Šef Demokrata Mirando Mrsić svojedobno je pomogao Ivi Josipoviću da dode na Pantovčak. Danas otkriva zašto je stao uz Zorana Milanovića, je li moguća njegova ponovna suradnja sa SDP-om, a prisjeća se i svog odnosa sa Ivicom Račanom.
Vlada se trese, premijer je smijenio Žalac, Tolušića, Murganić. Što predviđate da će se dalje događati?
Ovo je najkorumpiranija vlada od svih do sada. Plenković rekonstrukcijom Vlade prvo želi spasiti sebe, a tek onda HDZ. Ne ide se u rekonstrukciju zbog sumnjivih i spornih rabota sad već bivših ministara, već zbog loše percepcije. Dakle, mogu krasti, muljati, lagati, ali to se ne smije doznati. Tko god sad prihvati poziciju ministra ili ministrice bit će statist, „bella figura“, ali kriminal, lopovluk, uhljebizam u ovoj vladi i HDZ-u ostaju. Ova vlada mora otići i treba vratiti mandat građanima da na izborima odluče što i kako dalje.
Svi zazivaju izbore, vi također. Ali želi li itko u Saboru doista da ova Vlada padne?
Presudit će osobni interesi nekih saborskih zastupnika da ostanu sto dulje u saborskim klupama i osobni interes Plenkovića da predsjedava EU u prvoj polovici 2020. Osobni interes bit će iznad interesa građana i Hrvatske. Ja i stranka Demokrati za izbore smo sada, a ne za godinu dana.
Kuščević, Goran Marić, Tolušić dolaze u Sabor. Kako to da su svi ti ljudi dobri za Sabor, ali ne i za Vladu i HDZ? Koliko će sve te afere štetiti HDZ-u?
Očito da štete jer Plenković se ne bi usudio rekonstruirati Vladu. Sabor postaje popravni dom i njihovim povratkom još će više izgubiti na ugledu među građanima. Iako se zaklinju u Hrvatsku, HDZ-u nikada nisu bili važni njezini građani. Uvijek su im ispred općeg dobra bili osobni interesi, punjenje vlastitih džepova. Poštenje je riječ koja ne stanuje u HDZ-u.
Te „sitnije“ afere znaju biti štetnije od nekih milijunskih, tipa lex Agrokor?
Nema sitnih i velikih afera. Radi se o sumnjivim poslovima i nekretninama vrijednima milijune kuna, zlouporabi položaja i korištenju utjecaja za osobnu korist. Ljudima je to blisko, jer razumiju tematiku tipa prenamjene zemljišta, neupisivanja nekretnine u katastar. Ljudi znaju da se od plaće ne mogu kupovati vile, a ministri im bahato pljuju u lice i poručuju da beru lavandu ako žele biti bogati. Ljudi znaju da moraju svoju kuću upisati u katastar jer će u suprotnom platiti kaznu, a ministar to ne učini i nikome ništa. Kad korupcija krene od samog vrha, ona postaje sistemska i građani se na nju toliko naviknu da im je normalno da nešto moraju dati, da bi dobili to što im i bez toga pripada.
Na startu ove Vlade Plenkovića su čak i ljevičari simpatizirali. Pretvara li se sada u najveće razočaranje?
Plenković je velika prevara. Govorio je da će mijenjati HDZ kako bi promijenio Hrvatsku. A što je učinio? Okružio se poslušnicima, uveo u vladu hrpu korumpiranih i nesposobnih ministara i Hrvatsku promijenio na gore. Nikada nisam vjerovao Plenkoviću, jer je karijerist koji na prvom mjestu misli o sebi. Na njegovu žalost, on sada postaje problem HDZ-a i pitanje je vremena kad će biti bivši.
Jeste li ogorčeni na činjenicu da mu većinu u Saboru drže i vaši bivši stranački kolege poput Tomislava Sauche, Zdravka Ronka, Milanke Opačić?
Da mi je netko rekao prije koju godinu da će se to dogoditi, ne bih mu vjerovao. Osim što su sebi napravili medvjeđu uslugu, a valjda znaju zbog čega, napravili su je i svima nama koji se bavimo politikom. No očito oni mogu s tim živjeti.
Koliko će to štetiti Zoranu Milanoviću u utrci za Pantovčak budući da su bili njegov izbor?
Ti ljudi više ni na koji način nisu blizu Zoranu Milanoviću i ako se ta tema otvori u kampanji siguran sam da će on imati odgovor. Najviše će se potezati pitanje Tomislava Sauche. Milanović ne može biti odgovoran za njihove postupke, bez obzira na to što su bili njegov izbor.
Vjerujete mu da ništa nije znao?
Vjerujem da nije imao pojma što se tamo događalo jer znam kako on funkcionira.
Vjerujete li Sauchi?
Znate čovjeka, vjerujete mu, ali s druge strane imate to što imate i vidjet će se na sudu kako će to završiti.
Zašto ste stali uz Milanovića, zašto mislite da je najbolji predsjednički kandidat?
Zato što želim, a vjerujem da je to želja i većine građane, imati predsjednika države koji će toj dužnosti vratiti sadržaj, smisao i dignitet. Vjerujem da Milanović može pobijediti. Na moj prijedlog stranačka tijela Demokrata podržala su kandidaturu Zorana Milanovića za predsjednika RH. On izaziva emocije kod građana, ali ne pjevanjem ili paradiranjem već stavovima. A za predsjednika je važno da ima stavove, da građani znaju što su njegovi stavovi. Posljednjih pet godina gledamo potpunu estradizaciju funkcije predsjednika države. A znate li neki jasan stav predsjednice države? Kolinda Grabar-Kitarović nema jasan stav čak ni o notornim povijesnim činjenicama, nije imala stav o ustaškom pozdravu, već su joj savjetnici nametali stavove po potrebi. Danas možemo kazati da joj je mandat bio „u ništa“.
S druge strane, nitko kao Milanović nije omalovažavao funkciju predsjednika?
Osobno smatram da predsjednika treba svesti u okvire parlamentarne demokracije. To znači da predsjedničke ovlasti moraju biti svedene u okvire i da se predsjednika treba birati u parlamentu dvotrećinskom većinom. Milanovićev raniji stav o toj funkciji ne bi trebao biti otežavajuća okolnost za izbor. Trenutačno su pravila takva, a tko želi biti predsjednik mora poštivati ta pravila.
Vi ste bili na čelu stožera Ive Josipovića kada je prvi put išao u trku za Pantovčak. To je zapravo vaš prvi ulazak u „pravu“ politiku?
Tako je, iako sam u aktivnoj politici od 1997. to doista jest moj pravi ulazak u tzv. visoku politiku.
I koji bi bio recept za pobjedu na predsjedničkim izborima?
Milanović treba otići među građane, na tržnice, u kafiće, razgovarati s ljudima i odgovarati im. Iako je poznat, ljudi ga žele vidjeti. Jedno je slika na ekranu, nešto drugo su društvene mreže. Kandidat se mora uputiti među ljude i komunicirati s njima iz prve ruke. Mi političari ljudima smo preko televizije svake večeri doma i oni nas na neki način posvajaju. To je nešto što najbolje osjetite kad hodate ulicom i kada vam se građani obraćaju bez imalo ograničenja. I to je ono što Milanović mora raditi za pobjedu. Od kandidata stranaka mora postati kandidat građana.
Je li on to u stanju učiniti?
On to može. I koliko vidim, počinje to raditi.
Na političkom početku niste baš imali neke idilične odnose s Milanovićem. Zašto?
Nikad nisam spadao u njegov uži krug ljudi u Vladi. Mene se u to vrijeme dosta etiketiralo kao Josipovićevog čovjeka jer sam mu vodio kampanju. Međutim, uvijek sam govorio da sam svoj. I to je jedan od razloga zašto sam odbio mjesto predstojnika ureda predsjednika države. Još na samom startu, kada me Ivo Josipović pitao hoću li mu voditi kampanju, ja sam mu jasno kazao da ću ga dovesti na Pantovčak, ali to mjesto neću prihvatiti nego da treba formirati svoj tim. Ta fama da sam Josipovićev čovjek došla je i do Milanovića koji je s Josipovićem uvijek imao odnos toplo-hladno. Nikad nisu bili u nekim idiličnim odnosima.
A „lex Perković“ potpuno ih je posvađao?
To je posvađalo puno ljudi. U to sam vrijeme i ja smatrao da nam to ne treba. Bilo je bespotrebno i osuđeno na propast od početka. Iako nijedna država doista ne izručuje svog šefa tajnih službi drugoj državi, izručenje se nije moglo izbjeći nakon ulaska u EU. I zato nije ni trebalo ići u to. Nažalost, Milanović je postupio suprotno. U to vrijeme proučio je taj „lex Perković“ do krajnjih granica. Ako je netko u tom trenutku znao sve o pravnim posljedicama koje zbog toga možemo trpjeti, bio je to Milanović. Opet, s druge strane, bilo je jasno da izručenje neće moći izbjeći.
Zašto ste vi ušli u politiku?
