Jednostavno je zastrašujuća okrutnost kojom se posljednjih mjeseci siluje Hrvatska. Nasilničko obeščašćivanje ionako odavno izgubljene nevinosti poprimilo je, i to doslovno, biblijske razmjere zbog čega nestaju i posljednje mrvice srama i ponosa pa svi pred vlastitim očima postajemo veliko ništa. Hrvatska je danas ništavilo, ona je ponovno ostatak ostataka ili, ako hoćete misnim jezikom, “reliquiae reliquiarum”.
Samo nam se čini da postoji kao političko-zemljopisna činjenica, a u stvari je moralna fatamorgana, svijet izgubljen u sebi samom i voljom nasilnih otimača čednosti opustošena ideja, na žalost, trajno obesmislena za budućnost. Zaustaviti silovanje Hrvatske više nije važno zbog ishoda tog krvoločnog pohoda najbeskrupuloznijih, nego je stvar čistog frojdizma; u nekrofiliji užitak isključivo mogu pronaći doista teško poremećeni.
Moralno, idejno, etičko, socijalno bezizlazje dovedeno je do nepodnošljivosti i država u kojoj ne prođe dan da netko nekoga nije probo nožem, da netko sestru nije zatočio u škrinju ili nasrnuo sjekirom na vlastitu majku, da se pravednik među narodnim dušebrižnicima nije okomio na hrvatskog građanina suprotne vjeroispovijesti, nacije ili istospola, u kojoj smo samo na korak do fizičkih likvidacija povjesničara i neistomišljenika, takva država nije ništa drugo nego – moderna država.
Hrvatska slijedi trendove. Domaći nacionalfašistički teror u jačanju izvore nadahnuća i legitimiteta otkriva na međunarodnoj sceni gdje segregacija, globalni aparthejd i pozivanje na linč više nisu izbezumljeno usamljena režanja tupih očajnika, nego su dio glavnih političkih kretanja koja, na žalost, odnedavno i sve koordiniranije formuliraju upravo spomenuti tupi očajnici. Fašizam nije strašilo iz prošlosti kao opomena za budućnost, nego postaje dominantnim političkim pravcem za kojim posežu ništarije. Fašizam je tu.
Njegovo pojavljivanje nije slučajno i ne može biti iznenađujuće. Ponajmanje se možemo pravdati da ga se nije moglo uočiti kad on nije toliko suptilan da bi mogao i znao sakriti svoje osnovne komponente: licemjerje, strah, nasilje i mržnju. Prejake su to iracionalnosti da bi ih se moglo kontrolirati, da bi se mogla glumiti civiliziranost. U Hrvatskoj je on izrastao i upravo izrasta iz spomenutog silovanja same Hrvatske.
Jednostavno: osamostaljenjem države nacionalizam je izgubio smisao, a Hrvatska je izgubila potrebu za nacionalizmom. I umjesto da i nacionalizam i, pogotovo, njegovi nositelji ljubav prema državi koju toliko neodmjereno vole da ne misle prestati mrziti sve druge, prestanu iskazivati agresivnim udaranjem u ionako loše postavljene državotvorne temelje, oni odbijaju priznati vlastitu nevažnost i podržavanjem kontinuiteta izvanrednog, da ne kažem ratnog stanja, sebe čine neophodnima. A nacionalizam nije koncept, nego je sredstvo.
U njega se ukrca da bi se mobiliziralo i žrtvovalo i on čak u apotekarskoj političkoj primjeni može biti i djelomično romantičan, ali ključno je znati kada ga treba prestati koristiti i mućkati, jer riječ je o visokoeksplozivnom koktelu. Kod nas nacionalisti odbijaju privesti državu civilnoj, a onda i civiliziranoj svrsi. Jedino u uniformi i uz nju imaju smisao i značaj. Pripušteni do trona, osjetili su se pomazanima pa su nacionalistički gas pojačavali jer drugo i nisu imali u talonu. Bez trunke mašte, budućnost se nisu usudili zamisliti nego su iz prošlosti povlačili najcrnje demone kao saveznike za marš na pamet. Sve ostalo postalo je svakodnevicom.
Nasilje u jeziku sada je nasilje na ulicama, što je nacionalizam evoluiralo do fašističkog snopa koji se neprekidno, što svjesno, što nehotice, popunjava novim stabljikama. I koliko god to moglo izgledati paradoksalno, ali ponosni nositelji fašističke spomenice nisu ovi eklatantni batinaši, nego ona naoko šutljiva, malograđanska gomila koja mrzi i Srbe, i Židove, i pedere, i crnce, i emigrante, ali tiho, jer nemaju jaja da to kažu javno, da opsuju i udare nogom, nego kutre sa strane i plješću svojim pretilim, masnim neokaljanim i manikiranim ručicama na svaku pojavu bezmozgnog batinaša koji će umjesto njih urlati i tući.
Oni će ostvariti njihove najcrnje snove da bi mogli kasnije, kad vrijeme zlojeba dođe na naplatu, reći „nismo se htjeli miješati“. Fašizam je malograđansko-kukavički lik u ogledalu svakog društva čije su takozvane elite izgubile dva puta: prvi put kada su pomislile da su nedodirljive i da nemaju što objašnjavati podčinjenoj gomili i drugi put kada su se u paničnom strahu počele povlačiti pred istim tim gomilama koje su odjednom svoj identitet i snagu pronalazile u ideologiji jurišnih odreda. Bivši liberali, deideologizirani tehnomenadžeri, kalkulantski globalisti i protuhe svake vrste ubrzo su uvidjeli priliku da postanu novovalni uzdanice, a kako s obrazom i stavom nikad nisu imali problema jer ih i nisu imali, prešaltati se retorički i mehanički bila je stvar rutine.
Glavni politički tokovi su se najprije razdvojili, a potom počeli povlačiti i sad smo tu, u predsoblju fašizma koji je opet institucionalizirala neodlučnost. Lupiti danas Srbina u Hrvatskoj više nije dio samo običajnog nego i uobičajenog prava. Ako već ne plješćete sa strane svojim malograđanski poganim ručicama u sladostrasnoj poziciji voajera crnila, onda se, šuteći i „gledajući svoja posla“, skrivate od istine. No, ona će vas naći.
Kao što nas je uvijek nalazila u naknadnoj pameti čuđenja nad učinjenim zlodjelima na koja nismo bili spremni jer nismo željeli biti spremni. Zaustaviti silovanje Hrvatske nije pitanje pripadanja uljuđenom svijetu koji je dezintegriran, nego je pitanje zadržavanja zadnje šanse da Hrvatska preživi nacionalističku mahnitost u hropcu terminalno dijagnosticirane civilizacije.
Za svoju domovinu reci i napisati da je nistavilo moze samo nistarija od novinara....srbin mladic je prije nekoliko godina ubio dva vrsnjaka hrvata..i nitko nista ...ovaj specijalni spijunski rat srbije uz pomoc domacih jataka je prevrsio svaku mjeru....nitko srbinu uu hrvatskoj nece dati ni samar ili plesku iz cista mira...