imao prilike okušati u tako zahtjevnom poslu.
Radnim danom vaša smjena počinje u šest ujutro, jeste se s vremenom navikli na buđenje zorom i ima li svojih prednosti ustajanje tako rano?
U djetinjstvu sam najbolje funkcionirao upravo ujutro, no neke su se stvari s vremenom i sticajem raznih okolnosti promijenile. Ne mogu reći da sam se posve navikao na rano ustajanje, ali vjerujem da će se i to jednom dogoditi. Pretpostavljam da buđenje ranom zorom ima svojih prednosti, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog bioritma koji na taj način uspostavljate. No, moram reći kako mislim da u tim "prednostima" može na pravi način uživati onaj koji u dijelu dana kojeg nazvamo "slobodnim vremenom" nije opterećen egzistencijalnim problemima. Drugim riječima, raditi jutarnju šihtu na radiju u Engleskoj i raditi istu stvar u Hrvatskoj - nije ista priča.
Tko vas je od gostiju koje ste zajedno s kolegom Markom Tomšićem ugostili u JuTrovanu ugodno iznenadio, tko vam je posebno ostao u sjećanju?
Posebno su mi se dopali Šamanovi prijatelji s Trešnjevke, dečki iz "Pimp My Pump". Frajeri rade fantastičan posao, uljepšavaju lice grada vođeni isključivo vlastitim entuzijazmom. Nisam autoritet na polju likovnosti, ali čini mi se da to što rade, rade vrhunski! U eteru su bili simpatično uplašeni, a nama su - povodom 30 godina Radija 101 - napravili izvrstan grafit u radijskim prostorijama. Trebate to doći poslikati...
Na 101 ste na početku radili kao novinar sportske redakcije, koliko sada pratite sport i koji vam je sport najdraži?
Da, počeo sam kao sportski novinar i moram reći da mi taj period često nedostaje i to zbog mnogih razloga. Bio sam se, nekako, "specijalizirao" za borilačke sportove, osobito za boks i MMA. I danas pratim samo boks i slobodnu borbu koji su, po mom sudu, najsofisticiraniji sportovi današnjice. Tzv. "velike" sportove (u hrvatskim okvirima) ne pratim pretjerano. Previše je tu teško probavljivih čimbenika.
S kojim glazbenikom biste voljeli pročavrljati o glazbi, politici, životu, sportu, bilo stranim bilo domaćim, tko vam se čini zanimljivim sugovornikom?
Ima ih više, ali su, nažalost, uglavnom pokojni. Meni nekako sve počinje i završava s Johnnyjem Cashom, čovjekom kojeg intimno doživljavam kao neku vrstu duhovnog učitelja, koliko god to blesavo zvučalo. Pouzdano znam da nisam jedini koji na taj način doživljava "Čovjeka U Crnom", što na neki način samo po sebi govori o njegovoj veličini. Ipak, kada bih morao birati među živućim glazbenicima, vjerujem da bi to bila Joan Baez.