Pitanje svih pitanja: zašto doktori ulaze u politiku. Jednostavno, ne želite da se politika bavi vama. Evo prije nekoliko dana u medijima sam pročitao kako gradski odbor HDZ-a raspravlja o tome tko će biti predstojnik neurokirurgije na Rebru. Zar je to posao političke stranke? Mi u Hrvatskoj guramo politiku doslovce u sve pore društva i zbog toga nam ljudi i odlaze iz države. Kad vidite da politika želi upravljati vama, onda kažete „nećeš“. Ja sam uvijek bio lijevo orijentirani, što bi se reklo „crveni“ doktor i to nije bilo jednostavno 90-ih.
Vi ste se upravo uoči rata vratili iz SAD-a gdje ste bili na stipendiji?
Neki drugi tada su baš odlazili u Ameriku i Njemačku. Ja sam bio na stipendiji u SAD-u i vratio se u Hrvatsku kada su krenuli balvani u kolovozu. Nisam pjevao „Ne dirajte mi ravnicu“ iz američke stepe ili s bavarske livade.
Što je presudilo?
Bio sam svjestan da se sprema rat i da kao liječnik mogu pomoći i zato sam se vratio. Mogao sam ostati u Americi, ali bilo mi je jasno da ću tamo imati lažnu sigurnost.
Što ste radili za vrijeme rata?
Di sam bio ‘91? Na Rebru, sa svojim pacijentima. Cijelo vrijeme rata nismo prestajali raditi i liječiti ljude. Čak i pod uzbunama. Međutim, 1995. godine tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang nas nekoliko liječnika odlučio je poslati u Split. Tako se barem komuniciralo na van, a ustvari smo bili stacionirani u bolnici u Rumbocima na Ramskom jezeru pored Prozora u Bosni i Hercegovini, a to se nije znalo. Nikada se time nisam hvalio, ali ne zato što mi fali domoljublja, smatrao sam to svojim dugom domovini i danas svoje sinove odgajam da budu ponosni na svoju zemlju i ljude.
Ide li vam danas na živce što HDZ i dalje prisvaja domoljublje?
HDZ je prisvojio domoljublje potpuno nezasluženo jer u rat su išli i lijevi i desni. No usprkos tome, uspjela im je priča da su oni čuvari domoljublja. U tome svemu veliku ulogu igraju i neke braniteljske udruge, ali i sva prava koja je HDZ od 90-ih dao braniteljima na koja ostali građani, s pravom, negoduju i reagiraju jer smatraju da su ta prava nešto što je trebalo vrlo jasno definirati i ograničiti. Moja posljednja inicijativa da se razdvoje braniteljske mirovine na onaj dio zaslužen radom koji se treba financirati iz doprinosa i na onaj dio koji kaže bili ste branitelji i zato vam dajemo neke beneficije izazvao je dosta prijepora i među braniteljima i kod ministra Medveda koji me čak želi strpati i u zatvor. S druge strane, građani mi daju podršku i govore mi da im je drago da je i to netko konačno kazao. To je nešto što treba napraviti i što će se kad-tad i napraviti. Jer ako to ne napravimo, mirovinski sustav doživjet će kolaps!
Zbog politike prekinuli ste liječničku karijeru?
Liječnik uvijek ostaje liječnik, a kada sam postao ministar bilo je to nespojivo s radnim vremenom na Rebru. Hematologija je zahtjevna struka u kojoj se u svakom trenutku može dogoditi nešto nepredviđeno i morate biti stalno prisutni uz pacijenata. Neki moji kolege to mogu, ja sam smatrao da se ministarstvo ne može voditi s Rebra kao ni liječiti ljude iz ureda ministra.
Nedostaje li vam bolnica?
Nedostaje, ali politika me ponese dalje pa se onda fokusiram na politiku.
Na što ste najponosniji u karijeri liječnika?
Najveća nagrada i ponos vam je kad vas u šetnji gradom netko zaustavi i pita me sjećam li ga se jer sam ga liječio i izliječio. Ponosan sam na to što sam s profesorom Borisom Labarom uveo u Hrvatsku transplantaciju matičnih stanica darivatelja izvan obitelji. Zaklada Ana Rukavina je nešto što smatram projektom života u koji sam 2006. godine krenuo slučajno i ne znajući što me čeka. Kada me gospođa Marija Rukavina, kojoj sam predložio da sredstva prikupljena za liječenje Ane Rukavine utrošimo na Zakladu umjesto na nabavu nekog aparata, pitala čime bi bio zadovoljan za pet godina rekao sam joj da bih volio da tada bude barem dvije tisuće darivatelja matičnih stanica. Nakon pet godina imali smo ih oko 30-40 tisuća u registru, danas smo na oko 60 tisuća i u samom smo svjetskom vrhu. Zaklada spašava živote, nema ljepše stvari od toga.
