Na početku drugog čina Verdijeve opere Sicilijanske večernje u svoju se domovinu, Siciliju, okupiranu od Francuza, iz progonstva vraća liječnik Jean de Procida. Opera je na francuskom jer Verdi ju je, prema libretu francuskog dramatičara Eugènea Scribea, skladao za parišku pozornicu. Zato likovi imaju francuska imena, pa tako i Jean de Procida, u povijesnoj stvarnosti Giovanni Procida.
Jean ili Giovanni, nevažno je za priču o slobodi i krvavom putu koji do nje vodi. Naslov opere je ime pod kojim je upamćen ustanak kojim su Sicilijanci 1282. godine zbacili vlast francuskih okupatora. Zvuk zvona bio je znak za početak pobune, masakra bez milosti prema Francuzima i prema "domaćim izdajnicima".
U prvom činu velike opere, koja je prije dva tjedna u zagrebačkom HNK prvi put u povijesti postavljena na jednoj hrvatskoj pozornici, predstavljeni su osioni Francuzi i Sicilijanci u kojima vriju bijes i mržnja, ali ne i odlučnost za pobunu. To će promijeniti upravo Procida, koji u operu ulazi pjevajući pozdrav domovini i svom gradu Palermu, opravdavajući se zbog vremena provedenog u traženju osvetnika i saveznika koji će njegovu narodu pomoći u osvajanju slobode. Njegov je zadatak potaknuti u svojim sunarodnjacima iskru otpora, pobune i osvete. Da, osveta je pokretač njegova djelovanja, on o osveti pjeva i sanja. U operu je Verdi uveo i likove koji će se igrom sudbine naći razapeti između želje za osvetom i sasvim osobnih emotivnih i krvnih veza s mrskim Francuzima. Oni zbog toga traže drukčije rješenje, nastoje očuvati mir i spriječiti krvoproliće. Procida im predbacuje: vi mi želite ukrasti osvetu. Njegov će naum biti ostvaren. U velikom dramatičnom finalu zastor pada nad Procidom koji na čelu pobunjenika počinje masakr. I tu mu je riječ, masakr, sam Verdi stavio u usta dok najavljuje kako će izgledati ustanak.
Mrtav, a pjeva!
U povijesti i operi Procida je bio pobjednik, jedan od malobrojnih preživjelih likova na gomili leševa. Ali, u zagrebačkoj produkciji Sicilijanskih večernji, koja je u svakom pogledu jedan od najvećih pothvata Opere zagrebačkog HNK u ovom desetljeću, Procidin je lik svoj život na sceni proživio na nešto drukčiji, za mnoge gledatelje vjerojatno i zbunjujući način. Poljski redatelj Janusz Kica zna što je izgnanstvo i život izvan ili bez domovine. Poljsku je napustio nakon početka vojne diktature generala Jeruzelskog, posljednjeg stadija raspada poljsko-sovjetskog komunističkog režima. Snalazio se kako je znao i umio, radeći svašta, našavši utočište u Njemačkoj. Od početka 1990-ih Kicina druga, treća, ili tko zna koja po redu domovina postala je Hrvatska, dok je čitavo vrijeme njegov umjetnički dom jedan te isti: kazališna pozornica.
Dok je maestro Nikša Bareza sa solistima, orkestrom te za ovu produkciju dodatno pojačanim i proširenim zborom HNK pripremao predstavu koja je na premijeri zabljesnula kao istinski trijumf zagrebačke operne scene, redatelj Janusz Kica pripremao je liku Jeana de Procide i publici veliko iznenađenje i zagonetku. Premda, kako je već opisano, Procida igra odlučujuću ulogu u završnom petom činu opere, Kica ga je na samom kraju četvrtog čina dao – ubiti. Pošto je opera prema redateljevoj zamisli i sugestijama premještena u 20. stoljeće, egzekucija je izvršena šokantnim pucnjem pištolja. Dakle, trenutak prije nego će se spustiti zastor na kraju 4. čina, Procida pada mrtav. Francuski guverner, koji u opernom zapletu otkriva da je jedan od njegovih najuglednijih i najžešćih protivnika među Sicilijancima zapravo njegov rođeni sin, želi krenuti putem mira, traženja i davanja općeg oprosta. Ali, živ i nepomirljivi Procida u tome mu je prevelika smetnja i zato ga odluči ukloniti.
