Zašto HDZ, unatoč svemu, pobjeđuje na izborima ili je u kontinuitetu u vrhu? Na ovo jednostavno pitanje sva sila analitičara, teoretičara i političkih suparnika iznalazit će sijaset vakumirano mudrih i suhomesnatih razloga za fenomen koji u svoj suštini to i nije. Teorije su dosegle toliku razinu postfestum nadripolitičkog vračanja da bi se na fakultetima mogla otvoriti posebna katedra zadužena isključivo za HDZ, stranku za koju svi znaju kakva je i za koju nitko ne želi priznati da je redovito promatrana iz presimplificirane perspektive. Za HDZ bi jedino teorija struna ili, kako je se kolokvijalno zove teorija svega, bila dovoljno široka da definira i pronađe čarobnu formulu postojanja.
No, najkraće rečeno odgovor je, naravno, potpuno jednostavan: HDZ pobjeđuje na izborima zato što se jedino ta stranka u Hrvatskoj profesionalno bavi politikom. Da ne bi bilo zabune, ovdje profesionalizam nije poistovjećen s visokostandardiziranom posvećenosti poslu. Hadezeov profesionalizam račva se u dva ključna glavna toka: oni se ipak politikom bave kao poslom i oni su odavno shvatili da se jedino profesionalizacijom najšire moguće baze, njezinim uključivanjem u egzistencijalne fundamente kojima ih se veže uz stranku, stvara okosnica kontinuiteta koja neće lojalnost graditi na ideji programa, nego će njezin program biti ideja lojalnosti. Neki će to zvati površnim i potpuno nesuvislim pojmom uhljebništva, ali to je ionako tek utjeha za papke koji nisu imali dovoljno vlastite ideje i vizije da bi shvatili kako stranke, u ovako politički preformuliranom svijetu, i nisu ništa drugo nego samoupravno interesne zajednice koje ljudstvo najefikasnije mobliziraju i drže na radnoj temperaturi ako im se zaprijeti narušavanjem egzistencijalne strukture.
Zato Hadezeu, već od idejne namjere njezina tvorca, nacija, ideologija, svjetonazor, politički princip i savezništva nisu bili ništa više od fakultativnih pomagala za realizaciju ideje vladanja, a ideja vladanja neophodan okvir unutar kojeg će se provoditi trajan, mukotrpan, planiran i nepopustljiv posao na opskrbi zainteresiranog članstva. Niti jedna hrvatska politička stranka nije doživjela toliko internih pobuna, pučeva, izbacivanja, krošenja, odlazaka, izlazaka, fragmentiranja, udara, progona i obračuna poput HDZ-a koji je tako po svim zakonima fizike, uključujući i teoriju struna, već odavno trebao prestati postojati. No, još je tu, na tvrdoj siki, jošte leži nenasukana i trideseto minu ljeto što je mlate sa svih strana. HDZ je, vidite, čista poezija, njezina čudesna sposobnost revitalizacije i obnavljanja ne samo udaljenih i odsječenih udova nego regeneracija samih neurocentara svjedoči kako se tom političkom konceptu ni za boga ne smije prilaziti u nadobudnoj pozi političkih amatera koji su je proniknuli i koji će je svojim superiornim intelektom i čednošću srušiti. HDZ politiku radi, radi i na politici i u politici. Tu se točno zna koja je distanca potrebna za poraziti, za kupiti, za preprodati, za prestrašiti, za zaprijetiti, za prišmajhlati se, za pritajiti, zakrabuljiti, (za)udarati, za obećati, za spakirati, za uništiti, za podmetnuti, za ustrojiti...
I htjeli si vi svi to priznati ili ne, upravo to je politika, to je njezina esencija, način i razlog, to su stvari koje moraju pogoniti sve one koji se upuštaju u igru u popišanom pješčaniku koji je zbog tolike vlage već odavno postao živo blato. Uvjeren sam da HDZ strahovito zabavlja silna amaterska bratija koja se odlučuje okušati u pravljenju kula i dvoraca od takvog blata u kojem „žutara cepa“, koji su potpuno nedorasli igri pa svoje grandiozne neuspjehe i iskazanu infantilnu nesposobnost pravdaju praveći se previše finim i čistim da bi se igrali do kraja. Sve su to politički polutani, hobiti i slučajne političke nepogode koji se u ključnom trenutku u već spomenuti pješčanik pomokre, ali od straha.
Da bi se pobijedio HDZ, mora ga se pobijediti na terenu, da bi se to dogodilo, mora se osvojiti teren, da bi se i to dogodilo, moraju se mobilizirati trupe, aktivne i rezervne, da bi se i to dogodilo, soldati moraju primiti solde. HDZ je bez sumnje danas moderna politička stranka. Izazov koji je čeka u ovom stoljeću jest dvojba koja stoji pred svim političkim partijama svijeta; hoće li se okrenuti prosvijećenom ili neprosvijećenom apsolutizmu. Naleti neprosvijećenosti na političku filozofiju utemeljenu u 18. stoljeću, kada su monarsi na krilima ideje prosvjetiteljstva poduzimali velike reformske poteze, često i bez volje i pristanka naroda, ali u neprekidnom ponavljanju da su oni eksplicitni narodni predstavnici, može u 21. stoljeću izgledati groteskno, ali nije zbog toga manje prisutna. Prosvijećeni apsolutisti oslobađali su kmetove, uvodili obavezno opće školstvo, vjersku toleranciju, čak branili pucanje na svadbama. Razlika od onda i danas je u epicentru iz kojeg ondašnji vladari izvlače legitimitet, s time da je isti za ove današnje je kudikamo lagodniji budući da mu ga je narod dobrovoljno podario u glasačkim kutijama.
Ako je vlast već na putu da postane apsolutnom, zašto ne učiniti manji dodatni napor da bude i prosvijećena, a ne arhaično primitivna pa da se društvo refeudalizira, da se kmetovima ograniči pravo kretanja i napuštanja mjesta, da se umjesto vjerskih sloboda uvode vjerski imperativi, da se ne ukidaju nego osnivaju samostani bez smisla dobrotvornog rada, da se pucnjava na svadbama učini ne samo obaveznom, nego da se u žaru proslave zakonski obaveznim definira i broj ubojstava. Vučićev i Orbánov neprosvijećeni apsolutizam pokazuju kako život izgleda u tom paralelnom svemiru. Smisao prosvijećenog apsolutizma 21. stoljeća nije zazivanje ograničenja apsolutnih političkih moći, nego je to suočavanje s neizbježnim i prizivanjem svih vlasti da počnu raditi u politici. U suprotnom, ali baš i zato što vlast postaje apsolutna, politički amateri, jednokratni eksperimenti i pobješnjele ego-nemani podarit će nam najnasilniji oblik apsolutne neprosvijećenosti.
