Nepostojanje “nacionalne strategije razvoja”, izostanak “ključnih razvojnih ciljeva i prioriteta”, osobito “strateškog provedbenog okvira”, glavno je što se u javnosti spočitava svakoj hrvatskoj Vladi.
Možda “strategiju” i “viziju” nećemo dobiti ni od Vlade Andreja Plenkovića, ali dobit ćemo barem “sustav strateškog planiranja i upravljanja razvojem”. Nacrt prijedloga zakona o tome upravo je u javnoj raspravi i bit će do 5. kolovoza.
Nećemo, kažem, dobiti “strategiju”, ali dobit ćemo fascinantan primjer onoga što je birokratski um sposoban proizvesti za vlastito štetočinsko samoodržanje. Deklarirani ciljevi zakona su epohalni: njime se, ni manje ni više, nego “uređuje sustav strateškog planiranja” te se određuju “načela strateškog planiranja i upravljanja razvojem”. I tu počinje razrada “sustava” koja je apsolutno veličanstvena.
Načela su načelo partnerstva, transparentnosti i odgovornosti, koordinacije, učinkovitosti i djelotvornosti, pouzdanosti, relevantnosti i kontinuiteta, komplementarnosti, koncentracije... Strateški se dokumenti dijele prema roku važenja, sadržajnom obuhvatu, prema tome jesu li nacionalni, regionalni ili lokalni, jesu li povezani s “okvirom za gospodarsko upravljanje EU” ili možda s fondovima EU.
Tu su zatim koordinacijska tijela, središnja tijela, lokalna tijela, koordinatori, organizatori poslova strateškog planiranja, a propisani su i nadležnosti, načini pokretanja postupka, izrade i izmjene dokumenata... I dok to čita, čovjek se sve to vrijeme pita: načela, tijela, procedure... – čega? Razvoja? A što je to razvoj?
To ne piše, ali zato saznajemo da je “razvojni prioritet hijerarhijski najviši element strateškog okvira”, a “razvojni projekt je projekt kojim se uspostavlja organizacija, mreža ili infrastruktura, a koji djeluje sinergijski u smislu koristi i učinka na razvoj zajednice, sektora, područja i dr.”
Ukratko, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU predlaže zakon o upravljanju razvojem, a da nema pojma što razvoj doista jest. Što i ne čudi kad se bolje promotri njegov naziv: niti se razvoj odvija regionalno, niti ga potiču darovi EU, upravo suprotno.
Veličanstveni hrvatski birokratski um, nesumnjivo u bliskoj suradnji s centralnoeuropskim, proizveo je još jednom fantastičnu konstrukciju (“sustav”) – stotine novih kabineta, ormara, ladica i dosjea, tisuće novih radnih zadataka i plaća – a bez ikakva suvislog sadržaja i smisla.
Ne, ministrice Žalac, infrastruktura nije razvoj. Razvoj je nešto sasvim drugo. Razvoj je proces, proces stjecanja znanja i vještina za primjenu novih tehnologija i proizvodnju novih proizvoda za vlastitu potrošnju i razmjenu. Odvija se isključivo u gradovima. Sastoji se od pokušaja i promašaja. Ne može se kupiti novcem fondova, ne može se transplantirati birokratskom voljom.
Tja, kaj se more. Ti ti se, dušica moja draga, zbiljam ne more nikaj, kajti veličanstveni hrvatski birokrtski um već četvrt stoljeća ne prestaje pretakati iz praznoga u šuplje (vrijedi i obrnuto), i to cijelo vrijeme upravo radi štetočinskog samoodržanja.. MInistarska gospoja Žalac Gabica samo se ufurala u već dobro utabanu kolotečinu.