Princ sevdaha Božo Vrećo (32) sutra će prvi put nastupiti u KD Vatroslav Lisinski na samostalnom koncertu. Iako se taj diplomirani arheolog pjevanjem sevdalinki bavi samo posljednjih pet godina, iza njega su tri albuma – dva s grupom Halka, te jedan samostalni, za koji je napisao nove pjesme. U lipnju mu je izašla i autobiografska knjiga, a u pripremi je i film o njegovu životu.
U Hrvatskoj ste nastupali nekoliko puta, no prvi put u Lisinskom imate samostalni koncert u velikoj dvorani. Pretpostavljam da vam je taj koncert posebno važan.
Puno mi znači jer ću raditi s vrsnim umjetnicima, filharmonijom i Merimom Ključo, poznatom harmonikašicom koja će mi biti gošća. Bit će tu i moj prijatelj Marko Louis, izvrstan glazbenik s kojim sam surađivao na pjesmi “Pašana”. Radujem se energiji i prostoru u koji će doći svi koji cijene moj rad.
Vaš je život poput neke holivudske priče, a ispričali ste ga u autobiografskoj knjizi “Mila”. Jeste li zadovoljni knjigom?
Jako sam zadovoljan jer je knjiga drukčija od svega što sam dosad pročitao i koristio kao inspiraciju. Govori o mojem odrastanju, samoubojstvu oca kad sam imao pet godina, i majci Mili koja je odgojila sestre i mene. Osvrnuo sam se i na autorski rad u sevdahu i sve što me inspirira. Htio sam prenijeti što više lirike i pjesama, tako da je knjiga lirski roman. U BiH knjiga je pravi bestseler, a čujem da je tražena i u regiji. To mi je velik poticaj za buduće projekte. Trenutačno radim doktorat koji se tiče polifone glazbe i mitologije u Bosni i Hercegovini, a to ću vjerojatno također izdati kao knjigu.
Spomenuli ste teško djetinjstvo. Majka vam je preuzela i ulogu oca, a vi ste istodobno bili i muškarac i žena. Kako je to izgledalo u maloj sredini kao što je Foča?
Teško. Majka je oduvijek stvarala paralelni svijet, napola imaginaran, napola realan. Pokušavala me zaštititi i poticala je moju kreaciju. Slobodno sam odrastao, iako su me okruživali ljudi koji to nisu razumjeli.
Uostalom, i danas kada se bavim umjetnošću nailazim na ljude koji me ne shvaćaju, a opet ima i ljudi koji obožavaju moj rad i nalaze inspiraciju u njemu. Svi ti ožiljci i prozivanja koji su dolazili iz realnog svijeta su me jačali i pretvorili u osobu kakva sam danas. Uspio sam proći sve probleme, a sve imaginarno iz djetinjstva odrazilo se na moje stvaranje i sve ono što jesam kao muškarac i žena.
Kad ste shvatili da se u vama kriju muškarac i žena?
Već sa šest-sedam godina znao sam što sam. Nije to preobrazba iz komercijalnih razloga, kako su neki smatrali, nego sam zaista izrastao u takvu osobu odmalena. Tisuću puta sam razmišljao kakav bih bio da promijenim spol i budem netko drugi ili treći. Nemam uopće potrebu nešto mijenjati. Dovoljno sam i muškarac i žena i nisam nesretna osoba. No, bio je proces dok sam to spoznao i dok sam došao do te faze da me ništa ne može ugroziti i povrijediti, te da potpuno raširim krila i živim slobodan. Na kraju krajeva, svi se tako trebamo ponašati. Živimo u društvu u kojem ljudi žive tuđe živote i zapostavljaju sami sebe zbog društva, rodbine ili prijatelja. Kad sam shvatio da je ovo jedini pravi put, postao sam još više ono što jesam.
Kako je uopće došlo do ljubavi prema sevdahu?
