Nakon što je obilježena 30. godišnjica pada Berlinskoga zida, obilježavaju se i 30. godišnjice takozvanih mekih revolucija koje su pomele komunističke režime u bivšem istočnoeuropskom sovjetskom bloku. Jedna od takvih revolucija, zapravo najpoznatija, jest Baršunasta revolucija koja je na kraju dovela do mirnog raspada Čehoslovačke i stvaranja dvije nove samostalne države – Češke i Slovačke.
Sve je počelo na jučerašnji dan 1989. godine, kad je Prag preplavila velika studentska povorka u povodu obilježavanja 50. godišnjice studentskih demonstracija protiv nacističke okupacije zemlje.
Skup je završio brutalnim obračunom policije sa studentima. Taj je obračun doveo do daljnjeg vala prosvjeda i štrajkova u cijeloj Čehoslovačkoj, da bi na kraju komunistički režim kapitulirao i predao vlast novoosnovanim strankama, i to vodećim strankama Čeha i Slovaka. U zemlji su počele reforme, tranzicija iz komunističke u tržišnu ekonomiju, da bi se na kraju Česi i Slovaci 1993. godine sporazumno razišli u dvije samostalne države, jer se nisu mogli dogovoriti oko upravljanja zajedničke države.
Mirne revolucije i slom komunističkih režima dogodile su se i u većini drugih tadašnjih država sovjetskoga bloka, osim u Rumunjskoj, u kojoj je komunistička vlast srušena u krvavoj pobuni, koja je na kraju završila uhićenjem i strijeljanjem po kratkom postupku dotadašnjeg neprikosnovenog rumunjskog komunističkog vođe Nicolaea Ceausescua i njegove supruge, sve pred TV kamerama u prosincu 1989. godine.
I u Bugarskoj je sukob prosvjednika s komunističkom policijom završio nasilno, ali je onda sve otišlo nepovratno po komuniste.
U Mađarskoj je sve prošlo mirno, i u Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj, iz zagrljaja SSSR-a izašle su Estonija, Litva, Latvija, i većina tih zemalja drastično su se preobrazile, i danas su, trideset godina poslije, neprepoznatljive. No nisu sve uspjele još do kraja raščistiti sa svojom prošlošću, odnosno u prvom redu s ljudima koji su u komunizmu stasali i u demokraciji preuzeli poluge vlasti.
O tome najbolje svjedoče masovne demonstracije u Češkoj.
Češkim je građanima dosta i previše korupcije. Žele promjene na bolje. A tko je nositelj te korupcije? Upravo bivši komunisti koji su preuzeli poluge vlasti. I tako trideset godina poslije Češka ponovno vrije, i Slovačka, a sličnih smo se prosvjeda nagledali i u Mađarskoj (Orban!), Bugarskoj, Rumunjskoj, u Srbiji se već dulje prosvjeduje protiv Vučića, samo su u Hrvatskoj očito više manje svi zadovoljni sadašnjim stanjem i smjerom u kojemu Hrvatska ide.
Sjećate li se kad smo posljednji put u Hrvatskoj vidjeli slične masovne prosvjede? Jedan takav je bio za obranu Radija 101, a drugi krajem devedesetih onaj sindikalni. Sve poslije je smiješno išta nazvati ozbiljnim prosvjedima!
Nego, kad se spominje Baršunasta revolucija, pa uz nju i Vaclav Havel, prvi predsjednik Čehoslovačke nakon pada komunizma, a onda i Češke, često se čuje kako bi kod nas sve drukčije izgledalo da smo i mi imali Havela u to doba, i zašto se Jugoslavija nije mogla tako razdružiti, zašto smo morali ratovati...
Današnja obljetnica pada Vukovara najbolje nam govori da to u Jugoslaviji nije bilo moguće. Nevjerojatan je apsurd da su komunistički režimi više manje mirno ili nakon kratkog vremena pobune pali u zemljama tvrdog sovjetskog komunizma, a da je najžešći otpor taj režim dao u Jugoslaviji koja je slovila kao liberalnija, koja je živjela svoj soft socijalizam.
Ključno je, međutim, da Titov režim nije riješio ključne probleme između Srba i Hrvata koji su ključali još za vrijeme Austro-Ugarske, a onda su posebno razbuktani ulaskom u zajedničku državu 1918. godine, što je dovelo do krvavog sukoba u Drugome svjetskom ratu, da bi nakon njega sve bilo zaleđeno Titovom pobjedom u ratu i sintagmom “bratstva i jedinstva”.
Titova je smrt to “bratstvo i jedinstvo” otoplila, i rezultat svega bio je novi krvavi rat. Hrvati su željeli svoju državu, a Srbi su i dalje željeli svoju Jugoslaviju koja je bila sinonim za Veliku Srbiju. Dalje znamo što je i kako bilo. U toj situaciji neki Havel ne da nije bio moguć, nego i bolje da ga nije bilo. Franjo Tuđman bio je prava osoba na pravom mjestu, da se dobije rat, i da ostvarimo san o samostalnoj državi. Tuđmanov pad počeo je 1995. godine, ali to je za neku drugu priliku.
Tridesetak godina poslije, i u Hrvatskoj imamo na vlasti i pri vlasti stasale u socijalizmu. Korupcija je svuda oko nas. Česima je dosta! A kad će Hrvatima?
Korupcija nas održala, njojzi hvala! - dakle, nije hrv. puk a priori protiv korupcije nego bi svi do jednog htjeli (i) taj dio kolača odnosno oni su protiv toga da korupcija kao takva bude privilegija određenih društvenih skupina, moćnika ili kako to već želite nazvati. Budimo iskreni, korupcija kod nas počinje i ispod SSS razine - dimnjačari, stanice za teh. pregled vozila itd. itd. Načelno nema razlike između ostaviti 200 kn kraj mjenjača automobila koji ide na teh. ili platiti par tisuća eura nekog da te "objesi" o POS listu u "malom mistu", zar ne? I teško od vuka napraviti biljojeda - kod nas duboko uvriježen stav "snađi se" i kad naposljetku netko od Hrvata izbije na takvu poziciju da može tražiti "pinku" - e tek onda je uspio u životu. Pitajte njem. dobavljače brodskih komponenti - tamo je uobičajen naziv Crozent jer ih u RH isporučivali po 35-50 % većim cijenama nego u rumunjska brodogradilišta - zato jer menadžeri hrv. brodogradilišta tražili velik udio u cijeni ili traže drugog dobavljača. Ah, da - u međuvremenu manje-više "riknula" brodogradilišta u Hrvatskoj...