U novonastaloj situaciji zbog pandemije koronavirusa, a prema napucima Nacionalnog stožera civilne zaštite, Hrvatska radiotelevizija poduzela je određene mjere racionalizacije u proizvodnji programa.
Među ostalim, znatno su smanjili broj snimanja emisija kako bi smanjili opasnost od potencijalnog širenja zaraze u slučaju velikog broja ljudi koji borave u istoj prostoriji, odnosno u studiju, kao i na terenskim snimanjima. Izazvalo je to nekoliko promjena u uobičajenim shemama TV rasporeda pa je tako privremeno smanjen broj emisija u prime timeu Prvog programa. Do daljnjega se tako umjesto emisije “U svom filmu” Tončice Čeljuske emitira produkcijski, ali i na brojne druge načine manje zahtjevan talk show Romana Bolkovića “1 na 1”. Nadalje, umjesto emisija “Destinacija: Hrvatska” i “Kultura s nogu”, koje su, među ostalim, ukinute jer su, moramo se složiti, ove godine ipak sve manji izgledi za kvalifikaciju Hrvatske kao turističke destinacije (naravno, sličan scenarij “smiješi” se i ostalim zemljama), barem za ovu godinu, te opstanka bilo kakve kulturne scene, pa i one “s nogu”, i to vjerojatno do daljnjega, puštaju se kvalitetni, ali nažalost i stari te poprilično dosadni dokumentarni serijali BBC-a. Sedam dana prikazivanja emisija o oceanima, naime, nije u skladu sa sloganom “ostanimo doma”, koji i na HRT-u, svaka čast, zdušno promoviraju, jer bi tijekom tih dokumentaraca radije bio bilo gdje drugdje, pa i na dnu tih oceana, nego doma pred malim ekranom... Kako bi se uputa Nacionalnog stožera mogli pridržavati i HRT-ovi TV centri, privremeno je zaustavljena i proizvodnja emisija “Plodovi zemlje” i “More”, a ne snimaju se više ni “Potjera” ni “Milijunaš”.
Kvizovi koje su emitirali ovih dana snimljeni su ranije, a nedavno su počeli prikazivati i reprize starih epizoda. Prioritet je, kažu, zaštita zaposlenika angažiranih na tim projektima i stopostotna sigurnost natjecatelja, ali ni meni kao gledatelju, evo, nije pretjerano krivo što se te emisije više ne snimaju. “Plodove zemlje” i “More”, za moj ukus (ali poštujem i da netko ima drukčije mišljenje), nikada nije ni trebalo emitirati, ali i ovi kvizovi, koji su donedavno uživali veliku popularnost, postali su mi gnjavaža. Ne znam kome je to još uvijek, osim zaljubljenicima koji posjećuju pub kvizove, zanimljivo gledati. Natjecatelji u obje emisije ambiciju ne bi pokazali, pisao sam već o tome, ali ponovit ću i sada jer je dobra fora, ni da im se na onom ekranu prikaže kao točan odgovor. A, s obzirom na odgode najvećih sportskih natjecanja koje smo željno iščekivali ovog ljeta, HRT se i tu odlučio za reprize te će umjesto pravih Olimpijskih igara prikazivati snimke najzanimljivijih trenutaka iz prošlih izdanja, a umjesto Eura 2020. na kojemu smo mogli postati čak i prvaci, gnjavit će nas, evo, svim onim prvenstvima od ‘96., na kojem su nas suci pokrali, pa sve do 2016. s Čačićem na klupi i izbornikom Mamićem u loži. HRT-ov programski sadržaj temeljit će se, dakle, do daljnjega samo na reprizama koje možemo pogledati i na YouTubeu, stranim produkcijama kojima su prava prikazivanja odavno istekla pa se, eto, mogu nabaviti za nula kuna, i jeftinim emisijama s jednostavnim konceptom iz domaće radinosti, a što je zbog globalne zdravstvene situacije u kojoj se nalazimo sasvim u redu, čak i preporučljivo, ali ono što nije u redu te što bi se pod hitno moralo promijeniti, jest to da nam za takav racionaliziran programski sadržaj i dalje naplaćuju one nimalo racionalne iznose pretplate...
Kako se, pobogu, pravda ista cijena pristojbe kada je sam programski sadržaj, isto kao i troškovi vezani za njega, sveden na nužni minimum? I to bi pod hitno trebalo racionalizirati! Pri tome bi se, nota bene, od nekih emisija čije je snimanje zbog COVID-19 privremeno zaustavljeno, trebalo i trajno odustati, a ovo vrijeme koje će djelatnici s Prisavlja umjesto na svom radnom mjestu provoditi u komforu vlastitog doma mogli bi, što ja znam, iskoristiti da osmisle neke nove koncepte koji će na našim TV ekranima zaživjeti nakon epidemije, ali će za razliku od mnogih koje smo do sada imali priliku gledati zbilja i vrijediti novac koji za njih izdvajamo.
Što su drugi programi s nacionalnom koncesijom po tom pitanju učinili te kako su se prilagodili napucima Nacionalnog stožera civilne zaštite, zbilja mi je teško procijeniti. Ti su se programi, naime, i prije ove globalne pandemije sastojali isključivo od repriza, jeftinih emisija iz vlastite produkcije te strane škart robe, ali osim tog psihičkog opterećenja uzrokovanog gledanjem njihova iznimno tankog programskog sadržaja, barem nam nisu stvarali i ono financijsko...
U doba neminovne gospodarske krize koja slijedi svima na svijetu osim onima na HRT-u, to je nešto što zbilja znam cijeniti i, evo, nagraditi ovotjednom TV ružom.
Ne mogu vjerovati da nam ozbiljni ljudi žele nametnuti gledanje tzv.komercijalnih televizija koji su po svom sadržaju najčešće teški šund. HRT je sa svim slabostima tri koplja ispred svih komercijalnih televizija zajedno.