Da je Goran Ivanišević (47) igrao u neko drugo vrijeme, da ga u stopu nije pratio njegov vršnjak Amerikanac Pete Sampras, možda bi osvojio i više Grand Slam naslova i možda bi bio i prvi tenisač svijeta (ovako je dogurao samo do drugog mjesta).
No Splićanin nije mogao birati. A ipak, odigrao je četiri finala u Wimbledonu, 2001. ga napokon i osvojio, i postigao mnoge druge sportske uspjehe: okitio se dvjema brončanim olimpijskim medaljama, osvojio Grand Slam kup, Hopmanov kup, Svjetski momčadski kup... Stekao je veliku popularnost među navijačima, a njegovoj su karizmi, usuđujemo se reći, pridonijeli i ti njegovi wimbledonski porazi i način na koji ih je proživljavao. Stoga je Goran i danas rado viđen gost diljem svijeta. Prije pa tjedana ostao je bez posla trenera kanadskog tenisača Miloša Raonića, ali ništa zato.
U očekivanju novog trenerskog angažmana Goran se može više posvetiti obitelji. Uzme li se u obzir da ga na sva četiri Grand Slam turnira redovito pozivaju da igra na veteranskom turniru te je angažiran i kao ambasador umaškog teniskog turnira na kojemu će ove godine odigrati ekshibicijski meč s Australcem Patrickom Rafterom, u svojevrsnoj reprizi wimbledonskog finala iz 2001., onda je jasno da mu angažmana neće nedostajati te da neće biti besposlen. O Goranu je puno pisano i puno se zna, ali o nekim detaljima govorio je samo u rijetkim intervjuima. Izdvojili smo neke od tih detalja. Primjerice – kako je počeo?
– Počelo je vrlo jednostavno. Moj otac je igrao tenis, a naša kuća bila je nekih 20 metara udaljena od teniskih terena. Otac me jednom poveo sa sobom i tako je počelo. Imao sam sedam godina. I prvi put kad sam otišao igrati tenis, ja sam razbio reket. Ne znam jesam li ja to vidio od nekoga ili je taj talent za razbijanje reketa proradio u meni, ali eto, kući sam se vratio s razbijenim reketom – prisjetio se Goran.
Bilo je, naravno, i teških trenutaka. Tenis je skup i zahtjevan sport, otac Srđan odustao je od karijere sveučilišnog profesora, a u jednom trenutku morao je prodati i roditeljski stan da bi financirao sinovljevu karijeru. No da uvijek može biti i gore, Goran se uvjerio te opisao jednu od najtežih epizoda u svojoj karijeri, onu s početka.
– Jedan od najgorih dana u mom teniskom životu dogodio se koncem 1988. godine. Pripremao sam se za put u Australiju gdje sam planirao igrati kvalifikacije u Adelaideu i potom kvalifikacije Australian Opena i možda nastupiti na juniorskom turniru. Prije nego što sam krenuo na put, otac mi je rekao da mi je sestra bolesna, da je liječenje skupo, da on ostaje doma i da ću biti sam. Ja te noći nisam spavao, a sljedeći dan sam otputovao u Australiju i tamo izgubio u završnom krugu kvalifikacija u Adelaideu, ali ušao sam kao sretni gubitnik i stigao do četvrtfinala. I u Melbourneu sam prošao kvalifikacije i također stigao do četvrtfinala. Juniorski turnir nisam ni igrao. U svakom slučaju sav taj nagradni fond koji sam zaradio u Australiji ponio sam u kešu, stavio ga u jaknu od koje se nisam odvajao sve do dolaska kući. I zbog toga nisam spavao u avionu. Onda sam došao ocu i rekao: “Evo ti pare, evo ti i jakna, samo da se mogu konačno naspavati."
