Nakon osam godina odlazi Željko Komšić. Političar koji je svojom pojavom izigrao volju većine Hrvata u BiH nakon dva mandata u Predsjedništvu BiH više nema pravo kandidature. Mnogi zbrajaju političku štetu koju je učinio, a općenito se drži da je i provedba odluke Sejdić-Finci zatočenik njegova političkog djelovanja jer hrvatski predstavnici s tim žele u paketu riješiti i sprečavanje pojave novoga Komšića. No Komšić ide dalje, napustio je SDP i na listopadskim izborima prvi se put pojavljuje kao lider nove stranke – Demokratske fronte. Ankete mu predviđaju dobar izborni rezultat, a usprkos teškim riječima i političkim sukobima Komšić najavljuje spremnost na postizbornu suradnju s HDZ-om BiH, Miloradom Dodikom, ali i svojom bivšom strankom – SDP-om.
Osam godina proveli ste u Predsjedništvu BiH, a mnogi u toj zemlji i izvan nje drže da je prije osam godina bila bolja politička klima nego danas. Osjećate li se i u kojoj mjeri odgovornim za takvo stanje?
Mogu se osjećati odgovornim samo za ono što je bila ustavna i zakonska nadležnost mene kao člana Predsjedništva BiH. Znam da sam taj posao radio sukladno Ustavu BiH i valjanim zakonima. Sve odluke koje sam donosio donesene su sukladno, prije svega, s Ustavom BiH i važećim propisima. A ako me pitate za moje političke stavove, iznesena mišljenja i poteze, uvažavajući svačije pravo da se s njima ne slažu, stojim iza svakog stava i mišljenja koje sam iznio.
Kako biste u najkraćem opisali razloge zbog kojih BiH stagnira i konstantno se nalazi u nekoj vrsti krize?
Generalno bih te razloge podijelio u dvije skupine. Prva su skupina ekonomski razlozi. Cijela je zemlja od prvih prijeratnih višestranačkih izbora pa sve do danas na neki način „zaglavila“ na putu između socijalizma i liberalizma, preciznije liberalnog oblika kapitalizma. Socijalistički koncept rušen je i potezima domaćih vlasti i zbog općih okolnosti koje vladaju u ovom dijelu Europe, ali i zbog utjecaja međunarodne zajednice prisutne u BiH. Međutim, nikada nije srušen i nikada nije došlo do toga da ova zemlja zapravo krene putem liberalne demokracije, uključujući naravno i takav ekonomski koncept. Popularno se to zove tranzicija. E tu tranziciju ova zemlja nikada nije provela nego je jednostavno „zaglavila“. I nitko nema ni snage ni hrabrosti krenuti dalje. Što je siromaštvo u ovoj zemlji veće, te snage i hrabrosti bit će sve manje i manje. Politika i političari u ovoj zemlji kalkuliraju i nitko ne smije narodu kazati da je jedno vrijeme završeno, prošlo, propao cijeli koncept, i to u cijeloj Europi, a ne samo u BiH.
Ne znam zašto bi Milanović i gospođa Pusić bili razočarani. Pa oni mene i ne poznaju
A što je s, uvjetno rečeno, političkim razlozima krize?
To je ta druga skupina. Kada u našoj zemlji kažeš politički, onda se gotovo automatski javlja asocijacija na etničko i pitanje ljudskih prava. Prijeratni, prvi višestranački izbori donijeli su to što su donijeli. Rat koji je došao nakon toga završio je međunarodnom intervencijom, ali ne i stabilnim rješenjem. Pogotovo ne pravednim rješenjem. Često mi se čini da mi zapravo sada živimo u vremenu u kojem je „rat nastavljen političkim sredstvima“. Međunarodna intervencija nije riješila etničke kontroverzije ove zemlje. Dok je uloga međunarodne zajednice, oličena prije svega u instituciji OHR-a, bila jaka i dok je ta međunarodna zajednica, odnosno OHR, „držao pod kontrolom“ te kontroverzije, čak ih pokušavajući i ublažiti, činilo se da stvari nekako napreduju. Onoga trenutka kada je nestalo volje i interesa, iz više je nevažno kojih razloga, međunarodne zajednice za nastavak jakog prisustva i oblikovanja svih ključnih procesa u BiH, sve te kontroverzije ponovno su izbile na površinu. Istina, jedan dio naše javnosti i dalje inzistira na toj jakoj ulozi međunarodne zajednice pozivajući se na načela pravde. Ali kao da ne shvaćaju da u međunarodnoj politici ne postoji to načelo. Pravde tu gotovo i da nema, postoji samo goli interesi i omjer jaki-slabi.
