Čini se da je sve o Bobu Dylanu odavno poznato, ali baš i nije. Nakon svih mogućih box setova povijesnog, neobjavljenog materijala iz sjajne edicije The Bootleg Series, ovih dana pojavio se 14. nastavak neusporedive Dylanove stvaralačke odiseje.
“More Blood, More Tracks”, naziv je šesterostrukog CD paketa (na tržištu je i skraćena verzija na jednom CD-u, ili dva LP-ja) koji se iscrpno bavi legendarnim Dylanovim albumom “Blood on the Tracks”, snimljenim u New Yorku 1974., a objavljenim na samom početku 1975. Čini se da su sve Dylanove faze rada u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća postale “legendarnima”, ali čvrsti diskografski dokazi upućuju na činjenicu da je zaista tako.
Pobjegao od medija
Podsjetimo se, barem ubrzano, nije mu bilo lako; nakon početnog angažmana na poziciji politički angažiranog folk-pjevača, Dylan se sredinom šezdesetih elektrificirao, “izdao” puriste i purističke folk-korijene, snimio neke od ključnih albuma dekade (“Highway 61 Revisited”, “Blonde on Blonde”) kojima je neslućeno unaprijedio mogućnosti rock-glazbe. Samo su se The Beatles značajem mogli uspoređivati s njim. S pratećim The Bandom održao je legendarnu “elektrificiranu” turneju 1966., zaradio povike “Judo” te nakon navodnog pada s motora idućih godina pobjegao od medija i svjetla pozornica.
Nakon snimanja (tada neobjavljenog) albuma “The Basement Tapes” 1967., prvi put publici se ukazao nastupom na britanskom festivalu Isle of Wight 1969., a sljedeći albumi “Nashville Skyline”, “Self Portrait” i “New Morning” bili su slika i prilika nekog drugačijeg Dylana, smirena oda “novom tradicionalizmu”, neo-folku i countryju, te nisu imali ništa zajedničkoga s provokativnim “starim” Dylanom. Tek 1974., nakon sedam godina izbivanja s pozornica, odlučio se za veliku, megauspješnu američku turneju s pratećim The Band nakon albuma “Planet Waves”.
No, u poznatoj maniri naglih i neočekivanih izmjena pozicije, Dylan se nakon toga osamio u newyorškim tonskim studijima diskografske kuće Columbia i snimio intimistički, otkrivalački akustični album “Blood on the Tracks”. Zapravo, izvorna ideja bila je da snimi album s akustičnom gitarom, basistom i Hammond klavijaturistom u pozadini, ali je, nakon što ga je dovršio, shvatio da je otkrio previše toga o sebi u nizu ljubavnih pjesama inspiriranih i odnosima s tadašnjom suprugom Sarom (na idućem albumu, “Desire” iz 1976., posvetit će joj pjesmu “Sara” ).
Beskompromisne materijale s drugim je pratećim sastavom u Minneapolisu iznova (pre)snimio, pet od deset pjesama koje su činile službeni album “Blood on the Tracks”, ali je legenda o izvornim snimkama nastavila kružiti planetom. Piratske verzije originalnog Dylanova album “Blood on the Tracks” godinama su kolale tržištem, knjige su napisane o vjerojatno najuvjerljivijem nizu ljubavnih pjesama koje su se pojavile u rock-glazbi, uključujući i prije neobjavljenu “Up To Me”. No, to je sve bilo za manji dio specijalizirane rock-publike i kritičara. Sada se s primjereno nazvanim box setom “Više krvi, više vrpci”, na šest diskova svima zainteresiranima otvara mogućnost prolaska izvornim Dylanovim snimkama, na izdanju u koje su uključene sve postojeće verzije poznatih pjesama, snimljene 1974.
Šest sati glazbe
Ukupno 87 snimaka i šest sati glazbe, skupa s “klackanjem” gumba Dylanove jakne po akustičnoj gitari, što daje izravan uvid u “sobu” i snimanje pjesama za koje je i sam autor otkrio da su otkrile previše toga. Pa je izmijenio i ublažio većinu tekstova na objavljenom albumu, čije stihove sad možete proučavati u necenzuriranom izdanju. Dapače, uključena je i replika Dylanove bilježnice s rukom pisanim stihovima za album na 57 stranica, koja daje detaljan uvid u razvoj tekstova pjesama.
Stoga je nadasve uzbudljivo iskustvo slušati besprijekorne poetske iskaze u ogoljelim ispovijestima poput “Tangled Up in Blue”, “Simple Twist of Fate”, “You’re Big Girl Now”, “Idiot Wind”, “If You See Her, Say Hello”, “Shelter From the Storm” i ostalima, čiji ubojiti, precizni tekstovi mogu posramiti sve koji su sumnjali u ispravnost da se upravo Dylanu dodijeli Nobelova nagrada za književnost. Uključena luksuzna knjižica donosi popratni esej, spomenute Dylanove tekstove i neobjavljene fotografije, čineći “More Blood, More Tracks” sveobuhvatnim prikazom razdoblja.
Rijetko kad se neki glazbenik ogolio do ove mjere, pogotovo zvijezda ovakvog formata kakva je bio Dylan. No, kao puno puta prije i poslije, to ga nije spriječilo da na vrpce u tonskom studiju “istoči” intimističke opservacije koje su ostale zabilježene kao ključni dijelovi povijesti rock-glazbe. Povijesti koja je, srećom, prepoznata i danas djeluje jednako fascinantno kao i tada. Ukratko, bolji album od ovoga teško ćete čuti, bez obzira na to što je od snimanja prošlo 45 godina.
....kao muzicar vrlo dobar, a kao Nobelovac za knjizevnost......sramota....Bora Corba je bolji od njega....stihoklepac.