Prema legendarnoj komediji „Tko pjeva zlo ne misli“ punoj zagrebačkog predratnog kolorita koju je Društvo hrvatskih filmskih kritičara proglasilo najboljim našim filmom, snima se svojevrsni nastavak priče u šest epizoda. Ideja je to zagrebačkog dizajnera Bine Uršića koju je razvijao tri godine. Radnja se odvija u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, a serijal je nazvan „Dnevnik velikog Perice“ te prati životnu priču Perice Šafraneka koji je u originalnom filmu imao pet godina. Uloga koketne mame Ane opet je pripala Mirjani Bohanec-Vidović, koju smo posjetili u njezinu stanu starograđanskog stila u strogom centru Zagreba gdje nas je poput prave dive ugostila u decentnom odjelu, savršene frizure i make-upa pokraj očuvanog bidermajer stolića na kojem su nas čekala spremna osvježenja. Nakon što je spremno pozirala fotografu uključivši u snimanje i mezimicu, pudlicu Tesu, krenuo je razgovor. Naravno, prvo pitanje bilo je o filmu koji je proslavio njezinu ljepotu i glas i čije je snimanje nastavka izuzetno veseli.
– Teško je protumačiti uspjeh koji je film postigao, nitko se tome na početku nije nadao. Svi smo se jako dobro zabavljali jer je Krešo imao sjajnu ideju. Naime, radili smo najprije čitače probe, što nam je bilo silno zabavno. Dobacivali smo i neke svoje primjedbe koje su kasnije ušle u scenarij tako da smo ležerno krenuli u snimanje, vladala je izuzetno ugodna atmosfera. Također, na setu smo se svi i sprijateljili. Naravno, i nakon filma provela sam puno godina s Reljom, Miom i Franjom, redovito smo se sastajali i družili dok nisam ostala bez njih. Snimanje je bilo iskreno, vladalo je veselje i jedno dobro raspoloženje koje nam svima uvijek treba. Nekad smatram da je upravo u tim segmentima tajna uspjeha našeg filma. No, svakako moram istaknuti Krešin scenarij – ljudi se još uvijek koriste citatima, i to mladi, što mu je jedno veliko priznanje. On je genijalan režiser i divan čovjek. Uvijek ističem, da je živio u Americi, bio bi oskarovac, jer sve što je proizašlo iz njegovih ruku bilo je sjajno. I serije i kratkometražni i dugometražni filmovi – s veseljem i poštovanjem Mirjana govori o režiseru koji ju je proslavio.
“Idem k Žnidaršiću”
Osim što još uvijek nije rijetkost da se na zagrebačkim ulicama čuju citati iz filma, nedavno su se pojavile i svojevrsne ploče sa slikama glumaca i replikama rad obrtnika Janka Posilovca. – Recimo, Franjo kaže: „Pusti me na miru, idem k Žnidaršiću“. Ili moja slika pa tekst: „Ti, svinjo pijana, svako veselje mi moraš pokvariti.“ Zatim Franjo s legendarnom rečenicom: „Moja žena nije bogzna šta vredna, ali vređati ju ne dam“ – priča ova zagrebačka dama i nastavlja o događaju koji je svake godine razveseli.
– Ljeti se održavaju priredbe na Vidikovcu u Maksimiru. Tamo vlada vesela atmosfera, a ja sam čak i pjevala nekoliko godina zaredom. Naravno, pjesmu „Ja ljubim“. Kad se spusti mrak, publici se podijele deke te se gleda film. To privlači toliko ljudi da se ja uvijek iznenadim. Čak dolaze s bebama. Jedne godine prišao mi je jedan par s malom bebom i zamolio da se slikaju sa mnom uz pitanje: “Molim vas, možemo se s Vama fotografirati pa ćemo našoj bebi kad odraste pokazati kako se slikala s vama.” Puno je dogodovština vezano uz taj film, zaista – prisjeća se glumica.
Uloga za koju su se otimale mnoge glumice tog doba, među njima i Milena Dravić i Ružica Sokić, pripala je tad tridesetogodišnjoj Mirjani. I uz to je vezana zanimljiva priča. Naime, Golik je pogledao i preslušao mnoge ljepotice kojima je upravo gluma bila odabir, no nije bio zadovoljan. Kompozitor glazbe Živan Cvitković predložio mu je obrnuti postupak – da među pjevačicama nađe nekog tko bi mogao odigrati glavnu ulogu u najpoznatijoj „romantičnoj komediji s pjevanjem“. Upravo je Cvitković najzaslužniji za ovaj glumački angažman rekavši redatelju „kako ima jednu malu u Operi“.
