Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 5
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
feljton o bušićima

Zvonko se vratio u svoju rodnu Goricu

'Za Bozicni broj 161208 Zvonko Busic nakon izlaska iz zatvora Photo: Dino Stanin/Vecernji list'
'Dino Stanin/Vecernji list'
13.09.2013.
u 13:00

Tko je zapravo bio Zvonko Bušić i koliko Hrvati i svijet znaju o njegovoj životnoj misiji pokušat ćemo ispričati u pet nastavaka feljtona iako to nije dovoljno prostora za istinu o čovjeku koji je živio i umro isključivo za Hrvatsku

Predsjednik Franjo Tuđman svaki je susret s američkim predsjednikom Clintonom, posebno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, iskoristio kako bi zamolio da pomogne u oslobađanju Zvonka Bušića. U Zagrebu i Americi 2006. godine organizirani su prosvjedi u kojima se poziva na oslobađanje Zvonka koji je odslužio zatvorsku kaznu od 30 godina. Njegova supruga i prijatelji bojali su se da će produžetak boravka u zatvoru negativno utjecati na Zvonka koji se pripremio na oslobađanje.

– Zvonko je bio duhovno snažan čovjek, pun vjere i unutrašnje snage koja je bila zapanjujuća i koju sam osjetio kao čovjek, ali i kao svećenik – kazao je Franjevac Jozo Grbeša iz Chicaga koji je Bušića posjećivao u zatvoru i donosio mu filozofsku, teološku i političku literaturu, koju je Zvonko tražio.

– U zatvoru sam pročitao gotovo tri tisuće knjiga i najviše me smetala buka koja je dopirala iz susjednih ćelija, ta dekoncentrirajuća glazba svih vrsta, galama i vika. Čitanje me smirivalo i svaki dan sam nešto novo naučio – rekao je Zvonko nakon povratka u Hrvatsku opisujući dane u strogom američkom zatvoru.

Novinarka Ljiljana Bunjevac-Filipović autorica je izvrsnog dokumentarnog filma \"Ljubavnici i luđaci\" u kojem je predstavila pozadinu jednog od najpoznatijih slučajeva vezanih uz djelovanje hrvatske emigracije. Film je premijerno prikazan na HTV-u 9. ožujka ove godine.

Hrvatska deklaracija, koju su kao letak bacali iz zrakoplova 1976. godine, iznenadila je mnoge Amerikance jer ih je prvi put informirala o tome što se zapravo događa u Jugoslaviji i kako mladi Hrvati u iseljeništvu žele pomoći u stvaranju svoje države.

– Odlučeno je da moram na engleski jezik prevesti dokument deklaracije koji je napisao Bruno Bušić. To je golem zadatak. Brunin hrvatski nije zapleten ni pretjerano nerazumljiv, ali ima svoj poseban stil, teško ga je prenijeti u engleski, a još teže jednoj Amerikanki čije znanje hrvatskog nije baš najbolje. I tako sam svakog dana u kupaćem kostimu s blokom, pisaljkom, rječnikom, velikim ručnikom i štitnikom protiv sunca ležala na travi pokraj rijeke Hudson i radila na prijevodu. U svakoj sam rečenici mogla osjetiti Brunu, kao da mi on diktira. Svatko tko ga poznaje odmah zna da je napisao ovaj tekst – sjeća se Julienne.

Što je pisalo u Deklaraciji?

Evo nekoliko glavnih naglasaka iz deklaracije koju je potpisalo Vrhovno zapovjedništvo Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga:

– Nacionalno samoodređenje temeljno je ljudsko pravo, sveopće i fundamentalno, koje priznaju sve članice Ujedinjenih naroda; pravo koje se ne može zanijekati ni uskratiti bilo kojoj naciji, bez obzira na njezinu teritorijalnu veličinu ili broj stanovnika. Samo stanovnici povijesno određenog i omeđenog teritorija mogu objektivno i kompetentno odlučivati i svojim budućim tijekovima i sudbini. Bilo koja sila koja nameće svoju volju protiv volje jedne nacije mora biti označena nikako drugačije nego kao okupacijska. Hrvatska se nalazi među nacijama kojima se niječe pravo samoodređenja.

U današnjoj geopolitičkoj terminologiji, i u stvarnosti koju ta terminologija predstavlja, ime Hrvatska zvuči čudno, čak i tjeskobno. Spleteno mitovima, strahovima, lažima i neshvaćanjima iz prošlosti, ovo je ime ili gurnuto u namjerni zaborav ili je prisilno nijekano. Buđenje nacionalne svijesti postaje općenito dubok i duševni proces, a borba za slobodu, koja je prirodni nastavak toga procesa, temelji se na dubokom moralnom načelu i temelju.

– Male nacije znaju da su malene, ali se dižu protiv nepravednih posljedica ove stvarnosti: ignoriranja njihove vrijednosti i sile kojom se diktira njihovom sudbinom. Hrvatska nacija, koja je jedna od najstarijih u Europi, ne može niti hoće više zatomljivati svoje postojanje niti izbjegavati svoju odgovornost u suvremenom svijetu, samo zato da bi sačuvala neki imperijalistički \"mir\".

– Hrvatska državna suverenost ukinuta je nakon punih trinaest stoljeća neprekinutog postojanja kao legitimne države. Hrvatska je nacija podvrgnuta fašističko-monarhističkoj diktaturi srpskih kraljeva kroz umjetnu i prisilnu jugoslavensku državu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata izvršen je nad hrvatskim narodom besprimjeran i nečuven genocid, pod geslom \"bratstva i jedinstva\", uime integracionističkog jugoslavizma i mračnog, neljudskog internacionalizma hitlerovsko-staljinističkog tipa. Teror hrvatske okupacije stišao se 1966. godine da bi se 1971. godine još brutalnije obnovio.

– Hrvati su ugnjetavani, ponižavani i vrijeđani zbog svog ponosa i nacionalnog dostojanstva. Ni u svojim kućama, kao ni u svojoj domovini, oni nemaju nikakvih prava, nego su opterećeni teškim, besprimjerenim obvezama. Hrvatsko moralno i materijalno vlasništvo Beograd raspodjeljuje po svojoj volji. Putem poreza i bogatstvom zemlje Hrvati su prisiljeni uzdržavati onaj isti sistem koji ih uzdržava.

– Hrvati su isključeni kod svih odluka; njima se odluke naprosto priopćavaju \"post factum\".

– Hrvatska gramatika i pravopis, koji su sačuvani na spomeniku iz godine 1100., pisanom hrvatskim pismom i jezikom, zabranjuju se i spaljuju.

– Nošenje hrvatskog grba, uklesanog na hrvatskom kamenom spomeniku iz 9. stoljeća, izjednačuje se sa zlom.

– Pjevanje starih rodoljubnih, pa čak i sentimentalnih hrvatskih pjesama označuje se kao urotnički, čak teroristički čin, uperen protiv jugoslavenskog bratstva naroda.

– Prema statistikama Amnesty Internationala, najpoznatije svjetske organizacije koja se brine za političke zatvorenike, u Jugoslaviji, ili točnije rečeno u Hrvatskoj i na albanskom Kosmetu, ima više političkih zatvorenika negoli u bilo kojoj istočnoeuropskoj državi, isključivši Sovjetski Savez, koji ima 250 milijuna stanovnika. Tu je činjenicu otvoreno priznao u jednom intervjuu jugoslavenski diktator Tito prigodom posjeta Švedskoj ove godine.

– Sve što želimo postići za sebe jest stvar dužnosti, stvar aktivne odgovornosti, stvar obraćanja za pomoć Ujedinjenim nacijama i ustrajnost naše borbe za slobodu i nacionalnu nezavisnost. Mi postavljamo pitanje Hrvatske kao pitanje slobode. Svijet ne može biti miran ako se hrvatskoj naciji niječu prava koja su priznata od svih naroda i svih država.

– Za razliku od svojih pljačkaških susjeda na Istoku i Zapadu, hrvatski narod nikada nije pokazao nijednu vrstu imperijalističkih naklonosti, čak ni tada kada je, na početku desetog stoljeća, broj stanovnika i vojna snaga hrvatske države bila jednaka Engleskoj iz toga doba. Međutim, Hrvatska je tada, kao i u vremenima najgorih narodnih tragedija, kroz kulturu dokazala svoje postojanje. Hrvati su značajno pridonijeli stvaranju suvremene civilizacije. Već u osamnaestom stoljeću tri su Hrvata bila imenovana članovima Francuske akademije: Anselmo Banduri, bizantolog, istraživač starina i numizmatičar, Lujo Nikolić, astronom, i Ruđer Bošković, matematičar, astronom i filozof.

