Veliki rat bio je jedno od prijelomnih razdoblja za strelovit razvoj vojne tehnike, ali i taktike, pogotovo s obzirom na činjenicu, kako nas upućuje pukovnik u mirovini i vojni povjesničar Nikola Tominac, da su sve velike sile u Prvi svjetski rat ušle sa zastarjelom vojnom doktrinom: načela taktičke primjene pješaštva i konjaništva (kod nekih i topništva) bila su potpuno neprimjerena učinku suvremenog pješačkog oružja (posebno strojnica) i brzometnog poljskog topništva, a njihova kruta primjena, posebno u prvoj godini rata, glavni je uzrok užasnih ljudskih gubitaka na svim zaraćenim stranama.
Da tragika bude veća, iz nekoliko prethodnih lokalnih ratova nisu se izvukle nikakve pouke. Konjica će biti potpuno beskorisna, dani bajuneta su prošli, a topništvo će postati dominantan rod. Na početku 20. stoljeća dogodio se niz dalekosežnih izuma i unapređenja. Za rat su možda najsudbonosniji bili: motor s unutarnjim izgaranjem (Otto, Daimler), motorni let (Wright) i bežična telegrafija (Hertz, Tesla, Marconi). Time se rat preselio iz dvodimenzionalnog u trodimenzionalni, pa i četverodimenzionalni prostor, uzme li se u obzir trenutačni prijenos vijesti uz pomoć radija.
U katalogu izložbe “Dajem zlato za željezo” Hrvatskoga povijesnog muzeja, muzejska savjetnica Dora Bošković raščlanila je najčešće upotrebljavana oružja u Velikom ratu. Naoružavanje vojnika višemetnim puškama, opremljenima novim klipnim zatvaračima sa streljivom na malodimni odnosno bezdimni, trinitrocelulozni barut, poluautomatskim i automatskim puškama i strojnicama, omogućilo je gotovo revolucionarne promjene u borbenoj formaciji. Primjenom malodimnog baruta povećala se paljbena moć pušaka, a time i njihova preciznost pogađanja cilja na velikim razdaljinama, navela je dr. Bošković.
Isto tako, smanjio se kalibar i streljiva i oružja, s 11 mm na optimalnih 8 mm, poslije čak i na 7,62 mm kod njemačkih pušaka Mauser, što je rezultiralo i uštedama na strateškim sirovinama. Prve višemetne puške na malodimni barut s klipnim zatvaračem izumio je francuski zastavnik Nicolas Lebel još 1882., a u naoružanju francuske vojske bile su od 1887. do 1940. godine. Gotovo istovremeno malodimni barut bio je primijenjen i u Njemačkoj na Mauserovoj pješačkoj puški M71, iz koje je poslije derivirala Gewehr 88 s klipnim zatvaračem i Mauserovim spremnikom za streljivo, prihvaćena 1888. kao službeno oružje njemačke vojske.
Taj je slijed nastavio njemačko-austrijski izumitelj Ferdinand Ritter von Mannlicher konstruiravši višemetnu pušku s obrtno-klipnim zatvaračem, nazvanu njegovim imenom Mannlicher M 1888, koja odmah ulazi u redovno naoružanje austrougarske vojske. U različitim usavršenim inačicama primjenjuje se do 1945. u zemljama nastalim raspadom Austro-Ugarske Monarhije, u Italiji, Rumunjskoj, Osmanskom Carstvu i poslije u Turskoj, te u Nizozemskoj i Portugalu. U isto vrijeme u Italiji glavni inženjer Turinskog arsenala Salvatore Carcano unosi neke promjene na Mannlicherovoj puški, rezultat čega je višemetna puška Mannlicher-Carcano M 1891.
U redovno naoružanje bila je prihvaćena 1892., a uz razna usavršavanja ostala je u upotrebi do 1945. godine. Isto se događa i u Rusiji, koja uvodi puške Mošin-Nagant. Velika Britanija proizvodi svoje čuvene puške Lee-Enfield No.1 Mk111-SMLE.303 British. Velike je promjene uvjetovalo topništvo. Zbog djelovanja dalekometnog topništva vojske su bile prisiljene tražiti zaklon; u početku su to bile privremene zemljane jame, koje se ubrzo pretvaralo u složeni sustav rovova, podzidanih drvom, kamenjem ili betonom.
Na strateški važnim točkama podizale su se utvrde i betonski bunkeri. Zemljište između rovova zaraćenih strana nazivalo se “ničijom zemljom”, koja je bila široka od 100 do 250 metara na Zapadnoj bojišnici, do 15 metara npr. u bitki za Galipolje. Vojnici su u rovovima, zakriveni iza grudobrana, promatrali svoje neprijatelje preko puščanih cijevi. Radi sprečavanja napredovanja neprijatelja i pomicanja bojišnice, rovove, ulaze u rovove, strateški osobito važne točke i bunkere opasivalo se sustavima zapreka, s poljima nagaznih i poteznih pješačkih mina, maskiranih strojničkih gnijezda i bodljikavim žicama.
Kao protumjera tomu oformljeni su posebno obučeni jurišni odredi, koji su, zaobilazeći neprijateljske utvrde, prodirali u svako slabo mjesto neprijatelja. Te su jedinice djelovale automatskim i poluautomatskim puškama, lakim i teškim strojnicama, plamenobacačima i minobacačima te ručnim bombama. Ključno oružje rovovske borbe bila je strojnica, individualno automatsko oružje na pištoljsko streljivo. Usavršene su bile i u punom smislu riječi primjenjivane tijekom Prvoga svjetskog rata.