Međutim, taj isti Procida, kao da se ništa nije dogodilo, u petom činu stupa na pozornicu, i dalje pjeva i plete svoju pobunjeničku mrežu. Kako? Zašto? Odgovor je, zapravo, vrlo jednostavan. On se, prema libretu, u petom činu ionako obraća samo jednom liku. To je nesretna Hélène, žena koju već progoni jedan mrtvac, njen vlastiti brat kojeg su također ubili Francuzi. Njegova slika za nju znači dužnost da mrzi narod njegovih ubojica, njegova smrt za nju je zapreka traženju bilo kakvog mira i osobne sreće, a osobito sreće u ljubavi i braku sa Sicilijancem koji je otkrio da mu je otac Francuz i koji se i sam bori sa sumnjom u neizbježnost još jednog krvoprolića. Procida, dakle, umjesto snažnog živog lika, postaje još snažniji i autoritativniji glas ubijenog koji u ime mrtvih od živih zahtijeva osvetu. Njegova smrt je razlog više da mu bilo kakav mir i osobna sreća živih ne znače ništa.
Mjesec sjećanja na mrtve
I dok je bio živ na sceni, Procida je bio beskrupulozan lik koji je smatrao da nema sredstva koje bi bilo neprihvatljivo i nedostojno cilja, poticanja na pobunu potlačenih. Prema povijesnim izvorima, neposredan povod za pobunu, kap koja je prelila čašu strpljenja porobljenih Sicilijanaca, bilo je silovanje njihovih djevojaka i zaručnica. U operi, sam Procida potiče okupatore na okrutnost i bezdušnost. Potiče ih da što bezobzirnije počine taj zločin koji njemu treba poslužiti da bi svoje sunarodnjake poveo u obračun s neprijateljem. Vatreni domoljub tako se prikazuje sa zločinačkom mrljom na svojim plemenitim nakanama. On i živ sa sobom nosi sjenu smrti koju priziva sebi i drugima. A ovako, od kraja četvrtog čina opere ubijen i mrtav, on još jasnije iskazuje redateljevu zamisao i poruku: čovjek zarobljen u svojoj žeđi za osvetom, ma koliko se ona činila opravdanom i pravednom, mrtav je i dok je živ i ne može sebi i svojima donijeti ništa drugo nego smrt. Mrtvi i ubijeni inače ne govore, a još manje pjevaju. U njihovo ime, i u ime njihove smrti, uvijek govore oni koji su još živi, ili se barem takvima čine. Njihova smrt, mučeništvo i patnja postaju zastava iza koje je najlakše svrstati žive u pohodu iza kojeg će se broj mrtvih ponovo umnožiti, kao zalog novih mržnji i osveta.
Paleći svijeće i polažući cvijeće na grobovima mrtvih, Hrvatska je još jednom zakoračila u mjesec studeni, mjesec obilježen godišnjicama najstrašnijih ubojstava, zločina i smrti ljudi i čitavih gradova. Nije mi namjera upisivati u režiju Janusza Kice dnevno-političke poruke. Poruke umjetnosti, a u ovom slučaju jedne stoljeće i pol stare opera, moraju biti i jesu iznad jednog dana, mjeseca, godine i stoljeća. Svatko može i mora za sebe pronaći način na koji će ih pročitati. Uostalom, i Verdi se, posegnuvši u šest stoljeća duboku prošlost, obraćao ljudima svog vremena, kao što to čini i poljski redatelj kad na hrvatskoj pozornici 2015. godine ubija sicilijanskog domoljubnog osvetnika. Ovo je vrijeme u kojem moramo ozbiljno porazgovarati sa svojim mrtvima i mudro raspoznati što nam sve u njihovo ime poručuju oni koji će si opet prisvojiti pravo da od njihovih smrti skroje svoje zastave.
>>Poruka kardinala Bozanića s konja pokraj Majke Božje od sedamdeset tisuća žalosti
>>Oklopnjaci i puške na granici trebaju nas naviknuti na život u konc-logoru Europa
Pofuk,stipe alfier ti je neurozan,pije po pjesničkoj nogometnoj ulici,ive gubi,zoran gubi,partija gubi..ode mast u propast..