S uočavanje s prošlošću, onoj novijoj koja datira u 90-e godine, koja je u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu odnijela tisuće i tisuće žrtava, ostavila spaljene domove i razrušene gradove, proces je koji predugo i presporo teče, evo već 30 godina. Miloševićev krvavi ratni stroj iza sebe je ostavio stotine masovnih grobnica, ali Hrvatska je smogla snage, osobito u recentno vrijeme, pokrenuti aktivnu politiku pomirbe koja neće, kao proteklih godina, biti tek mrtvo slovo na papiru.
Od glasovite misli generala Ante Gotovine, koji je prije osam godina sa središnjeg zagrebačkog trga poručio: ”Rat je gotov, okrenimo se budućnosti”, mnogi su i u nas okrenuli glave, ali Hrvatska je pokazala kako je na tome bolnom procesu voljna raditi. Premda su pravomoćnom odlukom Haaškog suda i Gotovina i Mladen Markač oslobođeni svake odgovornosti za ratne zločine, obojica danas žive samozatajnim životom, strogo dozirajući svoju prisutnost u javnosti, u tišini noseći svoj križ.
Istodobno, glavni akteri pokolja na Balkanu ugledni su čimbenici političkog i društvenog života u Srbiji, poput Vojislava Šešelja, koji je do jučer obnašao vlast, ili pak krvnika s Ovčare Veselina Šljivančanina, koji danas sjedi u glavnom odboru vladajuće Srpske napredne stranke. Rado viđen gost u srbijanskim medijima je i ozloglašeni Kapetan Dragan, koji je odmah nakon izlaska iz zatvora krenuo u političku kampanju, a u Skupštinu Srbije zasjeo je i general Svetozar Andrić, koji je 1992. izdao zapovijed za osnivanje zloglasnog logora Sušica.
U BiH, identična sumorna slika. Dragomir Vasić, koji se prema optužnici tereti za razne zločine u Srebrenici, danas je zastupnik u Skupštini RS, a dužnost ministra sigurnosti u BiH obnaša Selmo Cikotić, koji se dovodi u vezu sa zločinima počinjenima nad Hrvatima u Bugojnu. I nisu jedini, i zato će Europa, sita novih pokušaja revizije povijesti, reći: stop!
Prema nacrtu zaključaka Vijeća EU, vlasti u Beogradu moraju “spriječiti bilo kakvo veličanje ratnih zločinaca”, što se izrijekom odnosi i na BiH, gdje se svi politički akteri pozivaju na “prevladavanje retorike podjela ukorijenjenih u prošlosti, okončanje veličanja osuđenih ratnih zločinaca i aktivno promicanje pomirbe”. Žalosna je činjenica da u suočavanju s prošlošću 30 godina poslije mora arbitrirati Europa, ali očito i neizbježan korak naprijed.
Ni onda. Pa još se nisu suočili ni sa drugim svjetskim ratom.