Ubrzo nakon toga Goran se probio u sam vrh svjetskog tenisa. Počeo je igrati finala, osvajati turnire, pobjeđivati renomirane svjetske tenisače. Mnogo godina poslije Goran će ovako opisati svoje glavne rivale:
– U 16 godina karijere Sampras je sa mnom progovorio ukupno 16 riječi. Bok, zdravo, doviđenja, čestitam... i to je sve. Kad dobije meč grli vas i ljubi, a kad izgubi jedva vam pruži ruku. No međusobno smo se uvažavali. Agassi je bio opušteniji, trostruko popularniji. S onom svojom dugom kosom imao je status rock-zvijezde, prašilo se oko njega kamo god je došao. I mogu reći da sam s njim ostao prijatelj. E sad, tko je bolji igrač? Ako bismo kao kriterij uzeli Grand Slam naslove i rekorde, Sampras je bio apsolutno bolji. Ali on nikada nije osvojio Roland Garros, dok je Agassi osvojio sva četiri Grand Slam turnira i još olimpijsko zlato. Zanemarimo naš wimbledonski finale iz 1992., ali Agassijev način igre više mi je odgovarao i protiv njega sam pružao bolje partije nego protiv Samprasa. Agassijem je Goran imao tri po bjede i četiri poraza, sa Sampra som šest pobjeda i 12 poraza, a s Beckerom je bio u minusu samo za jednu pobjedu 9–10. No sve su to bili manje–više izjednačeni mečevi.
– Becker je jedan od mojih najdražih igrača. Izgubio sam od njega polufinale u Wimbledonu 1990. godine, iako sam trebao dobiti taj meč, vodio sam s 2:0 u setovima. No ja sam se nekako zadovoljio s tim polufinalom. Igram na središnjem terenu, svi me gledaju, nitko ništa ne očekuje. Bio sam preopušten. Nije sramota izgubiti od Beckera, ali mogao sam dobiti taj meč. No tada sam shvatio da mi Wimbledon leži... Nakon osvajanja Wimbledona 2001. godine, o čemu se već sve zna, a i snimljen je o tome dokumentarni film, Goran je ubrzo zbog ozljeda prekinuo svoju karijeru. Igračku. Ali je nedugo potom počela njegova trenerska karijera. Bio je mentor Borne Ćorića, trener Marina Čilića, Tomaša Berdycha, spomenutog Raonića. Zanimljivo je njegovo zapažanje o trenerskom poslu.
– Igrača s Balkana može trenirati samo trener s Balkana jer to je poseban mentalni sklop, nas treba razumjeti. Vidjelo se to i na suradnji Đokovića i Agassija, znao sam da neće dugo trajati. No treneri s Balkana iznimno su fleksibilni i mogu trenirati bilo koga – kaže Goran ne isključujući moguć- nost da jednog dana preuzme i treniranje
neke tenisačice.
– Za sve što sam u životu rekao da “nema šanse” da mi se dogodi ipak mi se dogodilo, tako da je sve moguće. Budući da je bio jedan od najboljih i najpopularnijih tenisača, uz Gorana Ivaniševića su se uvijek lijepile i lijepe žene. No Goran je poznat kao čovjek koji čuva svoj privatni život daleko od znatiželjnika. Poznato je tek da je isprva bio u višegodišnjoj vezi s bivšom kraljicom svijeta Danijelom Mihalić, danas sretno udanom za nogometnoga trenera Nenada Gračana. Nakon razlaza s njom, Goran se zaljubio u manekenku Tatjanu Dragović s kojom je 2004. dobio kćer Amber Mariju, a tri godine kasnije i sina Emanuela. S njom se i oženio (2009. vjenčali su se u kalifornijskom gradiću San Pedru), ali su se nekoliko godina poslije i rastali. U prosincu 2017. godine pred matičara je odveo 11 godina mlađu glumicu i voditeljicu Nives Čanović s kojom je u rujnu 2018. dobio treće dijete, sina Olivera.
– Dobro je. Zadovoljan sam i sretan. Sve je onako kako treba biti – kaže Goran o svom privatnom životu.
Ostavite covjeka, neka zivi svoj zivot, nije on nikome zlo napravio a to što zivi drugacije nego što pojedinci ocekuju nije grijeh.