Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 155
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Prva žena strojovođa:

'Zašto bi ijedan muškarac vozio vlak bolje od mene'

Lorena Matejaš
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
1/7
15.05.2018.
u 22:42

"Tata je skakao u zrak od muke! Pokušavao me odgovoriti na sve načine, pa zašto, pa nemoj to..."

Čekate li vlak na nekom peronu, bilo da se spremate otići nekamo ili nekoga čekate, možda zamijetite malu razliku u kabini strojovođe. Vašu kompoziciju možda će na kolodvor uvesti jedna dama. Lorena Matejaš prva je žena strojovođa u povijesti Hrvatskih željeznica. Vijest da će prvi put jedan od 591 strojovođe HŽ Putničkog prijevoza biti žena bila je prije otprilike dvije godine mala medijska senzacija. Iako nikakvom čuđenju nema mjesta, nevjerni Tome nemaju argumenata. Lorena u svojem poslu uživa, u njezinoj dokumentaciji nema bilješki o pogreškama.

– Kod mene to seže još u djetinjstvo, otac je radio na željeznici, prije njega djed. Uvijek smo zbog tatina zanimanja bili negdje pokraj pruge, a mene su fascinirale te ogromne mašine, već kao malo dijete. I ta se ljubav, pa i opsesija nastavila sve dok nisam postala strojovođa. I još danas sve tako funkcionira – počinje svoju priču prva hrvatska dama strojovođa.

Ništa je ne zanima osim kako danas još jednom pokrenuti veliki stroj. Školovanje klasično, Lorena je završila Željezničko-tehničku školu, smjer strojovođa, mora se biti izvrstan, napominje. Naravno, bila je jedina u generaciji.

– Godinu dana prije mene završila je školu jedna djevojka, skidam joj kapu, bila je i meni tada uzor. Ali igrom slučaja ja sam bila ta koja je probila red i počela raditi. Tko zna, možda mi se priključi jednog dana – kaže Lorena.

Lorena Matejaš
1/10

Ne ostajem nikad dužna

U školi je bilo super, djeca su kao djeca manje sklona razlikama. Imamo curu u razredu, pa što, veselo kaže Lorena koja je inače iz Lipovljana gdje i danas živi.

– Odmalena sam rasla u muškom društvu, nemam to neko žensko oko za boje, modu i nešto slično. Uvijek mi se bilo lakše prikloniti dečkima pa mi je i u školi bilo super. Od prvog dana prihvatili su me kao jednu od njih. Zadirkivanja? Pa bilo je pokušaja! Tip sam koji neće ostati dužan, kakav si ti prema meni, ja moram biti mrvicu više to isto prema tebi – govori nam 37-godišnja Slavonka.

A obitelj, kako su oni prihvatili ipak neobičnu činjenicu da će njihova Lorena voziti vlak?

Tata je skakao u zrak od muke! Pokušavao me odgovoriti na sve načine, pa zašto, pa nemoj to. Onda sam mu rekla da je sve u redu i idem voziti kamion. Onda je to prihvatio. Mama ne nagovarala na gimnaziju, jer bila sam odlikašica, idu mi jezici, govorim engleski i njemački, talijanski sam učila dok sam bila trudna, dvije godine učila sam i taj jezik – otkriva Lorena.

Suprug joj je najveća podrška, 15 godina bila je izvan struke, nije radila na željeznici. Da bi ponovno došla u dodir sa željeznicom, i u državnoj prijevozničkoj tvrtki morali su stvoriti uvjeti, pa i prihvatiti mogućnost da već dva stoljeća isključivo muški posao postane i ženski. Sudeći po postovima s domaćeg željezničkog foruma, za kolege je iznenađenje bilo vidjeti u kabini jednu damu, no slijedile su samo riječi podrške.

– Ne znam, ne opterećujem se. Možda imaju dvojica-trojica kolega koji još malo frkću nosom, no možda i zato što su to ljudi starije generacije za koje je šok da vlakom upravlja jedna žena. Ionako sam došla voziti, a ne njima ugoditi. Svi ostali jako su me dobro prihvatili. Uostalom, i ne vidim zašto bi se neki posao dijelio, ja imam sklonost putujućoj hrpi željeza, ti možda fotoaparatu, sjedenju u uredu, pretraživanju, ali to ne znači da je to posao predviđen za ženu ili muškarca, već za osobu koja na taj način može funkcionirati, čiji um drugačije funkcionira. Nisu svi rođeni da budu doktori ili mehaničari, možda je to posljedica našeg konzervativnog odgoja koji te odmalena tako uči, da se uklopiš. Možda je neke moje potencijalne kolegice odbila mogućnost da budu same u razredu, a sve cure idu u ekonomsku.

