Reporterka "Provjerenog" Maja Medaković već 10 godina svojim prilozima mijenja zakone, ali i živote potrebitima.
Zbog toga je i nominirana za Večernjakovu ružu u kategoriji TV osobe godine. Maja nam je otkrila kako se nosi s izazovima na poslu, ali i koja joj se priča najviše urezala u sjećanje.
Jeste li očekivali nominaciju za Večernjakovu ružu? Što vam znače nagrade za daljnji rad?
Ne da nisam očekivala nego sam, kad sam u novinama vidjela svoju sliku, odmah poslala poruku urednici da je pitam šali li se to tko sa mnom. Poprilično je čudno i nevjerojatno vidjeti svoje ime pored takvih televizijskih veličina uz čija si lica na ekranima zapravo odrastao. Kada se dogode, nagrade su zaista divna potvrda truda, rada i emocija koje ulažem u svaku svoju priču. A i roditelji budu ponosni ?
Što biste rekli da je najveći izazov u vašem poslu? Kako se s takvim izazovima nosite?
Svaki tjedan je nova priča, dakle svaki tjedan novi izazov. Ponekad je rovovski posao nekoga uopće nagovoriti da vam stane pred kamere. Ponekad su putovanja i tereni zajedno s rokovima koji pritišću fizički jako iscrpljujući, ali uvijek se uspije. Uvijek me brine jesam li na dobar i zanimljiv način gledateljima prenijela ono što sam doživjela na terenu, jesam li uspjela prenijeti emocije koje sam i sama osjetila. Prije sam se puno više živcirala. Sada se već nakupilo nešto utakmica u nogama pa je malo lakše. Znam da će se na kraju sve posložiti baš kako treba.
Od svih priča na kojima ste radili tijekom godina koje se najradije sjetite?
Još uvijek i bez konkurencije: to je priča o Milanu i Matiji.
Vaš je posao i emotivno težak. Kako se opuštate nakon iznimno zahtjevnog snimanja?
Bilo bi zgodno kada bih vam mogla odgovoriti da odem na masažu, da meditiram u tišini ili trčim da si razbistrim misli. Ali nisam taj tip. Vrijeme s obitelji i prijateljima najbolja je antistres-terapija.
Ostajete li u kontaktu s ljudima kojima pomažete?
Redovito. S nekima se čujem rjeđe, s drugima sam stalno u kontaktu. Jako mi je važno da za neke priče za koje možemo očekivati da će odjeknuti u javnosti sugovornike na to na vrijeme pripremim. Nerijetko nakon priče na njih bude jako velik pritisak, svi ih žele, traže, hoće pomoći. Osjećam veliku odgovornost i zato sam im uvijek na raspolaganju.
Nedavno ste komentirali i da ste otišli vidjeti svoju kuću iz djetinjstva koja je uništena u ratu, jeste li se dugo na to pripremali i kakav je bio osjećaj kada ste je napokon vidjeli?
Od naše kuće zapravo nije ostalo ništa, pa ni ono malo dvorišta koje ju je okruživalo, a koje su mama i tata netom prije početka rata uređivali. Sijali su travu, posadili drvo. Sjećam se da su se tome jako veselili. Na tom su mjestu drugi ljudi izgradili veliku zelenu katnicu, nimalo nalik na kuću u kojoj smo živjeli. Više od dvadeset godina nisam željela ići u Mostar. Osjećala sam neku čudnu vrstu odbojnosti i ljutnje. Kada sam se s Davorom konačno vratila u svoj sokak, nije mi bilo svejedno. U toj sam ulici krenula u školu, imala svoju, kako u Mostaru kažu, raju. Vratila su se neka lijepa sjećanja... Sama kuća? Zapravo ništa, nikakve emocije. Cijelo iskustvo učinilo me bogatijom za jednu važnu spoznaju, a ta je da je moj dom, jedini pravi dom, onaj u Gradcu. Mostar će uvijek biti dio mene, moga identiteta, ali u Gradcu je srce.
Već deset godina radite "Provjereno", jeste li ikada poželjeli pokušati raditi nešto drugo?
Lagala bih kada bi rekla da nije bilo razdoblja koja su bila teža i ljudski je da tada pomišljate svašta. Milijun vam se pitanja vrti po glavi, većinom ona klasična: zašto meni ovo treba, drugi ljudi imaju "normalne" poslove i slično. Ali kada malo zastanem i razmišljam o svim tim "normalnim" poslovima, ne znam koji bih od njih voljela raditi. A novinarstvo još uvijek volim svim srcem i bez obzira na sve.
S obzirom na to da vam je životni partner kolega s posla, kako odvajate privatni i poslovni život?
Ne odvajamo. To vam je kod nas kao dobra francuska salata. Ako maknete samo jedan sastojak, nije to to, zar ne?
Kako vas je majčinstvo promijenilo?
Postala sam neispavana hobotnica koja manje ili više uspješno žonglira šest stvari odjednom, ha-ha. Definitivno imam puno manje slobodnog vremena, a puno više stvari oko kojih se konstantno preispitujem. Kad pročitam da je sve stvar dobre organizacije, diže mi se kosa na glavi. S ovim poslom ponekad je jednostavno teško i gotovo. Ali kad nakon napornog dana dođeš doma, a dijete ti poleti u zagrljaj... E, to je definicija istinske sreće!
Jeste li pročitali kakve negativne komentare o sebi i kako su utjecali na vas?
Bude svakakvih komentara, ali baš svakakvih. Po prirodi sam dosta samokritična i uvijek mislim da sam mogla bolje pa me loši komentari nikada ne iznenade previše.
Koristite li društvene mreže i pomažu li vam u poslu?
Redovito koristim jedino Facebook i dosta mi pomaže u poslu. Ponekad je to jedini način da stupite u kontakt s nekim tko vam treba. Ali s društvenim mrežama treba oprezno.
Koga ćete povesti na svečanu dodjelu Večernjakove ruže?
Davora. Samo on to još ne zna, ha-ha.*
