Prva smo rock-generacija u bivšoj državi. Bijele strijele, Bezimeni, Sjene, Atomi... Nakon pubertetske nesigurnosti puni smo sebe, uobraženi i drski. Teško nas je bilo impresionirati. Prve Opatije i Zagrebi su bili iza nas, a isto tako i Ivo Robić i Dušan Jakšić; voljeli smo Lolu, Gabi i Terezu, Marjanu i Beti, ali ako se nas pitalo Wanda Jackson, Brenda Lee, Connie Francis i Mina bile su nešto poput naših vestalki rock’n’rolla.
Elvis je još uvijek stajao kao neobuzdani poganski bog, a njegovi epigoni Cliff Richard, Celentano ili Johnny Hallyday držali su Vicu Vukova, Mikija Jevremovića i Đorđa Marjanovića, kolikogod se oni trudili, na pristojnoj udaljenosti od obzora što su ga fiksirali novi tinejdžeri. Ni Dedić s Moderatom Cantabile i Kućom pored mora nije mogao promijeniti naš pogled na svijet glazbe. Trebao je koji mjesec da priznamo i Beatlese i Stonese. O, koje li arogancije i ignorancije!
Što je najzanimljivije, osim možda na samom početku, ni međusobno se nismo komplimentirali. Respektirali? Eventualno. Netko me je nedavno upitao kako nam je zvučao prvi autorski album yu-rocka Naši dani. Nije nam uopće zvučao, Nismo ga ni čuli! Taj prvi proglas autorskoga čina našeg naraštaja nismo doživjeli! Bili smo zaokupljeni vlastitom veličinom i zaglušeni glasnošću vlastitih fanfara i bubnjeva.“
Godina je 1968. Svirali smo soul: Otisa Reddinga, Wilsona Picketta, Raya Charlesa, Jamesa Browna... Praktički nismo ni ispratili tragično poginuloga Big O-a, a dočekali smo Arethu. Kralj je mrtav, živjela kraljica! Respect (Otisov!), You Make Me Feel Like A Natural Woman i Chain of Fools – i božanstvena Aretha Franklin. Onda, odjednom, tu pored nas, rađao se glas zbog, i uz kojega, nitko od ovdašnjih rokera više nije bio siguran ima li uopće smisla pjevati! Nepoznata zagrebačka srednjoškolka anđeoski je singala kao da je – kako bi se slikovito izrazio jedan naš nadobudni pjesnik – u crkvi svetog svinganja: I Can’t See Nobody, When A Man Loves Woman, Whiter Shade Of Pale, You’ll Lose A Precious Love, Yesterday... Bože, pa svirali smo većinu tih stvari i mislili kako smo blizu originala, katkada im i nadmoćni. Ali taj glas... Taj unikatni, novi glas dolazio je iz grupe koju smo znali otprije, koju je vodio onaj dugi orguljaš sa cvikerima što nas je podsjećao na Hanka Marvina, nekadašnjeg nam uzora, gitarista legendarnih Shadowsa. Bili su to O’ Hare. Onda su orguljaš i pjevačica prešli u još poznatije Zlatne akorde.
Netko je rekao: samo je pitanje vremena kada će on postati Frano Parać, a ona – Josipa Lisac! On je zaista postao Frano Parać, napustio je pop glazbu i umjesto rokerskog žapca pretvorio se u princa konzervatorija! A ona, kao da se od usnule djevojčice poljupcem njena veličanstva, same Glazbe, probudila u ulozi kraljevne čarobna glasa. Najprije je šokirala svoju rokersku generaciju, onda opčarala Kabilja, Dedića, Runjića i Gotovca... Je li to ona pjevala I Put A Spell On You, a ne nevjerojatni kontraalt „visoke svećenice soula“ Nine Simone, s kojom su je tada (a i kasnije) često uspoređivali!
Što me čini sretnom
Vrijeme Josipe Lisac za tren je došlo. Što me čini sretnom, u kojoj su nam Dedić i Kanižaj otkrivali „sreću malih izleta u tople kutke prošlosti“, Josipa je tada i ondje, na opatijskom festivalu 1968., na pozornici Kristalne dvorane Kvarnera, pretvorila u „sreću trenutka“. „Glazba je ono što me čini sretnom“, postalo je definitivno njenim životnim motom. Na Opatiji je te godine fascinirala i internacionalni žiri. Učinila je isto što je zamalo deset godina prije na istom mjestu učinio i Vice Vukov kada je zabljesnuo pokraj inače autoritativna baritona Dušana Jakšića pjevajući Mirno teku rijeke. Što me čini sretnom u drugoj verziji Senke Veletanlić ostalo je bez odgovora; Josipina bogomdana izvedba praktički je prekrila ondašnju pop divu velom (nepravedna) zaborava.