Ne zvučite baš optimistično kada je u pitanju izlazak iz takve situacije?
Da bi stvari mogle postati i kompliciranije u tom političkom smislu, govori i to da nam stiže presuda Suda za ljudska prava u slučaju Pilav (Bošnjak iz RS-a koji se ne može kandidirati za člana Predsjedništva BiH, nap. a.). I ona će biti onakva kakva je jedino moguća – bit će prihvaćen zahtjev gospodina Pilava. Koliko god da nam se činilo nemogućim provesti presudu Sejdić-Finci, ja se samo pitam što ćemo reći za presudu Pilav. Jer, presudu Sejdić-Finci moguće je ugraditi u Daytonski ustav, a presudu Pilav nikako. Presuda Pilav ruši cijeli daytonski koncept BiH. Jednostavno je nemoguće provesti tu presudu s ovakvim ustavnim sustavom. Na prvi pogled izgleda da je nemoguće naći izlaz iz ove situacije. Ali to uopće nije točno. Sve što je potrebno za to jest hrabrost, volja i odgovornost, prije svega političara koje narod bira, uz rizik da se neki izbori čak i izgube. U ekonomskom smislu napokon progutati te gorke pilule i početi živjeti i raditi u 21. stoljeću. U političkom smislu priznati kakva zapravo jest situacija u BiH. U osnovi odustati od nerealiziranih ratnih ciljeva koji podrazumijevaju dalje komadanje ove zemlje, ali i pokušaje dominacije jednih nad drugima. Priznati da uz Bošnjake, Hrvate i Srbe u ovoj zemlji žive i oni koji to nisu i da i oni imaju ista prava kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Zaboraviti na Osmansko Carstvo, Austro-Ugarsku, veliku Srbiju, NDH, prvu i drugu Jugoslaviju, okrenuti se sebi, u se i u svoje kljuse, okrenuti se Bosni i Hercegovini, NATO-u i EU. Jesmo li sposobni za takvo nešto? Iskreno, ne znam! Znam samo što ću ja raditi – vjerovati i raditi kao da jesmo bez obzira na to koliko me to koštalo.
Zbog inzistiranja da se promijeni način izbora člana Predsjedništva kako se ne bi ponovio slučaj Komšić zaustavljena je provedba presude Sejdić- Finci. Osjećate li grižnju savjesti jer ste vi po toj logici jedan od uzroka što nema pomaka u političkim pregovorima?
Zar vi stvarno mislite da bi sve bilo bolje da ja ne postojim?
Je li ono što se žargonski naziva političko Sarajevo svojim postupcima prema Hercegovini zapravo udaljilo taj kraj od sebe?
Ako mislite na političko Sarajevo, nadam se da mislite i na političku Hercegovinu. Jer govoriti samo o političkom Sarajevu, a ne i o političkoj Hercegovini, ne da nije fer nego nije ni točno. Taj odnos nikada, pa ni danas, nije bio jednosmjeran. Riječ je o dvosmjernom odnosu. I sve što se događa, događa se upravo dvosmjerno, nikada jednosmjerno.
Nakon izbora spreman sam surađivati s HDZ-om, ali i s Dodikom. Pa čak i sa SDP-om koji sam napustio
Imate li emocija prema Hrvatskoj? Jeste li navijali za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u nogometu? Jeste li emotivno proživljavali te utakmice?
