Operni pjevač Andrea Bocelli počeo je svirati klavir kao šestogodišnjak, a kao 12-godišnjak, nakon nesreće na nogometnoj utakmici, posve je izgubio vid.
Malo je poznato da je prije svjetske slave bio pravnik, a radeći odvjetnički posao paralelno je pjevao po barovima. Što radi dodatne zarade, što ne bi li upoznao lijepe dame. Sve dok mu karijera nije krenula strelovitim usponom prema vrhu omiljenog svjetskog tenora 1992. godine, kada ga je Pavarotti opisom “nema ljepšeg glasa od Bocellijeva” preporučio za suradnju rokeru Zuccheru. Danas 60-godišnjak bilježi 70 milijuna prodanih albuma, nosi naslov zvijezde i surađuje sa slavnim glazbenicima od kojih je posljednji bio duet “Perfect Simphony” s Edom Sheeranom, snimljen u njegovu domu u Toskani. Ponešto o svojem životu otkrio nam je uoči trećeg dolaska u Hrvatsku u kojoj 10. ožujka u povodu Međunarodnog dana žena nastupa u zagrebačkoj Areni.
U kakvom su vam sjećanju prijašnja gostovanja u Hrvatskoj?
U jako lijepom, kao vrlo intenzivna i pozitivna iskustva. Pamtim toplinu kojom me dočekala hrvatska publika i koliko me dirnula njihova naklonost. Veselim se što ću ponovno biti s njima i to je razlog više da dam sve od sebe na pozornici u vašoj gostoljubivoj zemlji, po senzibilitetu i osjećaju za lijepo vrlo bliskoj nama Talijanima.
Što ćete nam ovaj put izvesti?
Prvi dio koncerta bit će ispunjen opernim repertoarom, a drugi klasicima pop-glazbe i romancama. Što se opernog dijela tiče, izvest ću arije Giuseppea Verdija (iz “Nabucca”, “Rigoletta”, “Trubadura”, “Traviate”), Giacoma Puccinija, ali i skladatelje poput Ruggera Leoncavalla, Luigia Arditija, Franza Schuberta i Césara Francka. Sa mnom će nastupiti i prekrasna Maria Aleida, operna zvijezda i sopranistica priznata na međunarodnoj sceni. Drugi dio popularnog popa izvest ću uz vokalnu potporu Ilarije Della Bidije. Bit će tu i skladbi s albuma “Cinema”, ali i s albuma “Incanto”, “Sogno”, “Viaggio italiano”... A neće izostati ni “O sole mio”, “Mamma”, “Be my love”, “Funiculì funiculà”...
Kako biste jednom riječju opisali osjećaj koji vas obuzme prije nastupa?
Napetost. Uvijek sam pomalo nervozan prije izlaska na scenu. Ali čim na sebi osjetim svjetla reflektora i ruku glazbe koja se pruža prema meni, napetost se pretvara u pozitivnu energiju koja potiče želju da svaki put dam baš sve od sebe.
Kako izgleda vaš tipičan dan prije koncerta?
Povlačim se, pokušavam maksimalno održati koncentraciju i provesti što više vremena u tišini. Ponekad zbog organizacije turneje i taj dan moram provesti na putu, ali i tada se pokušavam odmoriti koliko god je to moguće. U danima koji prethode koncertu držim strogu dijetu i vodim gotovo redovnički život odričući se vina, kave, tjestenine i drugih meni važnih životnih radosti...
Nastupali ste pred milijunima ljudi, ali i dalje imate tremu. Kako se nosite s njom?
Svaki nastup u određenom smislu predstavlja izazov jer ne želim razočarati iz poštovanja i zahvalnosti prema onima koji su uložili svoje vrijeme i novac kako bi me došli slušati. Budući da sam veliki emotivac, osjećam odgovornost i ne želim iznevjeriti očekivanja, a ona su iz godine u godinu sve veća. Dakle, sve to skupa mogli bismo nazvati nekom vrstom treme. Ali na kraju uvijek prevladaju radost što s drugima dijelim glazbu koju volim i zahvalnost prema onima koji mi pružaju povlasticu time što me dolaze slušati.
Kada ste se zaljubili u operu?