Zašto bi neki muškarac bio bolji strojovođa od mene ako za isti taj posao nije zainteresiran koliko sam ja. Dosta namećemo predrasuda, da nije tako, možda bismo ovdje imali i više sretnijih ljudi – govori Lorena koju je kao uzor prepoznala i modna dizajnerica Aleksandra Dojčinović. Kao modna pista za njezinu reviju Lei Lou Express prije godinu dana poslužio je zagrebački Zapadni kolodvor, a uzvanici su se u grad vratili vlakom.

– Koji sam ja vozila! Bilo je zgodno vidjeti moj vlak prepun manekenki – kaže simpatična strojovotkinja.

Odluke u djeliću sekunde

Prije upravljanja lokomotivom Lorena je radila različite uredske poslove.

– Znanje jezika mi je to omogućavalo, no mogućnosti da dođem u HŽ tada još nije bilo, morala sam čekati 15 godina. No stvorila sam obitelj, suprug i ja imamo troje djece, djevojčicu od 11, dječake od devet i sedam, pa i nije ispalo to tako loše jer sam mogla biti kod kuće kada su djeca bila mlađa.

Mislim da bi djevojci od 18-19 godina bilo malo teže, kao i mladoj mami jer ovo je posao koji zahtijeva puno putovanja, puno odricanja, malo spavanja. Meni je došao u pravom momentu. A djeca su samostalna i hrabra. Suprug je zapravo taj koji podmeće leđa i prilagođava se mojim obavezama. Ali svjestan je kime se oženio pa se priklonio! Da njega nema, sve bi to teže funkcioniralo, on mi je najveća podrška. Kao i djeca koja su sve to prihvatila, tako da mogu onda nesmetano i kako treba raditi taj posao – govori nam Lorena Matejaš.

Upravljanje vlakom odgovoran je posao, ne treba podsjećati da su nezgode kompozicija često spektakularne, puno puta i na one loše načine.

Četiri mjeseca trajalo je stručno usavršavanje tijekom kojega instruktori, kaže, samo vraćaju ono znanje koje se već steklo u školi, pročešljavaju ga, procjenjuju što nedostaje.

– Od prvog trenutka kada uđeš u vlak moraš biti maksimalno koncentriran. Kada uđeš u upravljačnicu, zatvaraš jedna vrata iza sebe, nema nikakvih drugih briga, ne razmišljaš što je danas bilo doma, jesi li se možda posvađala ili je nešto drugo. Ostaješ maksimalno koncentriranom, isključivo na tu vožnju. I kada sve funkcionira i idealni su uvjeti, opet ima hrpa stvari na koje moraš paziti, od brzine, jesu li svi uvjeti zadovoljeni, imaš li dovoljno zraka, je li napon dobar, jesu li svi putnici ušli, jesu li svi signali pred tobom, moraš maksimalno biti u tome. A ako ima i problema, onda si ti taj koji odlučuje što treba, je li to nešto što možeš popraviti ili je bolje maknuti vlak s pruge, ili treba osiguravati i putnike, potražiti pomoć. Često su to odluke koje se doista donose u djeliću sekunde – govori.

No ističe da joj od prvog dana ništa od toga nije padalo teško.

– Pa jedva sam čekala da dobijem taj posao, da dam taj završni ispit, sjednem u lokomotivu. A znala sam unaprijed za puno stvari koje on donosi. I tako je svaki dan, jedva čekam sjesti u lokomotivu. Da, vozim i automobil, no nema tu nikakve sličnosti. Ali razlika je i u vrsti vlakova, nije isto voziti prigradski do Dobove 60 km/h ili kompoziciju od desetak vagona do Vinkovaca 160 km/h. Vlak je vlak, volim ga i zato što je komforniji, sigurniji, više volim putovati vlakom i za godišnjeg s djecom, nudi više mogućnosti nego drugi vidovi prijevoza, za putnika on nije ograničen. Kašnjenje? Ovisi o nizu faktora. Primjerice, dođeš na kolodvor s kojeg te ne mogu pustiti jer s druge strane dolazi vlak koji kasni pet minuta. A onda se tih pet minuta pretvori u sedam minuta, koliko mu treba da uđe i pusti mene. A onda su tu i radovi, nepredviđene okolnosti, splet različitih faktora koji ponekad doista rezultiraju i višesatnim čekanjem. Mislim da se kod nas to malo prenapuhuje, kasni se i drugdje u svijetu.

