Jedan od omiljenih domaćih glumaca mlađe generacije Amar Bukvić prošlog je tjedna u matičnoj Gavelli imao premijeru predstave “Sjećanje šume”, trenutačno snima novi film, ali vremena za obitelj uvijek ima...
Prošlog tjedna premijerno je izvedena predstava “Sjećanje šume”, jeste li zadovoljni?
To je bio jedan ugodan proces, okupila se dobra ekipa i sada sam prvi put radio s nekim glumcima koji su tek nedavno došli u ansambl Gavelle. Baš je bila dobra atmosfera, a iz toga se rađaju neke super stvari. Puno toga radili smo unutar predstave, zvukove, pjevali smo, bilo je dosta zahtjevno zbog specifičnog naglaska i jako sam zadovoljan kako je publika prihvatila predstavu. Uvijek ima dobrih i loših kritika, nekome se svidi, nekome ne, a ima predstava koje struka osudi kao loše, a one pune dvorane idućih deset godina tako da nema pravila.
Je li prednost što ste se s Damirom Karakašem, autorom romana po kojem je nastala predstava, mogli konzultirati?
Često radim sa živim autorima. I u ovom trenutku radim sa svojim ocem film “Djeca sa CNN-a”, pa se uvijek s njim mogu konzultirati. S Elvisom Bošnjakom radio sam svoju prvu predstavu u Gavelli “Nosi nas rijeka”. On je bio na probama i radio je s nama na jeziku kao i sada Damir, koji je možda propustio jednu probu. Pazio je na taj specifičan lički naglasak i bio nam je od velike pomoći jer smo uvijek imali nekoga s kime se možemo konzultirati. To je bilo jedno super iskustvo i bio mi je užitak surađivati s Damirom.
Sa sestrom Aidom i ocem Amirom trenutačno snimate film “Djeca sa CNN-a” koji nastaje prema istoimenoj i nagrađivanoj predstavi?
Da, u produkciji Kreativna De kultura, a koproducenti smo moji tata i sestra, Edib i Lejla Ahmetašević i ja. Okupili smo se oko tog projekta na kojem radimo posljednje dvije-tri godine i u listopadu smo počeli snimati. Scenarij filma bitno je drukčiji od predstave, a njega također režira moja sestra Aida Bukvić i do sada smo imali 20 dana snimanja. Na polovici smo i mislim da ćemo imati još dva, tri dana snimanja u veljači pa nastavljamo krajem ove godine. Htio bih zahvaliti svima koji na projektu rade pro bono: šminki, garderobi, glumcima, cijeloj ekipi. Uvijek je teško kada iza sebe nemate veliku logistiku i budžet, ali mi hrabro idemo u to i nismo htjeli čekati da nam netko drugi da vjetar u leđa. Okrenuli smo se vlastitoj produkciji, ali nadam se da će projekt prepoznati u HAVC-u i da ćemo dobiti njihovu potporu zato što je riječ o projektu koji je uistinu važan za Hrvatsku jer govori o Vukovaru i Srebrenici te o nekim aktualnim temama, npr. izbjeglicama u Europi i potencijalnom terorizmu, a zapravo je ljubavna priča.
Na filmu ponovno surađujete sa sestrom, je li vaš odnos na setu ili pozornici striktno poslovan?
Već smo uigrana ekipa i uvijek se tu provlači privatno jer se nađemo na obiteljskom ručku kod roditelja pa razgovaramo o poslu. Volimo skupa raditi i mislim da smo već sada u odnosu redatelja i glumca, a ne brata i sestre. Jako smo ponosni na našu predstavu “Pluća” koja puni dvorane, nedavno smo gostovali u Puli u koju ponovno idemo jer dosta ljudi nije moglo nabaviti ulaznice jer su bile rasprodane.
Nova predstava, snimanja, jeste li imali vremena za obitelj posljednjih mjeseci?
Bila mi je gužva, ali sada imam predstave samo navečer tako da uživam s Amanom i Almom. Zvuči kao floskula, ali biti roditelj stvarno je najbolja uloga i uživam kad mogu s njima provoditi vrijeme.
Uskoro ćete dobiti kćer, kako pripremate sina na njezino rođenje?
On je svjestan da se nešto događa, zna da je tu trbuh i da je unutra sestra i to ponavlja. Vidjet ćemo kako će biti kada se beba rodi jer on je sada sin jedinac i svima je u centru pažnje. Morat će tu pažnju dijeliti, ali mislim da s tim neće biti problema.
Jeste li razmišljali da vi uzmete roditeljski dopust?
Imam klizno radno vrijeme i, kada se Aman rodio, provodio sam puno vremena s njim. Obavljao sam sve što sam mogao i mislim da samo nisam dojio. Kod nas glumaca dosta je komplicirano da uzmem roditeljski jer bih morao izaći iz svake predstave i kazalište bi moralo tražiti zamjenu.