Zbog skučenosti prostora u rovovima bilo je traženo kratko oružje s mogućnošću brze rafalne paljbe, pri čemu preciznost i učinkovit domet nisu bili najvažniji. Prve strojnice bile su talijanske Villar Perosa, ubrzo zamijenjene strojnicama Revelli (Fiat M 1915). Austro-Ugarska je osim strojopuške Schwarzlose MG07/12 upotrebljavala i njemačku strojopušku Maxim MG08 i njezinu lakšu verziju lMH80/15. Strojopuške Maxim primjenjivale su se i u vojskama Centralnih sila (Bugarska i Turska), ali i u Rusiji. Velika Britanija i poslije Sjedinjene Američke Države ratovale su strojopuškama Vickers M1912.303, Colt-Browning M1914 i Lewis. Francuska je upotrebljavala strojne puške St. Etienne Mle 1907 T-MAS Mle 1907 T i Hotchkiss MG (M1914).
– Za pješačku taktiku u 20. stoljeću pojava strojnica i brzometnih poljskih topova (zahvaljujući izumu amortizera trzaja cijevi) bila je od presudne važnosti – napominje pukovnik Tominac podvlačeći kako vojni planeri nisu mogli shvatiti da se usporedo s tehniziranjem civilizacije moraju tehnizirati i oružane snage i da će idući rat biti ponajprije sukob između tvornica i tehnologa, a ne između vojski i njihovih generala.
– S napretkom znanosti – kaže Tominac – ni umjetnost ratovanja nije mogla ostati netaknuta. Početkom 20. stoljeća problem pješačkog napada riješen je postizanjem vatrene nadmoći nad braniteljem: suočene s neprijateljem, pukovnije i bojne razvijale su se u streljačke crte. Vojnici su korakom ili blagim trkom u više uzastopnih, međusobno 80 do 300 metara razmaknutih linija (uz razmak od 1 do 1,5 metara među strijelcima) napredovali prema pretpostavljenim neprijateljskim položajima.
Pojava strojnica povećat će ubojnu moć: jedna strojnica, uz samo 4-5 poslužitelja, imala je veću vatrenu moć od 100 strijelaca. Strojnica je prihvaćena kao oružje pogodno za obranu, ali do druge godine rata nikome nije palo na pamet da ozbiljno razmotri njezin potencijal u napadu. Razlog: relativno velika težina i upadljivost tadašnjih strojnica. Kako je naglo evoluiralo spoznavanje taktičke uloge strojnica, vidi se iz podatka da je Njemačka u rat ušla s 5000, a završila ga sa 100.000 strojnica! – otkriva nam pukovnik u mirovini.
Primjena topništva postala je prava znanost, a izračunavanje kuta elevacije, azimuta i trajektorije, a preko toga i točnost pogotka bili su dovedeni do savršenstva. Smatra se da je upravo indirektna paljba postala osnovno obilježje topništva i ratovanja 20. stoljeća te da je dovela do golemih promjena u taktici, organizaciji i ratnim tehnikama Prvoga svjetskog rata. Kao pomoćne službe topništvu oformljene su potpuno nove vojne jedinice, tehničke discipline i pomagala. Radi što veće preciznosti nastale su pomoćne jedinice za vizualno i zvukovno izviđanje, izviđački avioni, baloni i cepelini, uz pomoć kojih su se radile zračne snimke protivničkih položaja. Za uspješnu koordinaciju akcija u napadu i obrani bila je potrebna uspostava dobre komunikacije između topništva, pješaštva, jurišnih jedinica, pozadinske fronte i zrakoplovstva te su se osuvremenile telefonske veze, radiouređaji i započelo je usavršavanje radara.
– Početkom rata pokazao se još jedan krupan nedostatak dotadašnje izobrazbe regruta, ali i časnika i dočasnika. Nisu bili naučeni koristiti se svojstvima terena: ni za pronalaženje privremenih individualnih zaklona ni za prikriveni nastup, izbjegavanje izravne paljbe i zaobilaženje protivnika. Zašto su strojnice na početku rata u vojnoj doktrini imale sporednu ulogu? Prema tadašnjim shvaćanjima, idealni pješak bio je mladić seoskog podrijetla, naviknut na izvođenje težih tjelesnih poslova primitivnim alatima po bilo kakvom vremenu, zdrav, izdržljiv i s malim prohtjevima.
Dvojilo se da bi vojnici takva profila mogli uspješno ovladati složenim i delikatnim oružjem kakva je bila strojnica – ističe Nikola Tominac i dodaje kako je i uloga topništva u početku rata bila sporedna. Nakon prvih mjeseci rata i deprimirajućeg iskustva da vlastito topništvo nije u stanju “napipati” i uništiti protivničke baterije, izlaz se počeo tražiti u primjeni elektroakustičnih metoda lociranja protivničkih topova, a i zračno izviđanje i fotografiranje dobili su veliku važnost.
– Broj artiljerijskih oružja – objašnjava Tominac – silno je narastao do kraja rata: Njemačka je rat završila s 19.808 topova i haubica i oko 13.000 minobacača, a sile Antante na zapadnoj su fronti tada imale više od 20.000 topova i haubica.
