Zašto štrajkaju profesori, učitelji i ostali zaposleni u školama? Zato što je u ovoj državi malo tko od srednje klase ostao. Nekada su štrajkali rudari, ali smo već odavno zaboravili da su i postojali. Isto kao i metalci, brodograditelji, tekstilci... Nema više radnika. Ostali su samo, kako se to novokršćanski kaže, potrebiti, da ne bismo govorili o sirotinji. I, naravno, zaposleni u školama. To su ostaci ostataka nekad stabilnog i brojnog srednjeg sloja, uglavnom visokoobrazovani, s naglašenom građanskom intonacijom, s interesima za nova znanja koji zauzvrat svojoj ulozi društvene ravnoteže traže iole pristojan socijalni tretman koji će ih kontinuirano odvajati od gladi.
Nitko nije išao zaposliti se u školu da bi se obogatio i uvijek je to, u svakom sustavu, bio i pokazatelj stanovite društvene samopožrtvovnosti. No u vremenu kada se glupost, neprosvijećenost i nenačitanost ne samo osobito cijene nego i priželjkuju i potiču, škole su ostale zadnja smetnja na putu oblesavljivanja ljudi kao potrebe stvaranja mase uokvirene s jedne strane religijskim ideološkim imperativom, a s druge nacionalnim siledžijskim maksimumom, da bi u sredini mogao ostati kapital da se nesmetano pozabavi razdrobljenom egzistencijalnom hajkom. Školsko zvono već dugo ne samo da zove na početak sata, nego puno dramatičnije odzvanja krajem nastave jer se apatija, zatupljivanje i beskrajno eksperimentiranje strpljenjem predavača i dobronamjernim iščekivanjem učenika uvlače i u redove koji, kad padnu, moći ćemo napokon reći da imamo reformirano i rasterećeno školstvo; rasterećeno od svakog znanja i od svake pameti.
Zaposleni u školama su, doduše, “prikopčani” na proračun, ali i dovoljno daleko od države da se mogu ne poistovjetiti s aparatom koji je u okviru društva odavno proglasio vlastitu samostalnost i zato osim njih i nema više tko štrajkati. Revolucionarni potencijal imaju i braniteljske udruge, koje, ruku na srce, više djeluju kao “šturmabtajlunzi” i udarne pesnice pojedinih političkih podzemnih grupacija nego kao udruge osnovane da bi štitile one koji su nekada štitili.
Uglavnom, čak i da su zaposleni u školama Plenkovićevi “šatoraši”, njegova pozicija mnogo je lagodnija nego Milanovićeva svojevremeno; premijer danas barem točno zna što se od njega traži i koliko je smiješan postotak na koji bi morao pristati, za razliku od Milanovića kojem su pretorijanci među braniteljima svaki drugi tjedan radikalno mijenjali zahtjeve, svodeći ih uglavnom na neostvarivu apstrakciju. Škole nisu pokretni čadori, one su duboko utemeljeni objekti u sam smisao svakog naroda i, dok se neke simulacije identiteta mogu razmontirati i seliti, škole su preživljavale i promjene sustava i promjene država i promjene administracija. Ono što neće moći preživjeti jest antiintelektualna folkloristika koja nas sve obuzima kao navodno najbolje od naše tisućljetne tradicije.
Ali nije samo to. Hrvatske škole tek su djelić jedinstvenog procesa koji se odvija na Kugli. Od Hong Konga, preko Irana, Iraka, Pariza do Čilea svijet je na nogama. Bez obzira na to što u ovom trenutku sve brojniji prosvjedi nemaju jedinstvenu artikulaciju ni naizgled zajednički organizacijsko-provedbeni obrazac, radi se o istom; nepravdi i pljački mora doći kraj. Ljudima je dosta pa zbornice i ulice, svake na svoj način i na svom kraju svijeta, postaju prve crte bojišta i samo budalama ili gramzivim razbojnicima nije jasno da je ljudima dosta. Bit će potpuno poražavajuće ostane li se na ovakvom intenzitetu izrabljivanja jer će neminovno dovesti do buktinja i do krvi. Ako je u Čileu stvar pukla na 20 lipa povećanoj cijeni karte za metro, onda je savršeno jasno da i naoko minoran problem može zapaliti društvo i pokazati da ispod varljivo mirne površine tutnji razorni vulkan koji će nekontrolirano erumpirati kad to nitko ne očekuje.
Pitanje je nije li bolje ostvarivati uravnotežen kontinuitet upravljanja s čovjekom u prvom planu, a ne motiviran interesom grabeži i zločinačkog udruživanja ili je takav svijet pravde i jednakosti utopija nadobudnih koji se na kraju probude usred ulice na barikadi dok im iznad glava fijuču meci čuvara zakona. Samo čijeg zakona? Najgore je što se može vidjeti i dogoditi su jurišanja, sukobi i smrti na ulicama, ogorčeno prolijevanje krvi masa kojima je samo to ostalo jer se zloslutna manjina iživljava nad njima desetljećima. Ljudima će prekipjeti i svijet će se naći u čudu. U još većem će se čudu naći ako tim kuljajućim nezadovoljstvom ovlada netko od ovovremenih lažnih mesija, neka neofašistička neman, jer baš one uvijek najbrže nanjuše priliku da se zagospodari situacijom, a kad se tome još doda i odsustvo svake ideje ljevice bilo kao intelektualno-političke podloge, bilo u smislu čovjeka kadrog da stane na čelo tog nezadovoljstva, jasno je da na globalnom nivou mogućnost da novovjekovni desni horor izleti u prvi plan sve je samo ne nemoguća.
Vrijeme je da svijet izvadi glavu iz vlastitog dupeta i krene u saniranje pola stoljeća duge radikalne dominacije kapitala nad ljudima. Jer u trenutku kad ljudi postanu jedini kapital znači da je robovlasništvo i legitimno postalo društveno uređenje i da nema više skrivanja iza demokracije, pluralizma, slobode govora, političke korektnosti, ustava, trodiobe vlasti i jednakosti. Tada ostaje isključivo točka bratstva po oružju.