Bilo je do sada tek sitnih kvarova, zna se da HŽ-ov vozni park nije najmlađi na svijetu. Iako su strojevi dobro održavani, svejedno dođe do pregrijavanja, ispadanja osigurača i sličnih situacija u kojima je jedina teškoća – kako sačuvati živce.

– Na nezgode i kvarove ne možeš se pripremiti, svi mi znamo da nas u danu tako nešto može dočekati. Nema tu straha, jednostavno si oprezan, gledaš široko i paziš na svaki signal, situaciju na svakom prijelazu. Naučiš proračunavati hoće li netko tko pretrčava prugu stići ili neće, uvijek ti kroz glavu protrči ona “pa neće valjda danas”. To je tvoj posao, moraš na takve stvari biti spreman, i kolege koji su tako nešto proživjeli, pa i više puta, opet se vraćaju na posao. Jer je on naprosto jači od tebe, uvijek mu se zbog toga i vraćaš. Moguće je naprosto da ćeš se u takvoj situaciji naći – govori. Umor osjeća tek kada siđe, i nakon dvije godine vožnji adrenalin je još prisutan.

Putnici pozitivno reagiraju

– Kada uđeš u upravljačnicu, dobiješ onaj osjećaj da si svoj na svome. Nakon radnog dana ja taj umor osjetim tek kada dođem kući i krenu druge obaveze. Svaki dan putujem iz Novske što mi uzima dva sata, to mi je zapravo i najveći napor, svaki dan treba smisliti kako to vrijeme korisnije utrošiti. Sam umor od posla teško mi je definirati, ne može se odnositi na nešto konkretno – kaže.

Lorenu su prihvatili kolege, ali do sada nije bilo ni putnika koji bi vratili kartu jer ih, eto, ne vozi Pero ili Marko, nego ih vozi baš Lorena.

– Pa bilo je situacija! Sjećam se jednom u Dobovi kada sam tamo vozila brzi vlak... tamo je drugačiji napon nego kod nas pa se mora malo pričekati. I tako sjedim u upravljačnici sa spuštenim prozorom čekajući priključenje vlaka koji ću uvesti i čujem kako netko dolazi sočno psujući: “Ma kakva žena, taj s repićem unutra, to je onaj muški od jučer!” Sve dok se nije približio, ups! A kod putnika nije bilo takvih reakcija, već su sve bile pozitivne – veselo kaže prva strojovotkinja.

Nema posebnih ambicija, možda se jednom okrene podučavanju mladih. Do tada – samo upravljačnica.

– Sve dok me zdravlje služi! Strojovođe moraju biti u prvoj zdravstvenoj grupi i, dok sam tu, vozim vlak. Ono što bih voljela jest sjesti u moderniji vlak, svake godine idemo na sajam Inotrans gdje se svaki put uvjerimo da je željeznica u drugoj mladosti. I onda nakon toga zamišljaš kako bi bilo dobro da ovo što voziš 160 možeš potjerati do 220. Ne kažem da bih otišla u Francusku i voziti TGV 360 na sat, ali da bih voljela u Hrvatskoj sjesti u nešto modernije, u svakom slučaju. Strah? Ma ne.

Na pruzi prema Vinkovcima, negdje kod Mikanovaca, postoji jedan zavoj koji svojom konstrukcijom i konfiguracijom podnosi brzinu od 160. Pri tome se vlak mora nagnuti. Meni je to zakon! Vrhunac dana, a s 220 bilo bi i još malo ljepše. Oduvijek su me zanimale samo lokomotive, sjećam se da me mama jednom pitala zašto ne upišem zrakoplovnu školu. Ma ne, voziti prugom jedino je što sam željela, prema drugome nije bilo ljubavi ili ambicija. Zanima me i skočiti s padobranom, ali ni u čemu drugome nema takve ambicije – kaže Lorena Matejaš.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije