Nakon pet godina glazbenik Goran Karan oduševio je brojne obožavatelje novim albumom "Glas juga" koji je objavio potkraj veljače. Nove hitove, ali i brojne stare Splićanin će predstaviti na koncertu u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 23. travnja. Kako je odabrao goste, s kime posebno voli surađivati, ali i zašto je važno pisati autobiografske pjesme, otkriva u intervjuu.
Prije nekoliko dana obožavatelje ste obradovali novim albumom “Glas juga”. Na njemu ste radili pet godina?
Zapravo, “Glas juga” nije jedino što se radilo, u posljednjih pet godina bilo je zaista puno moje glazbe. Nenad Ninčević i ja okrunili smo devet godina rada na mjuziklu “Naša bila štorija”, objavili album sa šesnaest originalnih pjesama i postavili “Štoriju” na scenu. Na Dramskoj akademiji mjuzikl se smatra najsloženijim scenskim oblikom; pjevana i govorena riječ, pokret i ples, kostimografija, scenografija, svjetlo, zvuk... uključuje sve elemente dramske umjetnosti. To je bio zaista opsežan projekt, a u njemu su nam srce dali i Severina, Giuliano, Danijela, Tedi Spalato, Stefan Kokoškov, Arijana Čulina, Snježana Šiškov Sinovčić, Mirella Meić i Zorica Bučić kao pjevači. Pa glumci Joško Ševo, Andrea Mladinić, Ivo Perkušić, Đana Kuzmanić i Luka Čerjan, koji su pod redateljskim vodstvom Nine Kleflin, toj jedinstvenoj predstavi poklonili svoj izniman talent. Vagabundo band, Nikša Bratoš, pjevači, plesači, sve zajedno nas tridesetak. Imali smo zaista emotivnu i nezaboravnu praizvedbu u u Velikoj dvorani športskog centra Gripe u Splitu, nakon toga gostovali u Domu Dražena Petrovića u Zagrebu. Bili smo i u Tivoliju u Ljubljani i Taboru u Mariboru. Dakle, puno se energije, ljubavi i vremena uložilo u “Našu bilu štoriju”. Osim toga, bilo je još puno pjesama, suradnji i putovanja po cijelom svijetu tako da je riječ o jednom od mojih najdražih i najaktivnijih glazbenih razdoblja.
Kao na posljednjim albumima, i na ovom autorski potpisujete pjesme?
Već dulje, a osobito trenutačno, autorski mi je rad u fokusu. U životu sam imao sreću raditi s velikim meštrima - od pokojnog barbe Zdenka Runjića, Nenada Ninčevića, Jakše Fiamenga, Zrinka Tutića do, evo, i Rajka Dujmića. Ti su mi umjetnici dali svoju emociju da je obojim vlastitim glasom, da ugradim svoju osobnost u njihova djela. Surađujući s njima, a i baveći se pisanjem i prije solo karijere u bendu Big Blue, učio sam zanat i razvijao svoj stil. S Runjićem sam bio suautor na šest pjesama. Njegovim odlaskom trebalo je nastaviti karijeru koju je on obilježio sjajnim pjesmama. Danas, nakon puno pjesama, “Naše bile štorije” i raznih projekata (europsko prvenstvo u vaterpolu, pjesma “Do zadnjeg daha”, festival svjetskih kultura u Berlinu, pjesma “All the colors of the rainbow”), svjestan sam da imam sreću što je publika prihvatila moj rukopis. A odgovornost koju osjećam prema ljudima koji slušaju moje pjesme i umjetnicima s kojima sam dosad surađivao tjera me da idem dalje i uvijek dajem sve od sebe. Albumu “Glas juga” autorski su pridonijeli Nenad Ninčević, Rajko Dujmić i Ivica Brnas.
Dio albuma su i dva dueta s Rajkom Dujmićem i Severinom. Zašto ste odabrali upravo te glazbenike?