– Mi se borimo za jedinstvenu nacionalnu hrvatsku državu, u kojoj će hrvatska suverenost biti nedjeljiva, neotuđiva i na trajnoj snazi. Za nacionalne manjine koje žive skupa s hrvatskim narodom u jednom jedinstvu, u jednoj istoj domovini, jedinstven, nedjeljiv, neotuđiv suverenitet hrvatskog naroda jest prvotni i nepovrediv temelj za njihovu zajedničku povijest, politički i pravni sustav, koji, razumljivo, prihvaća ispravno i neumitno priznanje i garanciju jednakosti za sve, u pravima i dužnostima, bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili političko uvjerenje.
Iznosimo hrvatsko pitanje kao pitanje slobode, kao novi oblik suradnje.

Sâm, bez ikoga

Stupajući na hrvatsko tlo 2008. Zvonko je rekao: \"Da su svi Hrvati sretni samo jedan posto kao ja danas, bili bismo jedan od najsretnijih naroda na svijetu\". Tako je dolaskom u domovinu Bušić zatvorio svoju četrdesetogodišnju emigrantsku knjigu, započinjući novu. Najprije je posjetio rodnu Goricu i Imotski u kojem se školovao.

– Na odlasku u tuđinu ponio sam sa sobom veliko breme dragih uspomena iz mladosti. Dok sam u ćeliji sâm tugovao, znao sam pjevati \"Oj Gorice, moram doći u te i obići svoje stare pute\". Ta želja i vjera držale su me na životu i davale mi snage da izdržim. Mene je moja sudbina vodila teškim putevima. Hvala dragom Bogu da sam nakon toliko godina zatvora među vama. Ni najveće američke drobilice nisu mogle smrviti tvrdi hercegovački kamen, samo su ga izbacile i vratile ponovno u Goricu – emotivno se svojim Goričanima obratio Bušić nakon pune 32 godine izbivanja.

Dugo se potom u tišini Zvonko zadržao na grobu svojih roditelja. Sâm, bez ikoga, obilazio je groblje, tek je na tom mjestu Bušić otvorio svoje srce. Klečeći uz roditeljski grob nije mogao suspregnuti suze.

Pretijesan je bio središnji imotski trg za više tisuća Imoćana koji su došli pozdraviti Bušića u gradu u kojem je proveo svoje školske dane pohađajući osnovnu i srednju školu.
– Imotski je dio moga života i dio moje mladosti. Kad sam dolazio u Hrvatsku i kad sam vidio svu ovu ljepotu, rekao sam sâm sebi: za jedan dan radosti kroz Hrvatsku koju sam osjetio u svom srcu bio bih spreman propatiti tisuću puta. Kad bih mogao radost moga srca podijeliti s Hrvatima, u svijetu ne bi bilo sretnije nacije. Ovo je najsretniji dan moga života, osjećam se lagan kao pero. Imam dojam da hodam po oblacima. Ovaj doček u Imotskom je mom srcu najdraži, ovdje se počelo odmotavati klupko mog života – kazao je Bušić Imoćanima koji su ga prekidali skandirajući \"Zvonko, Zvonko\".

Gdje su nacionalni heroji?

Iz svega iznijetog u feljtonu razvidno je da Zvonko Bušić, Julienne i njihovi prijatelji Matanić, Vlašić i Pešut nisu bili članovi nikakve terorističke grupe, da nisu pripadali nikakvom ustaškom ili fašističkom bratstvu i svemu onome što je o njima širila jugoslavenska Udba i kakve ih je pred domaćom i svjetskom javnošću, ne bez vidnog uspjeha, predstavljala ne samo u dane otmice nego gotovo i poslije raspada jugoslavenske tvorevine.

Očito je i to da akcija hrvatskih otmičara američkog zrakoplova nije bila plod zavjere, mržnje i osvete, nego izraz odanosti i ljubavi grupice hrvatskih domoljuba prema Hrvatskoj.

Danas, 2013. godine kad u Hrvatskoj i dalje nemamo \"službene\" heroje Domovinskog rata, dobro je znati da su i prije devedesetih kao i u ratu protiv srpske agresije postojali ljudi koji su bili spremni dati život za slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku, a da pritom ne traže nikakvu nagradu ili zahvalu, a još manje korist, koja kompromitira svaku ljubav, pa tako i domovinsku.

Zvonko i Julienne Bušić jedni su od takvih ljudi i stoga im hvala, a Taik neka počiva u miru. Zaslužio je. (Kraj)

>>Čekati smrt od Udbine ruke

>>Zvonko i Julienne Eden Bušić - od 1969. zauvijek zajedno

>>Zvonko Bušić Hrvatsku zavolio u rodnoj Gorici

>>\'Skupili su za obranu više od 5 mil. dolara. Prodavali su i imovinu...\'

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije