Jurica Pađen velikim koncertom na zagrebačkoj Šalati 31. svibnja proslavit će 40 godina na glazbenoj sceni. Tijekom bogate karijere, Jura je svirao gitaru i pjevao u najpoznatijim domaćim bendovima kao što su Aerodrom, Azra, Parni valjak i Grupa 220, ali i napisao brojne hitove poput „Fratello“, „Obična ljubavna pjesma“ ili „Što si u kavu stavila“.
Je li vam brzo proletjelo proteklih 40 godina?
Iskreno, uopće ne držim do obljetnica, ja sam u nekom paralelnom vremenu. Tako se poklopilo pa je ispalo da je i ta godišnjica, pa je Tina Bukarica iz BIT promocije koja nam organizira koncert predložila da napravimo jedan veliki koncert. Aktualna je i priča s organizacijom Food For Life, pa nam je cilj da prezentiramo tu veliku svjetsku humanitarnu organizaciju. Tako će novac od svake kupljene ulaznice biti darovan toj organizaciji, koja će ih proslijediti ljudima kojima je to potrebno.
Što sve pripremate za koncert, tko su gosti?
Produkcija će biti iznimno bogata, pozornica na dva kata, 17-metarski videozid... Koncert će otvoriti Nikola Marjanović s bendom, DJ će puštati 80-e i Novi val, a nastupit će i Film Music Orchestra koji sviraju najveće hitove filmske glazbe. Goste ne moram posebno predstavljati jer su odreda poznati glazbenici - Nikša Bratoš nam je bio producent na dva albuma, a i surađivao je na mom solo-albumu „All Star“. Tu je i maestro Alan Bjelinski koji je svirao u Aerodromu. Zajedno smo napravili više od 200 koncerata i jako mu je drago da će doći na Šalatu. Klavijature će svirati Fedor Boić, koji je počasni član Aerodroma. Dolazi nam i Ante Gelo, s kojim sam također surađivao, i Borna Čop iz grupe Film. Puno ljudi ne zna da sam svirao i sa Stublićem, i to na jednom od njegovih najvećih hitova „Bili cvitak“.
Pa dobro, nema s kim niste svirali u regiji...
To je istina. Svirao sam s najvećim zvijezdama, s Goranom Bregovićem, bio sam i gost na albumu grupe Leb i sol, svirao sam i sa Zlatnim dukatima, Azrom, Filmom. Imao sam sreću da s Husom i Akijem osnujem Parni valjak, s kojim sam snimio jedan od najvećih hitova „Lutka za bal“.
I onda ste osnovali Aerodrom kako biste svirali svoje pjesme?
Želio sam svirati malo drukčiji stil koji ovdje nitko nije njegovao. Taj stil neki zovu simfo-rock, no to je glazba u kojoj se pazilo na aranžmane i bila je eklektična jer je koristila dijelove raznih stilova – od klasike pa do countryja i jazz-momenata. To je nekakava pop-fusion glazba, ali na bazi rocka.
Publika vas je odmah prihvatila, Aerodrom je početkom 80-ih bio jedan od najomiljenijih bendova bivše države?
Aerodrom je 1981. u tadašnjem beogradskom rock-magazinu Džuboks izabran za bend godine, i to u konkurenciji grupa kao što su Bijelo dugme, Riblja čorba i svi poznati tadašnji hrvatski bendovi.
Pjevač ste postali silom prilika, nakon odlaska iz Aerodroma Zlatana Živkovića?
Uopće nisam namjeravao pjevati, a danas kad me ljudi vide vele „gle onog pjevača“. A ja ni kriv ni dužan. Uvijek kažem da sam gitarist koji pjeva svoje pjesme. Da nemam potrebe pisati pjesme, ne bih ni pjevao. Tadašnji pjevač je otišao prije snimanja albuma „Obične ljubavne pjesme“ u Švedskoj. Bend je bio u šoku, a kako najvažnije odluke u životu donosim u manje od sekunde, intuitivno sam rekao da ću ja pjevati. Gledali su me kao da mi treba liječenje. Drznuo sam se da otpjevam i na kraju nam je to bio najbolje primljeni album. Silom prilika u Aerodromu sam sve radio. Pisao pjesme, pjevao, bio menadžer, imao sam i svoj razglas i čak ozvučavao druge bendove.
Vaši hitovi „Fratello“ i „Obična ljubavna pjesma“ se i danas slušaju, a zanimljivo je da se radi o netipičnim pop-pjesmama. Prva traje manje od dvije i pol minute, a druga više od pet minuta i na početku je više od minute instrumentalnog uvoda?
Kad radite glazbu, trebate pustiti da ona vas nađe. Ako vi nju tražite, nećete je nikad naći. Treba biti dovoljno opušten i odmoren i onda se stvari same počnu događati. Podrazumijeva se da radite cijelo vrijeme. Shvatio sam da su najbolje pjesme nastale kad sam neobvezno sviruckao na gitari i inspiracija je došla sama od sebe. A inače te dvije pjesme su prije nekoliko godina bile među 50 najpuštanijih pjesama na radijskim postajama svih zemalja koje su nekad činile Jugoslaviju. Prije tri godine otvorili smo i YouTube kanal grupe Aerodrom i dosad smo skupili više od 13 milijuna pregleda. Znate što je još zanimljivo? Klinci danas znaju sve te pjesme, a nemaju pojma da ih ja pjevam. Danas je tolika ponuda glazbe jer je sve dostupno, tako da se više ne može pratiti tko što pjeva. Nekad ste imali emisije poput Nedjeljnog popodneva koje su svi gledali, pa nisu mogli propustiti nove hitove ili upoznati pjevače. Milijun je izvođača koji rade doma i svoje pjesme stavljaju na internet. Da sam klinac, vjerojatno bih i ja bio zbunjen. Ono najbitnije je da su te pjesme preživjele i da ih svi znaju gdje god da sviramo.