Te su mi pjesme vrlo drage i jako važne. “Sta je svi”, duet sa Severinom, pjesma je iz “Naše bile štorije” koju smo najprije predstavili. Severina ju je otpjevala nevjerojatno ranjivo i iskreno. Nenad Šiškov napravio je čaroban aranžman, pjesma bi mogla s takvim bajkovito romantičnim zvukom u Disneyevu najbolju produkciju.Suradnja s Rajkom Dujmićem nastala je nakon intervjua koji sam imao s njim za Cantus, časopis Hrvatskog društva skladatelja. Rajko se otvorio tako da smo vodili pravi glazbenički razgovor. On je jedan od najvećih skladatelja popularne glazbe na širim prostorima te sam imao što čuti i naučiti. Nakon razgovora pokazao sam mu svoje stihove za pjesmu “Ako to je sve”. Zamolio me da mu ih ostavim i za sat vremena nazvao i rekao da je komponirao glazbu. Nikša Bratoš napravio je aranžman i produkciju te je nastala vrlo osobna i snažna pjesma.
Kako odabirete ljude s kojima surađujete? Jesu li to vaši prijatelji i osobe s kojima ste i prije radili ili se u poslu volite okušati s nekim novim kolegama?
Pjesme biraju i tijekom nastajanja i realizacije, važno je osluškivati njihove potrebe. Naravno, tražim stručno i prijateljsko okruženje tako da su ljudi od kojih mogu naučiti i s kojima sam iskren uvijek u prvom planu. Zajednički prijatelji i kolege nekad mi preporuče glazbenike, a katkad sam i pozvan na nemoguće suradnje, kao nedavno s Teškom industrijom i pjesmom “Nikola Tesla”. Treba biti zanimljivo i poticajno, nema rutinskih prolaska kroz pokrete, a taj mi je cijeli proces sve interesantniji.
Predstavili ste zanimljiv i senzualan videospot za pjesmu “Moja košulja”. Kako ste ga osmislili?
S redateljem Željkom Petrešom razgovarao sam dosta o tome u kakvo vizualno ruho zaogrnuti pjesmu “Moja košulja”. Željko je predložio lokacije u Muzeju grada Šibenika i splitskoj kavani Luxor, a ključna je bila sjajna plesačka ekipa iz plesnog kluba Mambo iz Splita. Oni su pokretom, ljepotom, mladošću i strasti spotu donijeli potreban tango.
Vi niste htjeli zaplesati?
Kako tekst kaže - Ti samo pleši, al’ zadnji ples je moj... a taj se snima srcem, ne kamerom.
Za hit “Moja košulja” nadahnula vas je žena koja odijeva mušku košulju. Jesu li sve pjesme autobiografske?
Upozorenje mladim autorima i pjevačima - ako pjesma nije autobiografska, uskoro će postati. Zato, pazite što pišete i želite. Ja imam dovoljno iskustva, uspomena i živim zdravu sadašnjost pa mi nije problem naći emotivnu pozadinu pjesme. A, kao autor, gledam ljude i slušam njihove priče, koristim se jezikom koji čujem. Dakle, sve je istina, samo neki put kombiniraš okolnosti u pjesmi. Tako da činjenice, ako nisu od pomoći, bivaju zamijenjene - Jelačićev trg postaje Trg cvijeća i slično. No emocija je nepatvorena.
Postoji li tema o kojoj u pjesmi ne biste govorili?
Volim pjevati o onome što snažno osjećam i što mi, prema mom mišljenju, priliči. Zbog različitih tema i drukčijih pristupa i postoje razni pjevači, gdje se tko vidi i nađe. Dakle, iako postoje pjesme za svaki trenutak ljudskog života, nisam dobar tumač za sve.
Služe li autorima pjesme kao svojevrsna terapija?
Da, tako se suočavamo s još živim emotivnim izazovima. Osobito to vrijedi za fazu u kojoj nastaju stihovi. Tražeći najbolji, postaješ vrlo osjetljiv i društveno poluupotrebljiv jer je taj najbolji stih uglavnom ondje gdje te najviše boli. A i terapija vikanjem pomaže.
Koje emocije želite prenijeti na slušatelje?
Potrebu za iskrenom bliskosti i vjeru u viši razlog. Ljubav, ali ne prema meni, nego jedni prema drugima i apsolutnoj istini, ako hoćete Bogu. Jer ljubav nadživi...
Imate li vremena za pisanje knjige? Zna li se već datum objave?
Šalim se da ću je završiti kada mi laptop dođe sa servisa. Zapravo, čekao sam da mi se život malo slegne nakon iskustva sa “Štorijom” i ovog albuma “Glas juga”. Nadam se da ću do kraja godine imati napisano posljednje poglavlje.