– I tako je Krešo mene pozvao na razgovor u nekadašnju kavanu Corso. Razgovarali smo oko sat vremena kad je on rekao: “Pa znate, uloga je Vaša, ali morate proći probno snimanje da vidimo kako se držite pred kamerom.” Franji i meni to je bio prvi film. On je već igrao u teatru, a ja sam bila u Operi. Relja i Mia su nam jako puno pomogli, pogotovo na početku kad smo mi bili zbunjeni i uplašeni. Rekli bi: “Pa daj probaj to samo, nije to ništa strašno” – priča o legendarnim glumcima koji su bili potpora njoj i Franji Majetiću.
Glumi i u novoj seriji
Tekstovi i dijalozi odmah su ih oduševili. Lik Ane Šafranek smatra naivnim, iako joj je Golik rekao kako je upravo idealna za utjelovljavanje takve uloge. Bohanec pak smatra kako su jedine sličnosti romantičan karakter i želja za ljubavi. No, mišljenja je da su svi dobro „sjeli“ u svoje likove. Bilo je škakljivih scena. Doslovce. – Primjerice, kad smo snimali scenu s Reljom dok me on dodiruje i mazi. To smo uspjeli tek iz trinaestog puta, nikako nismo uspijevali jer sam se ja i trzala i tresla. Na koncu je Relja dreknuo: „Daj se više saberi, prestani se plašiti, bit će dobro, idemo to snimiti!“ Ali i njemu je zadrhtao glas kad je trebao pjevati. Ta mi je scena najviše u sjećanju jer smo je najdulje snimali – smije se Mirjana o sceni s Bašićem kojeg naziva „Fulirom koji nije fulirao“.
Malog Pericu kojeg je utjelovio Tomislav Žganec na setu svi su voljeli, ističe, jer je bio „slatki, dobar dečko“. Na snimanje je dolazio s vrećicom punom sendviča koje bi obično žvakao u nekom kutu dok bi ga ostatak filmske ekipe tražio. Mirjana ističe kako joj je žao što nije ostao u glumačkim vodama, nego je odabrao karijeru inženjera.
U nastavku je Perica oženjen, a pojavljuje se i puno novih likova. Smatra da su autori uspjeli uloviti duh vremena, a uključeni su značajni događaji poput, primjerice, velike poplave 1964. Obuhvaćen je Zagreb s plesnjacima, drugačijim mentalitetom ljudi te vjeruje da će biti vrlo interesantno, ali ne može još puno govoriti o snimanju. Zagreb iz godina kad se odvijalo „Tko pjeva“ pa čak iz nastavka serije ne može se naravno usporediti sa životom u modernoj metropoli. – Jedan detalj iz filma kakvog se i ja iz djetinjstva sjećam, kad bi me majka korila ako susjedi ne bih rekla “ljubim ruke”. Regule bontona na ulici, gdje se ustajalo starijima; u gostima, gdje se nije smjelo previše popiti ili uvrijediti domaćicu ili pri jelu, bile su u vrijeme međuratnog Zagreba razrađene u detalje. Primjerice, kada Ana Perici kaže “ne s nožem jesti grašak”. Šteta je što su danas fine manire zaboravljene, ne zato što je to bilo dodvoravanje, već izraz poštovanja svakog pojedinca. Ja prije svega obožavam ovaj grad i užasno sam nesretna zbog svega što se dogodilo: od potresa do promjena koje su se dogodile u Zagrebu, promjene ljudi i načina života. To mi je žao jer onaj stari Zagreb kakav je nekad postojao više ne postoji. No, ima još pravih Zagrepčana koji iskreno vole ovaj grad, ne mislim samo na rođene ovdje nego i doseljene, ali koji su prihvatili duh grada i zavoljeli ga. Treba taj grad voljeti i činiti sve da u njemu bolje i ljepše živjeti – kaže Mirjana.
