Hrvatski biskupi i uoči izbora uputili su tradicionalnu poruku “vjernicima i ljudima dobre volje”, što uvijek ima šire značenje od samo na one koji su formalno pripadnici Katoličke crkve tj. odnosi se na sve one koji drže do crkvenog autoriteta u društvu i cijene promišljanje visokoga klera i držanje Crkve kako u aktualnim društvenim prilikama tako i u povijesti.
Ovo je, možda, jedna od izravnijih poruka u posljednje vrijeme. Biskupi se nisu, kao što običavaju činiti zaogrnuli samo frazom da ljudi glasaju po svojoj savjesti, odnosno, da kršćani daju glas onim kandidatima koji se deklariraju za kršćanske vrijednosti. Eksplicitno su rekli da kršćani ne mogu dati glas onima koji ne vide obitelj kao brak muškarca i žene i tako poslali eliminirajuću poruku lijevoj i liberalnoj političkoj opciji. Nije to, dakako, nikakva novost, jer se zna što Crkva misli o braku i obitelji.
No, u ovome kontekstu i kada se prevede na konkretan politički jezik, onda je jasno da Crkva nije sklona SDP-u, HNS-u, HSLS-u, GLAS-u… i sličnima, koji ne propuštaju priliku da se obračunaju s Crkvom i njezinom pozicijom u društvu, od rušenja vatikanskih ugovora do protjerivanja vjeronauka iz škola. No, što je s ostalima? Koga preferiraju biskupi? S jedne strane, iz upućena pisma moglo bi se reći da je to HDZ, jer se na samome početku odaje priznanje sadašnjoj vladajućoj garnituri u borbi s koronavirusom i naglašava stručnost i organiziranost HDZ-ova tima. No, biskupi s druge strane upućuju na potrebu izmjene izbornog zakona, što ne pada na um ni HDZ-u ni SDP-u, jer je ovaj sustav savršeno skrojen po njihovoj mjeri.
Za to se, primjerice, zalažu Domovinski pokret Miroslava Škore i MOST-ovci. Znači li to da biskupi njih podržavaju? Moglo bi se reći – i da i ne. Naime, nije tajna da još od kampanje za predsjedničke izbore sredinom Crkve, kroz njezin cijeli korpus, koji čine i vjernici i kler i biskupi, ide snažna crta razdjelnica. Jedni su tada, gotovo po pola, bili za Kolindu Grabar Kitarović tj. HDZ, a drugi za Miroslava Škoru.
Premda je izborni rezultat za Pantovčak poznat, kao što je poznato i nezadovoljstvo crkvena vrha njime, sada je ta crta razdjelnica u tom istom crkvenom korpusu vidljiva između HDZ-a s jedne strane i Škorina Domovinskog pokreta i MOST-a s druge. Jasno se to iščitava upravo iz biskupskog pisma koje je upućeno ovoga tjedna. Biskupi pritom ne otkrivaju svoje propuste u društvenu angažmanu. A među njima najveći je, zacijelo, onaj u pasivnosti oko referenduma protiv Istanbulske konvencije i promjene izborna zakona, koji su, i jedan i drugi, potekli iz vjerničkih baza i s jasnim kršćanskim predznakom.
Propuštajući dati podršku referendumu o Istanbulskoj konvenciji, biskupi su pomogli HDZ-u, a zažmirivši na prikupljanje potpisa “Narod odlučuje” o promjeni izbornog zakona (u cijelosti po preferencijalnom modelu, a ne postojećom sadašnjom preferencijalnom mimikrijom) biskupi su podržali i HDZ-ovu i SDP-ovu izbornu klackalicu, tj. bipolarnu izbornu metodu po kojoj je gotovo nemoguće izabrati nove garniture političkih elita.
Tako da i u ovom pozivu na izlazak na izbore (gdje biskupi naglašavaju kako je to i kršćanska i građanska moralna dužnost i praktički odgovaraju predsjedniku države na njegovu relativizaciju izlaska na izbore) biskupi ne mogu doseći bitne razine promjena društvenog sustava, za kojim Hrvatska vapi. Otkrivaju to ponajbolje u dijelu u kojemu birače upućuju da daju glas onima koji će zaustaviti iseljavanje Hrvata iz zemlje. Taj program em ovoga trenutka nitko nema, em ga nije moguće niti kratkoročno provesti, jer su za njega potrebne korjenite promjene, a njih, kako se čini i pred ove izbore, nema na vidiku.
Žele li biskupi novu Hrvatsku, tj. Hrvatsku po mjeri kršćana, onda će se morati više potruditi od pukog slanja pisama uoči izbora. Vladajućim garniturama ona ništa ne znače, jurišnicima na vlast ulijevaju tek djelić lažne nade, a same vjernike ne upućuju dovoljno jasno zašto i kome dati glas da se stanje u zemlji promijeni. Osim ako biskupi nisu zadovoljni ovim što ih okružuje, pa ne vide potrebu za korjenitim promjenama. Jer i sami, kako ih se ponekad kritizira, možda pripadaju onome dijelu društva koje uživa u društvenim privilegijama, pa nema interesa ni za kakve promjene. A takva pozicija za Crkvu nikad nije bila dobra.