Neizbježan dio vaše karijere je i sviranje u Azri i prijateljstvo sa Johnnyjem Štulićem. Kako je došlo do prelaska u Azru?
Pa bio je to dobar transfer, ha-ha. Suvišno je bilo što govoriti o Azri, ona ima svoje mjesto u povijesti domaće glazbe. U Azru sam otišao kad je moj tadašnji bubnjar otišao u Australiju. Pojavio se Štulić, s kojim sam svirao već 1984. Trebao sam snimati samo album „Krivo srastanje“, a onda su zaredale turneje i snimili smo i legendarni album „Zadovoljština“. S Johnnyjem je bilo puno anegdota.
Čitao sam kako bi vam došle cure i već se počele skidati, a on bi nezainteresirano čitao knjigu. Zar je doista tako bilo?
Bilo je svega, pa i toga.
Znamo da se i dalje čujete s njim. Što danas mislite o njemu?
Znate kako kažu – ljudski duh se stalno mijenja, a um ostaje isti. Moram kazati jednu stvar u vezi s njim, a to je da mu nikad nisam nosio nikakav novac, ni iz Jugotona, ni iz Croatia Recordsa. Njemu je stalo da se to zna i ovim putem to javno obznanjujem.
U 90-ima osnovali ste Pađen band. Zašto se niste vratili Aerodromu?
Zato jer je to bila druga postava, ali i drugi glazbeni stil. To je bila neka country verzija Aerodroma. Naš tadašnji producent Josip Ivanković inzistirao je da promijenimo ime.
Kako gledate danas na projekt 4 asa?
To je bilo poslijeratno vrijeme i sve je pojeftinilo. Ljudi su svirali na sanduku od piva. Pošto su nam svima karijere u tom trenutku bile u silaznoj putanji, meni su došli dečki s idejom da to napravimo, i to mi se činilo zgodno. Mislim da je to bio dobar program, jer smo svirali najveće hitove. Alen je pjevao Bijelo dugme, Vlado Srebrna krila, Rajko Fosile, a ja Aerodrom. Bili smo nekakav putujući cirkus. Nije to bio bend koji je nastao iz umjetničkih pobuda, nego nam je bilo isplativo, pravi dernek-bend. Mi smo svi godinama bili prijatelji. S Vladom i Pištom išao sam u glazbenu školu, bili smo ekipa.
Prije nekoliko godina vratili ste se Aerodromu, u kojem ste od stare postove samo vi i basist Tomislav Šojat?
Tu su još i Damir Medić na bubnjevima i Ivan Havidić na gitari. Danas je teško opstati na sceni jer je malo pravih hitova. Mogu reći da sam zadovoljan novim pjesmama jer su moje pjesme kao dizelaši – sporo krenu, ali dugo voze. Zadnji singl je „Ja te jednostavno volim“, koji je bio i na top-listama.
Nervira li vas kad vidite što mladi danas slušaju?
Ne nervira me. Mladi danas slušaju tehnički dobro producirane pjesme, ali u tome nema umjetnosti. Mene zanimaju pjesme koje u sebi imaju iskru, razlog postojanja, a ne koje napraviš samo da snimiš spot i pojaviš se na televiziji. Recimo, techno ne smatram glazbom, premda volim elektroničku glazbu poput Kraftwerka ili Depeche Mode. Definicija muzike ima svoje kriterije, a to je harmonijska progresija, melodija, a techno je više kao pokret.
Što slušaju vaša djeca?
Pa oni slušaju sve. Sin svira klavir, kći flautu. Vodio sam ih da vide vrhunske koncerte poput Bryana Wilsona, Stevea Hacketta, Paula McCartneya. Nastojim ih voditi na sve te klasike koje za desetak godina više neće moći vidjeti. Znate kakvi su klinci. Sinu se recimo sviđa i ona od Ekrema „Poso, kuća“, sluša i te youtubere. Ja ih nastojim upoznati s dobrom glazbom, ali ih ne ograničavam.
Je li vam bilo teško kada ste u pedesetima dobili djecu?
Najlakše je postati tata, a najteže je odgojiti djecu i pružiti im ono što je neophodno.
Kako vidite sebe za 20 godina?
Gledajte, postoje poziv i profesija. Poziv je ono što vas zove, a profesija je ono što radite jer morate. Imam sreću da me plaćaju za ono što bih ionako radio. To je za mene definicija uspjeha. Kad Stonesi krenu na turneju pa ljudi kažu da im još nije dosta love, ne shvaćaju da Jagger i Richards ne znaju ništa drugo raditi. Izmjena energije s publikom je i fantastična terapija. Bavite li se glazbom, ne treba vam psihijatar.