O zagrebačkoj vlasti poprilično sramežljivo govori. – Puno toga išlo je u krivom smjeru, nešto se i napravilo, neću reći da ništa nije učinjeno. Bilo je stvari koje možda nisu bile bitne, a one zaista potrebne nisu napravljene. No, ja nisam političar, možda bi netko upućeniji to mogao komentirati – diplomatski dodaje u stilu svoje druge karijere do koje ćemo tek doći. Trenutačno je, osim snimanjem, zaokupljena i monografijom koja prati njezina tri života – kao glumice, operne pjevačice i diplomatkinje. To izuzetno štivo nastaje iz želje njezina preminulog supruga, poznatog doktora Ive Vidovića.
– Za monografiju je zaslužna Jasna Jakovljević, intendantica Varaždinskog kazališta jer je to obećala mom mužu. On je silno želio da se to napravi. Često se pitam što me tjeralo da toliko radim. Nedavno sam gledala materijale za monografiju i nisam mogla vjerovati kad sam vidjela to brdo papira, koliko sam i gdje sam pjevala, gdje sam sve nastupala, kad sam stigla, ne možete nekad vjerovati da ste toliko napravili u životu. Tih programa ima beskrajno, ja sam uživala i uvijek se s veseljem sjetim nastupa – kaže Mirjana, i tu se prisjeća svoje majke koja ju je pratila cijeli život.
– Moja je mama bila jako stroga, nas dvije smo živjele same jer je otac, nažalost, 1945. nestao. Ovih dana dobila sam ispis iz arhiva u kojem piše kako je iste godine i strijeljan. Kako i zašto, ne znam. On nije bio ni ustaša ni domobran. Majka se zatim preudala iz jednostavnog razloga: da je ne progone zbog mog oca, tako da smo promijenile prezime u Bohanec po njezinu novom suprugu. Međutim, taj brak nije dugo trajao, mama se udala takoreći iz prisile – on je bio tatin poznanik, želio je učiniti uslugu, ali to nije naravno moglo trajati. Tako smo mi provele život praktički same i mogu reći kako je upravo majka bila najvažnija figura u mom životu. Ona je od mene napravila to što ja jesam i danas. Takva sam osoba jer mi je ulila vjeru u ljude, naglasila važnost marljivog rada i sve što je činila bilo je kako bih se ja mogla baviti onim što volim i to mi je jedno veliko nasljeđe – prisjeća se i napominje kako je baš mama rano spoznala kako „mala Mimi“ ima interes za glumu.
– Ona je shvatila da sam rođena za kazalište jer sam stalno pred zrcalom stavljala šminku i marame na glavu te kroz smijeh promatrala kako se vuku po podu. Prepoznala je moju želju za predstavom tako da me prvo upisala na balet. Međutim, onda sam postala pomalo bucmasta i to više nije išlo. Tad me upisala u Pionirsko kazalište gdje sam provela dvije godine, a zatim je uslijedilo pjevanje.
Grijalica ispod klavira
Odmalena je voljela glazbu, a stanari u Tomašićevoj gdje je živjela pričali su joj kako je vječito sjedila na prozoru dvorišne strane i pjevala tako da je cijela zgrada čula. Također je zabavljala susjede predstavama na dvorišnom platou. Kad je krenula u gimnaziju, prijateljica iz zborskog pjevanja pitala ju je želi li naučiti profesionalno pjevati tako da je s 15 godina nestrpljivo upisala Muzičku školu Pavao Markovac godinu dana ranije jer je njezin talent prepoznala voditeljica zbora.
– Pjevala sam i završila gimnaziju, a novca za moje daljnje školovanje nismo imali tako da sam morala početi raditi na Radio Zagrebu u fonoteci. Voljela sam ondje provoditi vrijeme jer sam mogla preslušavati svoje omiljene ploče. Jednog dana sve se promijenilo. Došao je direktor Radija Ivan Šibl i pitao me: “Što ti, mala, tu radiš?” Imala sam 21 godinu, ali sam izgledala mlađahno. Rekla sam mu da bi studirala pjevanje, ali da si ne mogu priuštiti. Kad je to čuo, preselio me u uredništvo ozbiljne glazbe te sam počela studirati i raditi – i uspjela sam diplomirati uz posao. I ne samo to – napravila sam koncept za emisiju „Operni solisti“ koja se i danas vrti. I tu mi se sreća osmjehnula. Naime, nastupala sam na jednom koncertu na kojeg je došao i direktor Austrijskog instituta, razgovarali smo i rekla sam mu da bih rado išla van i on mi je to sredio – dobila sam stipendiju za ljetni tečaj u Salzburgu i Beču – s osmijehom se prisjeća Bohanec svojih opernih početaka.
