Hrvatska akademska zajednica je klanovski podijeljena, prijetvorna i ima kratko i selektivno pamćenje. Slično funkcionira i većina naših medija koji uglavnom slijede ideološke naputke svojih političkih pokrovitelja. Jer da nije tako, onda ne bi 27 godina šutjeli o moralno-političkoj podobnosti jednog drugog profesora Barišića.
Da im je do istine i principa, mogli su svoja visoka načela pokazati na primjeru Ante Barišića koji već 27 godina mirno gradi svoju znanstvenu karijeru na Fakultetu političkih znanosti (FPZ) u Zagrebu. “Istinoljubiva” javnost više od četvrt stoljeća napadno šuti o profesionalnoj biografiji Ante Barišića koji je prešao put od udbaškog batinaša do “uglednog” profesora. Istaknute moralne vertikale, koje svakodnevno razapinju ministra Pavu Barišića, nemaju hrabrosti suočiti se s notornom istinom da je Ante Barišić po nalogu Udbe, neposredno prije pada komunizma, primljen na FPZ.
Valjda im je normalno da čovjek s takvim pedigreom podučava studente o slobodi i demokraciji. Profesori i neki bivši dekani s FPZ-a reći će u neformalnim razgovorima da je to sramota za njihov fakultet, ali da nemaju zakonskih mogućnosti da ga se riješe.
Neću sada ulaziti u valjanost njihovih argumenata. Iako u to duboko sumnjam, možda zaista nema zakonskih mogućnosti da se čovjek s takvom prošlošću lustrira. Problem vidim negdje drugdje. Nitko nije priječio profesorima, političarima i istinoljubivim kolumnistima da o tome javno govore i postavljaju logična pitanja. A kada djeluju dvolično i oportunistički, onda ne mogu očekivati da im povjerujem kako je njima do reda u akademskoj zajednici. Oni koriste jedan očigledan propust ministra Barišića, koji se ne može svesti na nehotičan tipfeler, samo kao dobar povod da se obračunaju s politikom koja im ne odgovora. To je posve legitimno, ali nije legitimno da sve to pokušavaju upakirati kao borbu za visoka načela. Jer da toga imaju barem u tragovima, već bi se oglasili o profesoru udbašu Anti Barišiću. Pa je li veći grijeh biti udbaški isljednik ili prepisati nekoliko redaka? Naravno da je neprihvatljivo jedno i drugo, ali i u ovom slučaju postoje neka gradacije.
Slučaj dvojice Barišića samo je potvrdio potrebu da se hrvatsko društvo suoči s prošlošću i provede neku vrstu lustracije. Ne možemo izgrađivati pravedno društvo ako ne uspostavimo jasne kriterije koji jednako vrijede za sve. Samo je u Hrvatskoj bilo moguće da ljudi poput Josipa Perkovića i Zdravka Mustača budu ugledni građani i da profesor Ante Barišić mirno predaje studentima.
Dok to pripadnici hrvatske akademske zajednice mirno promatraju, dotle će biti neuvjerljive njihove žalopojke o ministru plagijatoru. Ako već moram živjeti u državi bez jasnih vrijednosti, onda ću radije živjeti u onoj gdje je ministar plagijator, nego u onoj gdje je ugledni profesor bivši udbaški agent, isljednik i batinaš.
potpisujem.