Iskreno, najviše emocija imam za BiH! Najviše se radujem uspjehu BiH i najviše tugujem zbog neuspjeha BiH. Navijao sam i za Hrvatsku. Bio sam čak i zavidan reprezentaciji Hrvatske što u njoj igraju vrhunski igrači rođeni u BiH. Volio bih da igraju za BiH. Bilo mi je i žao kada su završili nastup na prvenstvu. Mislim da smo i mi i Hrvatska mogli i trebali dalje proći. Objektivno, imamo tu kvalitetu. Isto bih osjećao i da je nastupala Srbija. Pogotovo bih navijao za Crnu Goru i Makedoniju da su se plasirale na ovo prvenstvo.
Zoran Milanović kaže da je napravio grešku što je podržavao vašu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH? Kako komentirate to distanciranje Milanovića, pa i Vesne Pusić od vas?
Ne znam ni da smo nekada bili nešto bliski. Čak ne znam ni da je Zoran Milanović podržavao moju kandidaturu. To je nešto novo za mene. Znam da je do??ao na završni skup SDP-a u Sarajevu 2010. godine. To sam tumačio kao podršku SDP-u BiH, a ne meni osobno. Ne vidim ni da mi je ikada trebala njegova podrška. S njim ili bez njega, bilo bi isto. Barem kada je o meni riječ. Čak i kada je riječ o SDP-u iz 2010. godine. Ali da ne ispadnem nepristojan, ako me je podržavao 2010., hvala mu! No, ponavljam, za to prvi put čujem. Ako sam ga iz nekog razloga razočarao, i njega i gospođu Pusić, žao mi je! Nikada mi nije ugodno kada, opravdano ili neopravdano, razočaram ljude. Ali ne znam ni zašto bi bili razočarani. Oni mene jednostavno poznaju vrlo površno. Kao i ja njih, uostalom. Ako je riječ o promjeni političkog pristupa gospodina Milanovića i gospođe Pusić po pitanju BiH i odnosa koji ovdje vladaju, to je već sasvim nešto drugo.
Smeta li vam što vas neki u BiH uspoređuju sa Sejdom Bajramovićem?
Uz ispriku za rječnik koji ću koristiti sada ću vam navesti, pod navodnicima svakako, sve kako su me zvali od 1992. do danas. Nazivi su upućivani iz Sarajeva i iz cijele BiH, Beograda, Zagreba te cijele Srbije i Hrvatske. Slijede: „balija“, „poturica“, „hrvatski izdajnik“, „hrvatski špijun“, „srbomrzac“, „gori od četnika“, „četnički unuk“, „podvala Hrvatima“, „podvala Bošnjacima“, „izdajnik BiH“, „izdajnik građanske BiH“, „ustaša“, „ustašica“, „srbomrzac“, „Lagumdžijin mali“ itd. Sve do Sejde Bajramovića. Nisam spominjao ekstremno vulgarne nazive kojima su me također zvali. Sudeći po tome kako su me zvali, izgleda da sam u ovih svojih 50 godina sakupio popriličan broj neprijatelja i uspio biti sve ovo kako su me zvali ma kako to izgledalo nespojivo. Zvat će mene mnogi još svakako, a ja im neću zamjeriti.
Utemeljili ste novu stranku. Kakve promjene očekujete da ćete unijeti u politički život u BiH ako se ostvare predizborne ankete i Demokratska fronta poluči dobar izborni rezultat?
Jedino me nikada i nitko neće moći nagovoriti, prisiliti, natjerati da radim s fašistima, šovinistima i lopovima za koje to sud kaže da jesu jer ja ipak nisam taj koji sudi.
Jeste li spremni na poslijeizbornu suradnju s HDZ-om BiH?
Da.
Svjesni ste da ćete, ako sa svojom strankom želite vladati, vjerojatno morati u koaliciju s Dodikom?
Da.
Možete li zamisliti koaliciju s vašom bivšom strankom SDP-om?
Njih najbolje poznajem – mislim na rukovodstvo. Ali ipak da.
U sto vira, za sto lira...Stara narodna izreka koja je nabolji primjer za ovakvu osobu kao sto je Komšić.