U sklopu spomenutog tečaja u Salzburgu održavao se i završni recital pred menadžerima s najboljim pjevačima i mlada Mirjana je za taj nastup odabrala Gildu iz “Rigoletta”. Iako je imala ponude za velike operne kuće poput Nürnberške odabrala je Beč zbog mamine blizine, a već se našla i u braku s Vladanom Švacovom. Upoznala ga je kao studentica – on je bio profesor, a zajedno su radili „Figarov pir“ te je s njim provela pet godina. No, kako joj je život priuštio lijepe trenutke, bilo je i onih gorkih.
– Proveli smo krasne godine. Međutim, dogodio se nesretni slučaj. Imali smo vikendicu u selu Brest, selu koje smo jako voljeli, na Kupi, a on je često bio tamo. Ja sam pak svaki vikend išla autom gore-dolje, dolazila sam na vikende, pospremala, čistila, kuhala i imam teško sjećanje iz tog perioda. Naime, pri povratku, na cesti sam skretala ulijevo, a jedan auto išao je ravno i zabio se ravno u mene. Bila sam u petom mjesecu trudnoće i izgubila sam bebu. Više nisam mogla imati djece. I to je dio života. Čovjek doživi i lijepih i teških trenutaka. To kažu – kako padnu karte. S tim događajem počeo je i raspad braka. Ja sam nastavila dalje s pjevanjem, turnejama i gostovanjima, a kao potporu imala sam mamu koja se brinula za mene i bila moj najstroži kritičar. Uvijek je bila na mojim predstavama i koncertima – kaže Bohanec te objašnjava zašto nije ostala u filmskim vodama. U Beču je provela dvije godine, do otvaranja Zagrebačke opere i poziva maestra Mire Belamarića. Kako je Zagreb ipak njezin grad „dotrčala“ je u novoobnovljenu Operu.
– Moj glas je specifičan, lirsko-koloraturni. Krenula sam u solističke koncerte i s ansamblom pjevala baroknu glazbu. To sam silno voljela i to je bio dio mog života koji me jako veselio. Putovali smo svugdje po svijetu, a imala sam menadžericu u Barceloni koja mi je organizirala sve koncerte po Europi. Puno sam toga obišla i doživjela lijepe uspjehe. Posebno me, primjerice, oduševio koncert u Lenjingradskoj filharmoniji. To je jedna predivna dvorana s bijelim mramornim stupovima koja je bila dupkom puna, a ljudi su stajali okolo. Nakon koncerta prilazili su mi glazbenici i molili me da im dam note kako bi ih prepisali. Oni nisu imali mogućnosti imati note Bacha, Händela, što mi je s jedne strane bilo drago, s druge strane tužno da su u takvoj situaciji – prisjeća se ova diva i odmah opisuje drugu zgodu iz burnog opernog života i zanimljivih trenutaka.
Naime, kad je u Španjolskoj bila s Mladenom Raukarom, o kojem ima samo riječi hvale – opisuje dolazak u vrijeme najgore zime tako da joj se dah vidio dok bi otvarala usta. Dok su se organizatori hvatali za glavu, kategorički je inzistirala da do koncerta ipak dođe. Bilo ih je strah i hoće li doći publika uopće doći. Raukar je tad stavio jednu grijalicu ispod klavira, dao joj svoju majicu i čarape koje je obukla ispod široke haljine.
