Naredni predsjednički izbori, ako ne budu posljednji u kojima narod bira predsjednika, mogli bi biti dosad najzabavniji. Uz zabavljačku zvijezdu Miroslava Škoru, za kandidata bi mogli imati i političkog stand up komičara. Nije zafrkancija, SDP stvarno želi kandidirati autora “zoranizama”, kako je Politikaplus.com nazvao bogatu kolekciju zabavnih izreka Zorana Milanovića. To štivo govori o onome što zna svatko tko iole poznaje njegov lik i djelo – stvoren je za funkciju predsjednika države ako želimo da Hrvatska bude posvađana sa svima.
Na koncu, izravan kakav jest, nakon što nas je počastio najvećim političkim gafom i to kad smo uzimali zalet u EU i kad nam je opiranje europskom uhidbenom nalogu radi sprečavanja izručenja udbaša, najmanje trebalo, sam je rekao: “Propao sam u diplomaciji vidjet ćemo što će biti u politici”. Ili, za mandata Ive Josipovića: “Netko me oslovio kao predsjednika države, ali ja to nisam i nikada neću biti” jer predsjednik za razliku od premijera “ne mora govoriti istinu”. Od tog nediplomatskog karaktera na premijerskoj funkciji imali smo uglavnom štetu. Nije mu bilo jasno zašto Kolinda Grabar Kitarović u 46. traži ceremonijalni posao, a kad ga je dobila, rekao je: “ne vidim smisao te dužnosti”. Prije niti četiri godine u emisiji Veto na TV Jabuka govorio je da funkciju predsjednice treba ukinuti. I onda ga je u 52. nešto prosvijetlilo.
Baš sad kad su malo došli do zraka, SDP će opet uzeti rizičan kredit i sve uložiti na tog političkog luzera, koji je, unatoč talentu kojim neosporno raspolaže, potratio četiri godine što na Markovu trgu, što u restoranu Tač. Zar je SDP baš toliko očajan!? Ako su tako autodestruktivni da mu mogu oprostiti agoniju u koju ih je uvukao nakon pet izgubljenih izbora, te tri godine koprcanja u živom blatu, zar misle da su i birači ljevice tako očajni. Zar ne shvaćaju da bi eventualan uspjeh bio isključivo njegov, a poraz SDP-ov. Čak i ako smatraju da je Mislav Kolakušić u pravu što predsjedničke izbore shvaća kao odskočnu dasku za parlamentarne, to nije SDP-ova priča. Bolje im je izgubiti s bilo kojim kandidatom nego ih s Milanovićem dobiti. Kad bi i zasjeo na Pantovčak to bi samo motiviralo njegove protivnike na parlamentarnim izborima.
A poraz bi opet imao destruktivan učinak na SDP. SDP bi više profitirao i od novog mandata Kolinde Grabar Kitarović nego od Milanovićeve pobjede. Uzgred, njegova kandidatura snažan je vjetar u leđa Kolakušićevoj kampanji jer će dobiti prigodu podsjećati kakva je predstečajna i ovršna pljačka omogućena baš za Milanovićeva mandata, ili kad je započet protureferendumski rat vladajućih kasti, protivljenje reformi izbornog sustava ili teritorijalnog ustroja. Pa podsjetiti tko je, nakon Sanaderova HDZ-a, gazio civilizacijske principe tako što je uz sushi i sashimi podržavao beskrupuloznu političku ambiciju Radimira Čačića. Na njegovu je stranu stao i u mačističkom sukobu s Mirelom Holy, kazavši: “Žao mi je, ali postavili smo određene standarde ponašanja”. Pa je ipak podržao za mito optuženog Željka Sabu “naročito kad vidim tko ga optužuje”, a ni ostavku Marine Lovrić Merzel nije tražio “sve dok se ne dokaže suprotno”, stvorivši nemoralni politički okvir koji sada vrijedi za sve dužnosnike bez obzira na težinu optužbi. Nikad nismo doznali tko je financirao njegovo ljeto na Hvaru u vili Emila Tedeschija, jer “to gdje sam spavao je moja privatna stvar”.
Nije li Milanović bio najzaslužniji što je Ivo Josipović izgubio izbore, i zar bi sada svi oni koji su Josipovića zdušno podržavali, trebali sve zaboraviti i dati podršku Milanoviću. Ili, Tonino Picula, za kojeg je rekao: “ne pratim nerad gospodina Picule”, ili za Rajka Ostojića “cupkao je oko mene kao vesela vjeverica”. Ako već nije integrativni faktor u SDP-u, možda bi potpisnici referenduma za monetizaciju autocesta ili za outsourcing mogli zaboraviti što je zagovarao, ili Srbi što je govorio braniteljima, Crkva i vjernici o “militantnim i pohlepnim biskupima”, ili jug Hrvatske kako je ismijavao ideju o izgradnji Pelješkog mosta i zagovarao koridor kroz BiH, začinivši to naknadnom opaskom o BiH kao “velikom sranju”. Povratak “visokog izvora” mediji mogu samo pozdraviti. Čak i da se dogodi čudo i na izborima pobjedi istjerivač King Konga i djelitelj savjeta “stručnjacima za finski rat iz Špičkovine i Vukovine” bila bi to Pirova pobjeda ljevice.
Kad se pročita ovaj sažetak lika i djela ZM, stvarno ne znam tko bi glasovao za njega. Možda samo iz inata prema drugim kandidatima.