Hematologija je teška grana medicine, ima i smrtnih ishoda. Kako ste se kao liječnik nosili s teškim trenucima?
Političari i doktori imaju jednu zajedničku karakteristiku, a to je da moraju donositi odluke odmah i u pravom trenutku i to na temelju raspoloživih saznanja, informacija, znanja, iskustva i odlučnosti. Politika je strast, a biti liječnik je životni poziv. Na hematologiju se ne možete priviknuti. Puno kolega krene u hematologiju, vide koliko je to teška struka i odustanu. Tu je riječ o vrlo teškim bolesnicima, rad je vrlo intenzivan i ima mnogo mladih ljudi, djece. Često me ljudi pitaju zašto ne idem na sprovode. Uvijek im kažem da sam se ja smrti nagledao u životu.
Kako se nosite s tim?
Emotivno smrt pacijenta čovjeka dosta pogodi, ali morate uvijek biti racionalni jer ako i vi počnete tugovati s obitelji onda nećete moći pomoći nekome drugom. Koliko god vas to dira i ne možete ostati hladni, morate ostati čvrsti i krenuti dalje.
Posljednjih dana cijela Hrvatska emotivno doživljava slučajeve nasilja prema djeci u obitelji, ubojstvo u Centru za socijalnu skrb, ... Jesmo li kao društvo zakazali?
Jesmo! Nama je bitnije je li netko Srbin, Rom, gej... od toga je li netko zlostavljan, gladan, vrši li se nad nekim nasilje i slično. Postajemo društvo straha od svake različitosti, od drugoga i drukčijeg. Prošli tjedan je u Vukovaru propao projekt zajedničke škole hrvatske i srpske djece, to je strašno, mi 2019. u Hrvatskoj imamo nacionalnu segregaciju. Gradonačelnik Vukovara Penava javno se suprotstavlja odlukama Ustavnog suda i umjesto da na temeljima te odluke gradi mostove on ih ruši zbog svojih osobnih koristi. S druge strane socijalni radnici i ljudi koji rade u školama i zdravstvenim ustanovama, kao i svi koji rade s ljudima i izloženi su takvim problemima moraju biti zaštićeni. To je trebalo prepoznati ranije i reagirati i tu velik dio odgovornosti leži na cjelokupnom sustavu socijalne skrbi koji treba dovesti u red!
Imate osobno iskustvo s centrima za socijalnu skrb. Sa suprugom ste posvojili dva brata kada su imali 2 i 3,5 godine. Kako ste se odlučili na taj korak?
Razmišljali smo dugo što i kako i odlučili posvojiti dijete, dati nekome šansu da uspije u životu, da se razvije u jedno zdravo, samosvjesno biće. Biti u domu nije prirodno i zato sam rezigniran što se u Hrvatskoj tako malo djece posvaja i što te trendove nikako ne možemo promijeniti. Imamo sustav koji posvajanje maksimalno koči. Posvajanje mora biti brzo i u ranoj fazi razvoja djeteta da bi moglo steći sve benefite u jednoj zdravoj zajednici.
Je li došlo vrijeme da se to omogući i istospolnim zajednicama?
Jasno je da je djeci bolje u obitelji bez obzira radi li se o dvije žene, dva muškaraca ili ženi i muškarcu. Treba razbiti tu stigmu da djeca koja su u gej obiteljima postaju gej osobe. I to je nešto što je zadaća nas političara.
Kad gledate svoj politički put, je li vam izbacivanje iz SDP-a nešto što vam je najteže palo?
Proveo sam u SDP-u 20 godina, gotovo pola života. Bilo mi je teško rastati se od tog svog dijela života, ali bilo je jasno da će se to dogoditi jer ja nisam odustajao od socijaldemokratskih principa. SDP i ja, odnosno rukovodstvo SDP-a i ja, razišli smo se na ideološkom pitanju.
Danas ste na čelu Demokrata, no je li moguć povratak u SDP?
Nikada se nisam osvrtao unatrag nego sam uvijek išao naprijed. Mislim da je SDP za mene završena priča. Ponosan sam na Demokrate koji su mlada stranka puna ideja i konkretnih rješenja. Intenzivno radimo na stvaranju trećeg bloka koji bi trebao ujediniti stranke lijevog centra na zajedničkoj listi za parlamentarne izbore.