– I mislim si idem sad pa što bude bude. No, navečer je dvorana bila prepuna. Ugrijali smo se i publika i ja te smo imali prekrasan koncert, jedan od zgodnih doživljaja kojih se sjećam – priča o opernoj karijeri Bohanec i objašnjava zašto se nakon velikog uspjeha Golikova filma nije vratila sedmoj umjetnosti. – Mnogi su me pitali zato nisam nastavila filmsku karijeru. Ja sam se jako dobro zabavljala radeći „Tko pjeva“ i to je bio izuzetan doživljaj. Poslije sam snimila još nekoliko djela, čak sam snimala i s Vukotićem jedan dokumentaran igrano-crtani, snimila sam sve skupa šest filmova. Mene taj posao jednostavno nije veselio. Volim kazalište, volim osjetiti publiku. Kad snimate film, sve se napravi prije pa onda tamo vidite nekoliko ljudi, kameru i ljude iza nje snimatelje, ton-majstore, cijelu ekipu. I sad vi igrate. Nemate prave inspiracije, dok u kazalištu znala bih obući kostim i već postajem druga osoba. Čak ni kao mlada djevojka nisam željela biti filmska glumica. Toliko sam obožavala kazalište, to je bio moj cilj, moj život, a film je, eto, došao slučajno – objašnjava.
Susret s Matom Granićem
No, kako je onda došlo do napuštanja kazališnih dasaka? – Bio je rat i mi samo u kazalištu jako malo igrali. Sjećam se “Božićne priče”, vrlo dražesne opere, a ja bih pješačila od kuće do kazališta. Kad bi krenule sirene za uzbunu, brzo bih utrčala u prvi podrum prve kuće kojoj sam bila u blizini. Ondje bi me obično prepoznali pa bi rekli: „Joj kad dođemo gore, onda ćemo si staviti vaš film da se malo oraspoložimo“. Moja menadžerica u Barceloni otkazala mi je ugovor jer smo postali ratna zona i zbog toga što nije bila sigurna da ću ja moći ispuniti svoje obaveze – otputovati na predstavu. Tako su mi propale turneje – priča o kraju kazališne karijere Bohanec. No, ova vitalna žena tu nije vidjela tu kraj. Slučajno je u jednom društvu upoznala Matu Granića s kojim je odmah počela govoriti o svom području – kulturi.
– Ja sam se razgalamila kako kulturom treba predstavljati Hrvatsku u svijetu, kako treba pokazati kako smo oduvijek bili kulturna zemlja, mediteranska i srednje europska. Tad je on rekao ne biste li Vi, kad ste toliko glasni, krenuli u diplomaciju, a ja ću Vas predstaviti predsjedniku Tuđmanu pa odlučite. I tako sam upoznala doktora Tuđmana, on me pitao što bi ja htjela. Rekla sam da ne želim biti ambasador ni baviti se politikom, kako želim ići u diplomaciju da bih predstavljala našu kulturu. Pitao me kamo bih išla, a ja sam, naravno, odabrala Beč. To je grad u kojem se osjećam kao da sam rođena u njemu. Tako je on donio odluku da idem za savjetnika za kulturu u tamo – prepričava Bohanec kako je nakon glumačke i kazališne karijere završila u diplomaciji. Ali, zanimaju nas njezini dojmovi o prvom predsjedniku.
– Često sam prisustvovala svim najvažnijim događajima za Hrvatsku, od izglasavanja nezavisnosti ili pak Cvjetnice na kojoj smo pjevali. Ja sam uvijek imala, kako mi Zagrepčani kažemo, „zort“ od njega, neku distancu, nisam se nikako mogla opustiti. On je uvijek bio strog i ozbiljan, međutim do jedne zgode. Nakon jednog događaja Tuđman nas je pozvao na ručak u Okrugljak, a moj suprug je bio sa mnom. Sjedila sam do predsjednika i on je iz hrpe bijelih ruža izabrao najljepšu te je dao meni. A moj suprug kaže, a meni ništa? Tad mu je Tuđman onim svojim specifičnim glasom odgovorio: “E, Vama ne dam.” Poslije je u nekim situacijama bio jako ležeran, ja sam ga silno cijenila jer je znao što treba za ovu Hrvatsku. Vrlo je mudro vodio, balansirao, otpočetka je htio da sve to mirno prođe kroz razgovore, no nažalost to nije bilo moguće – i tu Mirjana staje o svojoj diplomatskoj karijeri.
Ne bavi se politikom, a i gledanje Vijesti i Dnevnika nije joj prioritet. Kaže kako je zaslužila živjeti u miru nakon svega što je doživjela. Sadi cvijeće u Samoboru u vikendici na jednom brijegu preko puta Šmidhenovih kupališta.
– Suprug i ja smo jako lijepo živjeli u penziji. To je bila ljubav na prvi pogled i danas kad netko kaže kako ne vjeruje u to, ja kažem – to je jednostavno bilo tako. Zapazila ga je na hodniku HNK. On je išao s prijateljima u kazališni kafić, a Mirjana je na hodniku razgovarala s Krunoslavom Cigojem.