Ona je od moje najranije dobi bila dio mojeg života. Sudeći po tome što mi je ispričala majka, još dok sam bio u kolijevci, čim bih čuo opernu glazbu, prestao bih plakati. Već kao šestogodišnjak stalno sam pjevao i preslušavao gramofonske ploče opernih pjevača i učio arije iz Puccinija, Verdija, Giordana, Mascagnija te pokušavao oponašati ih...
Otkrio vas je Pavarotti 1992. nakon što je čuo vašu demo snimku. Recite nam nešto o tom razdoblju života. Je li bila teška odluka napustiti pravo?
Odmah nakon diplome na studiju prava počeo sam raditi u struci. Prešao sam već tridesetu godinu i nakon tolikih pokušaja i snimki koje su završile u ladicama te brojnih zatvorenih vrata bio sam uvjeren da će mi glazba ipak na kraju ostati samo hobi i da mi je suđeno posvetiti se pravu. Hvala Bogu, stjecajem nekih sretnih okolnosti i Pavarottijevu pozitivnom mišljenju o meni, moja strast postala je moj poziv.
Kako se brinete o svojem glasu?
Moj je glazbeni instrument tijelo i stoga se trudim održati ga u formi, baviti se sportom i izbjegavati bilo kakve prekomjernosti. Temeljni čimbenik svakodnevice svakog pjevača je vježba: baš kao svakog sportaša, i mi moramo neprestano vježbati.
Što prvo učinite kad se vratite kući s turneje u grad Forte dei Marmi, u kojem živite na obali mora u vili iz 19. stoljeća koja je nekoć bila hotel?
Prvo izgrlim djecu i pokušavam provesti što više vremena s njima. Budući da obožavam more, ljetne dane volim provoditi s njima na svojoj brodici ploveći Sredozemljem. Često odlazimo i u Lajatico, selo u kojem sam rođen i odrastao, u kojem imam mnogo rodbine i u kojem, uostalom, živi i moja majka. Tamo je imanje na kojem držim svoje prekrasne konje.
Otac ste troje djece. Mislite li da će koje krenuti vašim stopama ?
Najstariji sin Amos ovih dana diplomirao je zrakoplovno inženjerstvo, a u proljeće će završiti i studij glasovira. Što se tiče Mattea, kojem je dvadeset godina, čini se da je skloniji tome da krene mojim stopama. Ima lijep glas i ne manjka mu nadarenosti, doduše, možda više za pop nego za operu, a odnedavna se ozbiljno posvetio studiju pjevanja. Odatle do profesionalne karijere još je, međutim, tisuću koraka... vidjet ćemo. I naposljetku Virginia. Još nije napunila ni šest godina i polako se privikava na glasovir i glazbu. Ona ima sve vrijeme svijeta kako bi tek shvatila za što je nadarena i razvila te talente.
Postoji li nešto što niste postigli, a voljeli biste?
Ima još mnogo glazbe, mnogo pjesama i opernih arija koje bih volio naučiti, mnogo umjetnika s kojima bih volio nastupati... Iako, i te kako sam svjestan da sam u profesionalnom i obiteljskom životu dobio mnogo više nego što sam dao i stoga ne mogu tražiti još, a sasvim je sigurno i da si ne mogu dopustiti luksuz da se na bilo što žalim.
Vlasnik ste zaklade koja je začetnica istraživačkog projekta osmišljavanja autonomnih mobilnih robota koji bi mogli promijeniti život slabovidnih osoba. Recite nam nešto o tom projektu?
Zaklada koja nosi moje ime prikuplja sredstva za projekte pomoći općenito najugroženijim slojevima društva i u Italiji i u zemljama u razvoju. Pomoć se sastoji u pružanju zdravstvene skrbi i obrazovanja te njihova uključivanja u društvo. Istodobno provodimo program pod nazivom Challenges koji djeluje na području znanstvenih istraživanja kojima bi se pronašla inovativna rješenja koja bi pomogla osobama da prevladavaju ograničenja svog invaliditeta. Surađujemo s bostonskim sveučilištem MIT i nekim talijanskim akademskim ustanovama s kojima razvijamo naprave kojima bi se povećala neovisnost slijepih osoba.
Veliki ste ljubitelj nogometa i volite nastupati na priredbama vezanim uz nogomet. Što mislite o hrvatskom nogometu?
Znam da je u Hrvatskoj nogomet iznimno popularan sport, baš kao i u Italiji. Znam i to da imate vrlo snažnu reprezentaciju koja odlično igra i koja se, za razliku od talijanske, kvalificirala na idući SP.
