Gotovo je nevjerojatan paradoks da se u vremenu bujajućeg populizma u Hrvatskoj ne može naći popularnog političara, odnosno da se popularnost svodi na razinu anegdote i nikoga.
Da stvar bude još gora, svi se oni dozlaboga trude biti popularnim i jedino na što misle i što čuvaju upravo je popularnost. Dakle, čuvaju ono što nemaju. Dojam otužnosti pojačava činjenica kako je popularnost istovremeno i preduvjet i posljedica populizma, kao što je i populizam preduvjet i posljedica popularnosti. Što u Hrvatskoj autotitulirane elite rade krivo da im ne uspijeva biti popularan čak ni u zemlji u kojoj narod ne želi čuti istinu? Nepopularne misli i nepopularni stavovi vitalni su preduvjet zdravlja društva, uvjerava Vrhovni sud SAD-a odvjetnik Larryja Flynta, osnivača i vlasnika Hustlera, pornomagazina koji je uspio dokazati, u konfrontaciji s vjerskim vođama i lažnim moralistima, da čak i pretjerana satira ima ljekovit učinak za zajednicu.
Kod nas ovo potpuno logično i ispravno tumačenje slobode izražavanja promatralo bi se inverzno i arbitrarno otvarajući tako prostor represivnim presedanima da kroz moralnu miliciju određuju razinu društvene upotrebljivosti i udvorništva kroz rastezljivost duševne boli kritiziranog. Kad danas u Hrvatskoj nije problem to što se govori, nisu problem čak ni nepopularne misli, što ionako dobacuju nedovoljno daleko da bi dotakle čovjeka, problem je u tome o čemu se kod nas šuti.
Ako smo ‘70. i ‘80. godine prošlog stoljeća smatrali zlatnom erom zlokobne hrvatske šutnje, kako onda nazvati ovo sada? Počevši od najbanalnijih stvari, od toga da su u političkoj oligarhiji autorizaciju novinarskih intervjua zamijenili cenzurom do toga da se šutnja proizvodnje kaosa i užasa smatra nacionalnim interesom.
Napisati da hrvatska policija mlati emigrante protivno je interesu hrvatske države, napisati da država mora biti socijalna kategorija protivno je interesima hrvatske države, napisati da nacija ne može biti garderoba u kojoj se najgori presvlače i maskiraju protivno je interesima hrvatske države. U trenutku kada je šutnja postala interesom hrvatske države, onemogućeno je katarzično djelovanje unutar tog korpusa. Naravno, sve je počelo u politici, a motivirano je kapitalom, što nas dovodi do novog paradoksa. U politici kao tradicijskom obrtu postoje, navodne, konzervativne i progresivne snage, desnica i ljevica.
Konzervativne snage u Hrvatskoj, političke i intelektualne, preuzele su u cijelosti boljševičke tradicije prošlog sustava. One su političko djelovanje svele na molitvenu zajednicu, a molitvene zajednice na kriptoilegalne udarne grupe. Konzervativne snage ili desnica od boga traži da joj zamijeni Tita, od nacije da im zamijeni partiju, a koncept države pojednostavile su do koncepta omekšanog gulaga.
U filozofskom smislu one su postale zadnji čuvari vulgarno interpretiranog marksizma kroz anakrono i degenerirano poimanje klasa i klasnog sukoba. Te se snage ne bore za očuvanje tradicionalnih vrijednosti hrvatskog društva s obzirom na to da te vrijednosti, osim krvoločnog nacionalizma, uključuju i starčevićanstvo, jugoslavensku ideju, Strossmayera, liberalizam, Matiju Gupca i Ivanića, Supila, Krležu, Radiće, Križanića, kozmopolitizam, plemenito domoljublje, crvenu Hrvatsku, dakle sve ono neprihvatljivo u kombinatorici kad od boga očekujete da se prema vašim neprijateljima odnosi kao što se Tito odnosio prema svojim; lukavo, nemilosrdno, s prijezirom. Ne, one žele izmisliti novu tradiciju, a da se odanost članstva propituje u skladu sa strogim pravilima diktature lumpennacionalnih protuha koje su si komesarski uzele za pravo svoj boljševizam i enkavedeovštinu silom ustoličiti u nacionalni moralni kodeks, čak i kad je nogomet u pitanju. Uskoro će i ljude hapsiti tako da će im, umjesto lisicama, na leđima ruke vezati krunicom.
Što se pak ljevice tiče, ona je počinila samoubojstvo u vrijeme gospodarske krize kada je odbila zatražiti rušenje kapitalizma kao propalog i opasnog projekta i kada se ispoganila u donji veš od straha da ideju socijalizma reafirmira upravo od tog boljševizma koji je ulazio u crkve i da je promovira kao planetarnu. Zato socijaldemokracija, u Hrvatskoj poglavito, izgleda poput upotrijebljenog i odbačenog prezervativa, zgužvanog i smežuranog, u kojem ima nekog zaostalog sadržaja, masnog, abšisalog, potpuno beskorisnog i gadljivog iscjetka koji je više posljedica noćnih polucija zbog mokrih snova o vlastitoj veličini nego istinskog političkog erosa i erektivnog naboja.
Pa od te odbačene istrošenosti svatko s malo estetike i želuca okreće glavu. Iz svega toga, i jedino što nije paradoks, neminovno je proizašao nacionalni hendikep, zbog kojeg se u pobjedama ne znamo veseliti a da nekog ne uvrijedimo, a u porazima ne znademo biti dostojanstveni, pa uzroke poraza tražimo u drugima. Saslušati ono što se ne želi čuti, imati hrabrosti društvu u lice reći ono što nije popularno, prestati kalkulirati s doziranjem upotrebljivih dijelova prispodobljene „istine“ koraci su u liječenju nacije od države i države od nacije. Jer što kada se jednog dana pojavi politički pokret koji će se zalagati za to da hrvatstvo prestane biti radnom obvezom? Hoćemo li se prema njemu i njegovim nositeljima odnositi kao prema legitimnom političkom stavu ili ćemo učiniti sve da ga najprije prešućujemo pa zatučemo?
Biti Hrvatom i u Jugoslaviji bilo je moguće, ali ne uvijek i popularno. Kako je moguće biti nepopularnim Hrvatom u Hrvatskoj i propitivati i Hrvatsku i hrvatstvo u situaciji kada unutar njih dramatična urušavanja tek pripremaju teren za ono što se zove svjetska devolucija.
Ne lupetaj bezveze!