– Vidjela sam te divne, plave oči, plavu kosu. Bio mi je predivan, kao da je iz snova izronio. Zagledali smo se, on je prošao i drugi dan upitao tajnicu opere da ga upozna sa mnom. Morali smo biti zajedno, proživjeli smo 35 godina braka prekrasno i žao mi je da ga nema i beskrajno mi fali, ali teško mi je o tome govoriti. Jedino volim istaknuti kad bi zažalila što sam napustila Bečku operu, on bi mi rekao – da si ostala u tamo, ne bi mene upoznala – prisjeća se Mirjana svoje najveće ljubavi. Kako je dr. Vidović volio jazz, noćni izlasci često su bili rezervirani za slavni BP klub i našeg najvećeg jazzera Boška Petrovića. Išli su na koncerte orkestra glazbene mladeži, čak i jazz sastava u sklopu Vojnog orkestra. – Inače, moja najdraža pjevačica na čiji koncert svaki put idem je Radojka Šverko. Volim njezin glas i način pjevanja i kako još i danas sjajno može održati koncert od dva i pol sata bez problema. Prijateljice smo na neki način, ne vidimo se baš često, ali ponekad i ne morate vidjeti nekog baš i često da ga volite i da Vam je drag.
Vikednicu ostavljam za stipendiranje
Korona je, kaže, nije toliko pogodila, ali potres u njezinu gradu koji je zahvatio i stan itekako je. – Kad god sam dolazila sa svojih putovanja, mislila sam samo kad ću ugledati tornjeve katedrale kojih sad nema. To nisu više oni naši tornjevi, naravno da će biti opet jednog dana, ali to me dosta rastužilo ne samo zbog mog stana koji je prilično pogođen, nego cijeli naš stari Zagreb koji su turisti dolazili gledati u sklopu turneje Zagreb, Beč, Budimpešta, dakle sačuvani srednjoeuropski gradovi koji su imali što pokazati. Otkad se to dogodilo samo sam se koncentrirala na svoj kvart i samo sam jednom bila na Jelačić-placu jer mi je to pretužno, ali život mora ići dalje – kaže Mirjana.
Dane provodi obilazeći koncerte, kazališta – uvijek voli biti u toku, prati filharmoniju, HNK je zove na sve premijere, često na Akademiji sluša mlade pjevače te je odlučila i pomoći stipendijom onima koji tek počinju. – Moj prvi korak u svijet bila je stipendija koju sam dobila od Austrijskog kulturnog instituta i tako sam ja pomislila organizirati nešto slično. To nije neka velika svota, 1000 eura i njih nekoliko je već otišlo van. Bili su na seminarima, dobili angažmane i to mi je jako drago. Radim to sada šestu godinu, a namijenjena je studentima zadnje godine pjevanja. Svi studenti naprave koncert za mene i onda ja odaberem najboljeg u suradnji s profesorima muzičke akademije. Nažalost, to nije naišlo na baš veliki odaziv u medijima, a ja sam htjela potaknuti i druge ljude ili institucije da pomognu mladim glazbenicima kao što, primjerice, pomoć dobivaju mladi znanstvenici. Postoji niz stipendija, dok glazbenici nemaju ništa i to mi je jako žao. A jednog dana kad mene više ne bude, odlučila sam u oporuci da se proda moja vikendica u Samoboru i ta će svota ići Akademiji za daljnje stipendiranje mladih pjevača. Eto, da za Nedjeljno izdanje Večernjeg dam i ekskluzivu – smije se ova vitalna žena koja ima još mnogo tog ispričati, odglumiti i otpjevati. Za kraj nas je svojim damskim manirama pozdravila te zamolila da napišemo kako se nada da će intervju možda pročitati i neki mladi ljudi kojima želi poručiti: – Uz puno rada i volje i jedna mala siromašna djevojčica može napraviti i tri karijere.
Gdje su sada komunisti i tzv. antife da ovo komentiraju?! Što se sada ne jave raznorazni Goldsteini, Jakovine, Pusići, Veljaće, Severine, Markovine, Borićke i da dalje ne zagađujem svi ostali kao i nabrojeni