Moja je mama uvijek slušala radio kao primarni medij. Uvijek je pronalazila stanice koje su puštale sevdah, pa sam odrastao uz tu glazbu. Međutim, nisam razmišljao da ću biti netko tko će se tome posvetiti. Za sevdah se potpuna ljubav razvila tek kad sam proživio neke stvari u životu koje se tiču osobnog stradanja, ljubavnih razočaranja i životnih iskušenja. Tek kad to prođete, nađete smisao i spas u sevdahu. S 26 godina počeo sam proučavati sevdah i prikupljati sve o njemu. Sad već imam popriličnu datoteku o tome što je sevdah, a puno toga nije ni objavljeno. Karijeru sam počeo oboružan samo idejom da ljudima prenesem emocije koje proživljavam kroz sevdah. Čuda se događaju i uspio sam u tome.
Za solo album napisali ste i nove sevdalinke, a to nitko nije radio proteklih 40-ak godina?
Perfekcionist sam koji ne želi izlaziti u javnost s nečim dok nije siguran sto posto u to. Ako ja uz te pjesme proživljavam jake emocije, onda sam siguran da će isto biti i sa širom publikom. Jednostavno je to bio odraz moje duše, onoga što sam osjećao u sebi. Čim je izašla pjesma “Lejlija”, napravila je pravi bum jer je bila nova sevdalinka, prva u više od 40 godina, a opet sam se vratio pisanju iskonskih tekstova, koji imaju sponu s onim tekstovima nastalim prije 500 godina, a ne pjesmuljcima koji predstavljaju kombinaciju narodne glazbe i turbofolka. Taj tekst kao da dolazi iz davnina, a opet se radi o stvarnoj osobi. Uvijek pišem o ljudima koji su stvarno postojali i sudbinama koje su ostavile trag.
Koliku ulogu u stvaranju vaših pjesama ima vjera?
Bog je za mene univerzalan, to je prvenstveno ljubav i energija koja nas spaja. Kroz sofizam spajam sve religije u jednu koja nosi univerzalan naziv ljubavi. Ako volite, nemate osudu nijednog vjernika i prihvaćate svakog onakvog kakav jest. Kad bismo vjeru gledali na taj način, svijet bi bio puno bolje mjesto za život, a mi bismo bili bolji ljudi. Sve tri vjere koje postoje u Bosni i Hercegovini utjecale su na stvaranje mojih pjesama, tako da se kroz mene osjeti utjecaj svih religija. Od svega uzimam ono najvažnije i propagiram zajedništvo.
Na nastupima nosite haljine koje sami izrađujete?
Bitno mi je da kroz vizualni identitet budem pravi umjetnik. Smatram da se ne možete baviti samo jednim i biti statični na sceni, te netko tko nije interesantan i tko ne isijava posebnu energiju jer inače ne bi sve bilo tako čarobno. Radujem se što će na proljeće biti gotova moja modna linija, pa ću se i na taj način predstaviti publici.
Što je sa slikarstvom? Kad ćete održati neku izložbu?
Pripremam ikonopis koji će biti predstavljen u Istanbulu na proljeće, a bude li interesa i prostora, doći ću s njim i u gradove u regiji. Slikanje sam uvijek razdvajao od drugih stvari koje radim jer je tu iskazana moja meditacija. Tada u mislima odletim u neki novi svijet.
Kako će izgledati film o vama i kad ga možemo očekivati?
U prosincu idem u Jeruzalem, jer priča prati moj privatni život, ali i koncertne aktivnosti i putovanja koja su usmjerena prema vjeri kao univerzalnoj pripadnosti. Tu presudnu ulogu igraju Jeruzalem, Istanbul i Sveta Gora. Kroz te priče sklopljene u jednu cjelinu ispričao bih kako je vjera utjecala na moj rad i inspiraciju.
Razmišljate li o obitelji? Biste li voljeli imati djecu?
Puno sam razmišljao o tome, a zadnju godinu sam čak i pokušao posvojiti dijete. Međutim, to u BiH nije moguće ni samcu, ni osobi s partnerom. To je teška i tmurna priča, pa sam odustao od toga. Kad bih jednog dana postao roditelj, jednostavno znam da bih bio divan roditelj. Bilo bi lijepo kad bi se to dogodilo, ali, nažalost, teško je očekivati da će tako biti. No, nikad se ne zna.
>>Božo Vrećo: U isto sam vrijeme imuškarac i žena, to sam ja, to je moja sloboda
Budi što god želiš...možeš biti i magarac ako ti to želiš.