Nema više nikakvog spora – Goran Bogdan naša je najveća glumačka zvijezda. Nakon niza odličnih uloga sada je za to stigla i konkretna potvrda, Europska filmska akademija nominirala ga je za najboljeg europskog glumca.
Kada se pogledaju samo ostali nominirani za ovu europsku filmsku nagradu, sve je jasno – Bartosz Bielenia (Corpus Christi), Viggo Mortensen (Falling), Elio Germano (Hidden Away), Luca Marinelli (Martin Eden) i Mads Mikkelsen (Another Round). Goran, međutim, ne staje ni u ovoj pandemiji, radi i snima i dalje, a mi smo ga uspjeli uloviti u njegovom zgusnutom rasporedu i postaviti mu nekoliko pitanja o ulozi za koju je i nominiran, kao i o sadašnjoj situaciji te budućim filmovima i planovima.
Nominacija za ‘europskog Oscara’ veliko je priznanje, ali mislite li da je uloga Nikole zbilja i najbolja koju ste ostvarili do sada?
Jest i sretan sam zbog toga. Nisam se tome nadao. Još kad vidim tko su ostali nominirani. Teška je uloga i sam film, no ako i je najbolja, nadam se da neće tako ostati. Itekako imam još poleta. Ponosan sam na način kako sam radio sa Srđanom i potpisao bih da stalno tako radim. Mislim da regionalni film ima golemog potencijala što i pokazuju dosadašnji plasmani na velikim festivalima. I tu ima prostora za cjelokupnu kinematografiju da raste.
Čitao sam neke kritike u srbijanskim medijima u kojima se ističe da je “Otac” stvarna slika današnje Srbije. Je li doista vjerojatno će se s filmom ljudi moći poistovjetiti i u Hrvatskoj i BiH?
Film svakako treba pogledati. Jer, iako je nastao po motivima istinitih događaja, ima tu dosta autorskog potpisa. Ima romantiziranja, u stvari možda više podcrtavanja nekih toponima i izvlačenja onih koji su bitni za priču, raznih atmosfera i osjećaja. Srbija je tu, uostalom kao i svaka država, dio priče i ona nije podložna generalizaciji ni poopćavanju. S te strane priča je univerzalna, dobro, ne baš u okvirima univerzuma, ali što se tiče regije itekako.
Lik Nikole, oca, utemeljen je na stvarnoj osobi iz Kragujevca.
Jeste li upoznali čovjeka, vjerojatno ste se informirali o tom slučaju?
Jest, i njegova borba, koliko ja znam, još uvijek traje. Upoznao sam ga tek na kraju snimanja. Nisam htio da upadnem u zamku kopiranja. Usuglasili smo se Srđan i ja da je bitnije staviti priču u prvi plan, lik je tu trpni subjekt. Plemenitije je bilo ne zauzimati stavove, iako nije lako. On se zove Đorđe, dandanas djeca mu nisu vraćena. Tako da on svoju borbu još uvijek vodi.
Pandemija će, nažalost, utjecati na to da film vidi manje ljudi nego što bi to inače bio slučaj. Glumcima kao i ostalim umjetnicima možda je i najteže obavljati svoj posao. Kako sve to podnosite, je li vas ovo razdoblje promijenilo?
S te strane nije bilo sreće. Film je izašao u distribuciju netom prije pandemije i zatvaranja. Mislim da je uspio sedam dana igrati u kinima u Srbiji. Ali smo s druge strane imali veliku sreću u festivalskom životu. Ali Bože moj, što je tu je, jednako nam je kao svima. Izdržat ćemo. Moramo se prilagoditi koliko god to bilo teško. Umjetnicima je ionako teško i u mirnodopskim uvjetima, oni su prvi za odstrel kad nastupe uštede i rezovi. Teško im je i kad je sve u savršenom balansu. Oni bez kontakta teško mogu ostvarivati svoj poziv. Mijenja nas sve, proces još traje. Vidjet ćemo do kada će trajati i koliko nas je sve skupa promijenilo. Sigurno jest. No samo ponizno. Dan za dan.
Unatoč pandemiji, i dalje ste jako aktivan glumac, među nekoliko projekata na kojima radite je i jedan film Slobodana Šijana. O čemu se radi, kada ćemo vidjeti taj film?
Sve vam je to, kao i ovo vrijeme, dosta kaotično. Ali morali smo nastaviti. Predugo je trajala pauza pa smo počeli ‘na naglo’. Sa Šijanom smo počeli već za novogodišnje praznike i trebali bismo nastaviti na proljeće. Za sada pauziramo i čekamo bolja vremena. Dosta toga je snimljeno. Projekt je to o Bošku Tokinu, prvom filmskom entuzijastu u bivšoj Jugoslaviji. Ne bih odavao puno više od toga.