I s Davorom Bernardićem?
Nemam ništa protiv suradnje koja bi dovela do toga da imamo vladu lijevog centra koja može mijenjati društvo. Bude li jačao treći blok, to je manja šansa nastanka velike koalicije HDZ-a i SDP-a.
Što kažete danas za Bernardića, ima li sreće?
On je dijete sreće. Imao je sreće čak i u trenutku kada ga je Milanović maknuo s pozicije kandidata za gradonačelnika Zagreba i na njegovo mjesto postavio Rajka Ostojića kojega je hametice porazio Milan Bandić. Milanović je tim potezom osigurao Bernardiću političku budućnost. Bio je miljenik sreće i na prethodnim EU izborima, točnije miljenik D’Honta. A siguran sam da će ostati i na čelu SDP-a.
Kakav ste odnos imali s Ivicom Račanom?
Račan i ja znali smo se dugo. Malo je poznato da je još 2005. godine Ivica Račan odlučio poslati „interventnu postrojbu“ u Skupštinu grada Zagreba da ograniči Bandićevu vlast. Uz Igora Dragovana, Nevena Mimicu i Ivu Josipovića u toj ekipi bio sam i ja.
Bili ste i u Račanovu liječničkom timu kad je doznao da ima tumor?
Sjećam se trenutka kada smo prvi put posumnjali da se radi o nečem ozbiljnom. Došao sam na Iblerov trg u zgradu SDP-a i Račanov šef osiguranja zamolio me da odem kod Ivice i pogledam mu rame jer se žalio da ga stalno boli i da mu lijekovi ne pomažu. Došao sam, pitao ga što mu je, a on se žalio da mu je rame smrznuto. Kao svaki hematolog, prvo sam pregledao limfne čvorove i napipao jedno povećanje. Odmah sam mu rekao da se ne radi o „smrznutom ramenu“ i da moramo hitno vidjeti o čemu se radi.
Išli ste s njim i u München na liječenje kod profesora Ninkovića?
Kako sam bio prijatelj s Ninkovićem, predložio sam mu da ode k njemu jer je bio potreban opsežan rekonstruktivni operativni zahvat. Profesor Milomir Ninković je za vrijeme rata sa suprugom i dvoje djece i dvije vrećice otišao tunelom iz Sarajeva u Njemačku i nakon toga postigao zavidnu svjetsku karijeru kirurga plastičara. Poslušao me i otišli smo u München. Nakon obavljenih pretraga i suočavanja s dijagnozom sjećam se da smo sjeli u kafić, naručili pivo i dogovorili se da krećemo u bitku. Bili su to vrlo intenzivni dani.
O čemu ste najviše pričali?
O politici, vremenima kad je bio u Partiji, o 90-ima, o vremenima nakon toga. Šteta što nije napisao knjigu o svemu što je prošao. Imao je ideju da napiše memoare, čak je i počeo nešto raditi na tome i koliko znam, njegov sin i supruga Dijana Pleština imaju neke materijale i zapise. Nadam se da će jednog dana nešto od toga objaviti jer Račan je bio svjedok vremena, svjedok transformacije iz socijalističkog društva u jedno demokratsko društvo, svjedok vremena kada su mu 90-ih savjetovali da izvede tenkove na ulicu što nije htio. Mislim da ga se nepravedno optužuje da je predao oružje teritorijalne obrane. To je davno prije otišlo i on na to nije mogao utjecati. U svakom slučaju, bio je jedna vrlo zanimljiva osoba.
Jeste razgovarali o budućnosti SDP-a, je li vidio koga kao nasljednika?
Priča da je htio da ga Milanović zamijeni obična je fama. On je bio vrlo odgovoran prema stranci i kad je saznao za bolest počeo se pripremati za povlačenje iz politike.
Bilo je onih poput Davorka Vidovića koji su se proglašavali nasljednicima, ali stranka nije monarhija i Račan je izbor želio prepustiti stranci i izborima. Jedino je želio da bude jasno da stranka treba promjenu. On je već tada vidio ono što sadašnje rukovodstvo ne vidi, a to je da se SDP mora transformirati u drukčiju stranku jer i HDZ i SDP su politički dinosauri, stranke proizašle iz bivše Komunističke partije Hrvatske. Došli jesu i neki drugi ljudi, ali struktura i način funkcioniranja su identični i Račan je još tada shvaćao da se okolnosti mijenjaju, da stižu nove političke zakonitosti i da se stranka tome mora prilagoditi. Danas u Hrvatskoj pušu jaki vjetrovi promjena.
Jeli objasnio koliko mu je žena zamračila novca?