Krenule su lađe, Arsen, Josipa i Split 69. „Krenulo je, krenulo“ kao da mlada pjevačica „pjeva cijelim tijelom, a narod uživa“ (da ponovno parafraziram onog pjesnika). Ipak, kada je malo prije tog u zimu iste godine davala svoj nastupni intervju zagrebačkom piscu bluesa i veteranu pop novinstva Toniju Nardiću za, kažu, „prvi specijalizirani rock magazin na svijetu“ – beogradski Džuboks (svakako prije Rolling Stonea!), stajala je čvrsto na zemlji: „Ništa se nije promijenilo. Zar se nešto uopće dogodilo? Meni je bilo jedino stalo da pošteno uradim ono što mi je ponuđeno. Ja uvijek sve ozbiljno shvaćam. Volim entuzijazam, novinu, volim zalet ideja, a ne podnosim reproduktivce. Rad bez mašte, slobode, okvir koji sputava prirodnu spontanost koja pokreće život. Ja ne vjerujem da uspjeh može izmijeniti čovjeka. Ja to prosto ne vjerujem. Možda sklonosti, radne navike, pokoju lažnu osobinu koju je skrivao kompleks. Ali narav? To je smiješno. Čemu bjekstvo od sebe? ...
Istinska pjesma se ne smije nametati. Ona mora osvajati kako bi bila osvojena. Kao knjiga, lijepa riječ, kao iskrenost.“ Tako je govorila Josipa. „Tečno, odmjereno. Prava slikarica riječi“, iskusni publicist neće skrivati svoje oduševljenje mladom zvijezdom koja tekšto se rađala.
Život moj
Istodobno i mi smo izlazili iz periferije medijskog zanimanja. Te smo zime postali članovi Kluba Pop expressa, novog lista za pop glazbu koji je po ambicijama i izazovnosti sadržaja bacio rukavicu beogradskom magazinu. (Što se od glasila socijalističkog Centra za kulturnu djelatnost omladine Zagreba baš i ne bi očekivalo). Klub uopće nije loše izgledao. Uz nas, prvi članovi su mu postali slovenska Aretha Franklin – Alenka Pinterič, pa Elvis Presley i Tom Jones u istom tijelu osječkoga pijevca Kiće Slabinca, njegovi bivši lege „genijalci iz Osijeka“ Dinamiti (koje je tada predvodio Dado Topić!) te ona, Crna pantera jugoslavenskog popa – kako su je u listu nazvali – Josipa Lisac. Nakon O’ Hara i Zlatnih akorda, mi smo kao tzv. little big band, s ritam sekcijom i tročlanom puhačkom linijom, bili idealni ne samo za Josipinu fazu „koncerata za 3 pjesme“, već i kao pratnja Alenki i Slabincu.
U omladinskom klubu Lola na zagrebačkim Krugama, u snijegom okovanom ambijentu uvježbavali smo s Josipom njene tri! „Mogla bih izvesti i tridesetak pjesama, ali sada namjerno to ne radim. Tri melodije približno istoga stila sasvim su dovoljne; tako mi se ne događa da kod četvrte i jedan gledatelj u dvorani počne zijevati“, otpovrnut će odlučno i pomalo cinično Ivici Đukiću, jednom od urednika i osnivača Pop expressa, na aluzije o svojoj ekscentričnosti. Naše tri, dakle, bile su Yesterday, Don’t Let Me Be Misunderstood i Summertime. People Barbre Streisand trebala je biti četvrtom, no umjesto nje doći će, ali nakon pune godine dana, i nenadano, Život moj – treća Arsenova za Josipu, ovaj put za Zagrebfest 70.
U zvuku novog planetarnog događanja fuzijskoga jazz-rocka Blood, Sweat and Tearsa čuo ju je kao savršenu za suradnju s njegovim Šibenčanima, grupom Mi. Usput, malo tko zna da je sa sličnom zamisli Runjić iste godine napisao opatijsku Oluju.
Bez ikakve dvojbe Život moj bit će manifest modernosti, puno više od značaja drugonagrađene pjesme s pop večeri minuloga zagrebačkoga festivala. Beogradska super Korni grupa sa 17-minutnim organiziranim improvizacijama Jedne žene, simfo-rocka svoga lidera Bate Kovača, prikovat će publiku za sjedišta prepune dvorane Studentskoga centra (i osvojiti prvo mjesto); Josipa Lisac će je neponovljivom, maestralnom interpretacijom Dedićeve skladbe dignuti na noge.
Trijumf i zdvojnost
„Bila je to, složili su se kasnije mnogi stručnjaci i ljubitelji suvremene muzike, najbolja ženska izvedba u historiji jugoslavenskih festivala. Ono što smo te večeri čuli dok je Josipa bila za mikrofonom apsolutno je neopisivo – to je jednostavno trebalo doživjeti. U tom trenutku oni koji se oduševljavaju interpretacijama Janis Joplin, videli su u Josipi njeno najbolje izdanje i, čak – više od toga“, zaključit će dopisnik beogradske Mladosti, Mirko Klarin...
Josipa je istinska legenda kojoj ne treba nikakva promocija, sve govori njezina pjesma i njezin glas. Takva se sigurno više neće roditi. Svaki žanr u kojem se okuša ona je sam vrh. Nisam recimo ljubitelj sevdalinke, ali kada ju ona pjeva - jesam.