Prošli tjedan gostovao sam kod Martine Validžić u HTV-ovoj emisiji “Sunčana strana Prisavlja”, kojoj su tema bili ovogodišnji ljetni festivali. Emisija je trebala biti održana u petak, ali je zbog vremenskih neprilika prebačena na ponedjeljak. Baš kao što je i najveći dio rock i elektroničkih festivala iz ove godine odgođen za sljedeću. Slijedom situacije razgovarali smo o “potopu” koji se zarad koronavirusa dogodio i još uvijek se događa kulturnoj sceni, i to bez jasnog znaka kada bi mogao prestati.
Ključni period
Ne samo domaćoj sceni nego i svjetskoj, jer korona nije birala granice i nije poštovala ograničenja. Parafraziramo li poznatu poštapalicu Vilija Beroša, čovjeka s najvećim brojem preferencijalnih glasova na proteklim parlamentarnim izborima, iduća dva mjeseca, a ne tjedna, bit će ključna. Bit će ključna za domaću kulturnu scenu, koja je u protekla tri, četiri mjeseca pretrpjela najveće gubitke. U ljudstvu i programima.
No nije problem samo ovo kroz što smo prošli, problem je na kulturnoj sceni tek ono što nas možda čeka. Rekapitulacija je sasvim jasna svakome tko poznaje situaciju na terenu i zna s kakvim se troškovima i gubicima susreću domaći glazbenici, promotori i organizatori te vlasnici klubova. Pogledajmo samo nešto od onoga što smo u domaćim i svjetskim programima izgubili zbog koronavirusa ovo ljeto; nema zagrebačkog festivala INmusic, nema splitske Ultre, Zrće zjapi prazno, nema ni Dimensionsa i Outlooka, koji su se do lani održavali u Puli, a ove godine bili najavljeni u Martinskoj, pa odgođeni.
Već tih nekoliko megafestivala govori nam ne samo da smo ostali bez mnogih programa, gostiju, bendova, DJ-a i ostalih najavljenih događanja nego i bez desetaka tisuća ljudi koji su iz svih krajeva svijeta dolazili k nama upravo zbog spomenutih festivala. To se zove kulturni turizam, a za razliku od nekih tradicionalnih programa koji će se održati ovoga ljeta, poput Varaždinskih baroknih večeri, Splitskog ljeta ili Dubrovačkih ljetnih igara, kojima nije bitan broj publike jer su na proračunu i budžetski financirani, ovih nekoliko nabrojenih svjetski poznatih festivala isključivo ovise o tržištu, sponzorima i samo ih djelomično potpomažu gradovi ili turističke zajednice.
No, većinski, radi(lo) se o tržišno održivim projektima koji su zbog desetaka tisuća posjetitelja ostavljali milijune kuna lokalnim ekonomijama. Poznate su priče o pulskim ili splitskim taksistima koji su tijekom Outlooka ili Ultre znali zaraditi koliko cijele zime. Najpogubnija verzija korone zasad nas je zaobišla što se tiče ljudskih žrtava, ali organizatori i promotori u kulturi pretrpjeli su najteži udarac dosad te su i dalje na iglama zbog epidemiološki uvjetovanih ograničenih uvjeta poslovanja. Doduše, kulturni organizatori iz kulture, a i rock je dakako kultura, pokazali su se zaista kulturnima.
Programi na minimalcu
Za razliku od narodnjaka, svadbi, sporta, crkava i poslijeizbornih derneka, održavali su fizičku distancu tijekom ovog doba korone i sačuvali publiku od rizika, izgubivši vlastiti novac i ulaganja. Do te mjere da je planirani ciklus “Summer Point” od osam koncerata u vrtu ove godine otvorene zagrebačke Hale otkazan i prije nego što je Krizni stožer najavio ponovno pooštravanje mjera. Svadbe su ostale, ali koncerti su otpali.
“Zaraženi” su se vratili sa svadbi, teniskih turnira, s misa i “čobanovanja”, ali domaće pozornice rock-koncerata i festivala nikad nisu postale rasadište korone. Pitanje je jesu li nadležni to shvatili i hoće li to biti važno kad se bude dogovarala financijska pomoć onima koji su kulturnim programima postigli najveće rezultate dok su mogli.
Primjerice, i Močvara s koncertom Chrisa Eckmana i Vintage Industrial Bar sa svojim programima u Zagrebu su, u što sam se osobno uvjerio, u strahu od koronaracije puštali po 50 ljudi, poštujući epidemiološke preporuke, da bismo zatim idući dan u tramvajima i po šoping-centrima vidjeli stotine ljudi koji ne poštuju fizičku distancu. Jer je kultura kulturna, kako joj i ime kaže. No budući da smo svi u istoj “kaci”, svaka svadba ili proslava diplome kao bumerang se vratila svima, i kulturnima i nekulturnima.
Neki su programi ovo ljeto preživjeli u modificiranom i smanjenom obliku, ali tu je prije svega riječ o tvrdoglavosti organizatora da zadrže programe barem na minimalcu, s izglednim financijskim gubicima. No cijeli klupski pogoni stoje, a troškovi se redovito plaćaju pa se čini da neki samo čekaju 1. listopada da stave ključ u bravu ako i projekcije za jesensku sezonu ostanu slične kao i za ljetnu.