U zagrebačkom KD-u Vatroslava Lisinskog 23. travnja održat ćete gala koncert. Što čeka obožavatelje? Predstavljate samo novi album ili će čuti i stare hitove?
Bit će srca i pjesme. Nastojat ću osmisliti program koji gleda u oba smjera. S jedne strane, ponosan sam na naslijeđe pjesama koje su ljudi oživili svojim životom i ljubavima, a s druge im želim dati i novi soundtrack za nove doživljaje. Dođite, stvarat ćemo nove uspomene!
Kako ste odabrali goste?
Severina je moja Ane iz “Naše bile štorije”, sjajna osoba, odlična prijateljica i vrhunsko scensko biće. S njom je gušt. Petar Grašo izvrstan je autor, izniman pjevač i pravi splitski gospodin. Prvi put ćemo zajedno pjevati, baš se radujem. Providenca su Mirella Meić i Zorica Bučić, dame i pjevačice koje su također nastuaple u mjuziklu, a prijateljstvo smo proslavili pjesmom koju sam napisao - “Takva sam ja”. Dakle, “Glas juga” imat će nekoliko lica.
Nakon toliko godina i uspjeha postoji li trema kada se publici predstavljaju nove pjesme?
Uzbuđenje, trema, nervoza, sve! Jer uz stare pjesme ljudi su se već ljubili pa će oni svojim srcem donijeti razmjenu energije. A nova pjesma čeka svoj par, spava kao Trnoružica. Treba je donijeti ljudima da je usvoje, uzmu kao svoju i to uvijek stvara određeni pritisak. No pritisak je privilegij jer znači da si se izborio za to da ljudi od tebe nešto očekuju. Trema, uzbuđenje - da! A za sve obavijesti o nuspojavama, obratite se svom liječniku ili ljekarniku.
Koncertno ste vrlo aktivni izvan Hrvatske. Reagira li publika svugdje jednako?
Svugdje publika vrlo emotivno doživljava naše pjesme. Valjda Dalmacija zvukom nosi taj Mediteran i romantiku, jer ljudi dolaze na nastupe u Poljskoj, Turskoj, Češkoj, čak smo nedavno i u Teksasu organizirali nekoliko gala programa za internacionalnu publiku. Zaista divno, sviraš svoje, ljudi ne razumiju ni riječ, a reagiraju na svaku emociju. Nedavno smo se počeli probijati i u Slovačkoj. Na nekim od tih tržišta su i moji albumi, pjevam s tamošnjim zvijezdama, čudesno. Siguran sam da je moja glazba izvanredan ambasador Hrvatske, Dalmacije i Splita.
Danas, s malim odmakom, kako gledate na projekt “Naša bila štorija”? Je li rad na mjuziklu teži ili lakši od onoga što ste očekivali?
“Naša bila štorija” dala mi je toliko ljepote da je ne mogu mjeriti ni s čim što sam dosad radio. Blagoslovljen sam time što od početka imam viziju gotovog djela. Međutim, taj pogled ne vidi cijeli put, tako da su za realizaciju potrebne mnoge stvari koje ne vidim, a neke i ne znam. I onda učiš. Rasteš s djelom. Pogotovo kada treba sve i organizirati i financirati. Velika hvala Branku Paiću koji je sa svojom izdavačkom kućom Scardona ušao u tu neizvjesnu, čak i rizičnu avanturu s Nenadom Ninčevićem i sa mnom. Sad, kad smo došli do premijere i albuma, idemo dalje. Još nastupa, još ljubavi, film, knjiga, serija.
Planirate li možda novi?
Trenutačno ne.
“Naša bila štorija” donijela vam je novu nominaciju za nagradu Porin. Koliko vam znači takvo priznanje?
Nagrade su lijepe, svatko voli biti priznat u svojoj zajednici, pogotovo u struci. Hvala svima koji su nas nominirali. Ipak, najveća je nagrada kada netko od ljudi koji slušaju tvoju glazbu poželi izraziti ljubav osobi koju voli tvojom pjesmom. To su dragulji koje zaista čuvam, to opravdava moj poziv. A statue i nagrade najčešće završe u stanu kod majke. Ona ih je i zaslužila.
U pjesmama se poput idola plemena Marka Perkovića Thompsona nesuočava s emotivnim izazovima haškog robijaštva, balkanskog nazadnjastva i domoljubnog kontejnerastva.