Glumac Dušan Bućan i putopisac i producent Boris Veličan vratili su se u Hrvatsku nakon što su u mjesec dana projahali više od 1200 kilometara na putu do Crnog mora.
Ovaj zanimljivi pothvat gledatelji će moći vidjeti u ožujku 2020. godine na HRT-u. Za produkcijsku kuću Antitalent snimili su četiri epizode u trajanju od 50 minuta. Iza ovog dvojca već je nekoliko avantura - zajedno su prošli pola Azije, Aljasku, a družili su se i s Indijancima iz plemena Navaho. Zanimljivo je da je na ideju za ovo putovanje došao Veličan, koji do tada nikad nije jahao konja.
– Prije osam godina išao sam pješke iz Zagreba u Saharu, i Stipe Božić mi je rekao da Velebit ne smijem prijeći sam zbog poskoka i ostalih opasnosti. Tada sam nagovorio Dušana, koji mrzi hodanje, da mi se pridruži. Rekao sam mu da ću mu to vratiti s projektom s konjima – kazao nam je Boris Veličan, koji je prije 20 mjeseci napravio sinopsis za ovu avanturu. Dušanu se ideja svidjela, pa su krenuli u realizaciju, a 15. lipnja i uzjahali kobile Divnu i Zeku.
– Napravili smo rutu kojom su nekad ljudi normalno putovali i držali smo je se. Želja nam je bila da pokažemo razlike između putovanja nekad i sad. Danas je nemoguća misija ići na konjima tim smjerom – kaže Bućan, a Veličan i dodaje da su nekad konji bili poput automobila.
– Nekad ste imali servis za konje u kojima ste mogli dobiti kompletnu pomoć, od veterinara i liječnika, a čak ste mogli i mijenjati konja. A mi smo naše konje prali u autopraonici u Beogradu – kaže Veličan, kojem je posebno težak bio početak putovanja budući da se prvo morao priviknuti na konja.
– Imao sam devet sati škole na hipodromu prije polaska i tek negdje iza Beograda sam sve polovio. Prvi galop bio je slučajan, drugi put zbog komaraca, a kasnije je sve išlo prirodno. Kad živite s konjem, navikneš se na taj sistem, postane vam poput produžene ruke – kaže Veličan.
Veličan i Bučan nisu namjeravali rušiti rekorde, nego tijekom putovanja obrađivati teme koje će biti prikazane u emisiji. U prosjeku su snimali 12 sati dnevno, a posebno je teško bilo jer su se na nekim dionicama morali vraćati kako bi kamere to snimile iz drugog kuta. Zbog toga su spavali samo po nekoliko sati dnevno.
– Iscrpili smo se do krajnjih granica. Nitko od nas dosad nije radio takav posao. Sigurno bi nam bilo lakše da smo samo nas dvojica jahala, bez filmske ekipe od osam ljudi. Koliko smo puta samo prelazili istu rijeku, ponavljali iste radnje – kaže Veličan i dodaje kako do Crnog mora ima oko 1200 kilometara, no oni su s tim vraćanjem i ponavljanjem prešli puno više. Na putovanju su imali određene punktove i teme. Svaku večer logistika bi im dizala kampove u kojima bi spavali. Najteže im je, kažu, bilo u gradovima.
– U Beogradu smo snimali 16 sati u komadu i već smo pucali, a znaš da još imaš posla. Jahali smo na konjima kroz grad, doslovno čekali na semaforima uz automobile, pa smo galopirali pred njihovom skupštinom. Prilazilo nam je puno djece koja su prvi put u životu vidjela konje – veli Bućan i dodaje kako su tek u Rumunjskoj bili opušteniji budući da je tamo vidljiviji spoj novog i tradicionalnog. Tamo je sasvim normalno da ljudi jašu konje po putu, za razliku od Hrvatske i Srbije.
Osim jahanja u seriji ćemo vidjeti i razne zanimljive teme. Dvojac je posjetio talijansku manjinu u Ploštinama, koja proizvodi čuvene konjske kobasice, bili su u ergeli Đakovo, družili se s motoristima, tematsku večer u Beogradu, razgovarali su s ljudima, a bilo je i šaljivih detalja.
– U Rumunjskoj smo došli u romsko naselje doslovno nepozvani. Redatelj nam je rekao da će snimati dronom, a da mi probamo samo projahati kroz naselje, pa što bude. Kad smo došli, upali smo na neko njihovo slavlje i počeli se družiti s ljudima, a vjerovali ili ne, čak su nam nudili i njihove žene za seks – smije se Bućan, a Veličan ističe kako mu je najbolje bilo u Beogradu kada je na ulici kupio lubenicu.
– Kad sam počeo jesti, vidio sam čeznutljiv pogled moga konja, i onda sam shvatio koliko konji vole lubenicu. Doslovno smo jeli jedan zalogaj ja, drugi konj – kaže Veličan.
U Rumunjskoj su se okupali u slanom jezeru Baia Baciului, posjetili su i Tulceu, lučki grad za koji kažu da leži na sedam brda, baš kao i Rim. Bilo je i teških dionica poput penjanja na Đerdapsku klisuru, koja uopće nije predviđena za konje. Da su im se slučajno konji tamo ozlijedili, ne bi im nitko mogao pomoći. Na kraju je, kažu, ispalo i bolje nego što su zamislili, a na tome su posebno zahvalni redatelju serije Tonćiju Gaćini i njegovoj ekipi, koja je cijelo vrijeme bila uz njih tijekom putovanja.
– Ne možemo vam ni opisati onaj trenutak kad smo došli na obalu Crnog mora. Znaš da više ne možeš dalje i da hoćeš, vidiš samo to vodeno prostranstvo ispred sebe. Kada smo udarili posljednju klapu, cijela ekipa se na kraju skinula i bacila u more. To je trenutak koji nikad nećemo zaboraviti – kaže Bućan.
Nude zene a oni bi muževe, živio Rođo