Jedan detalj otkriva do koje je mjere zagrebačka gradska uprava degenerirala. Naime, i nakon smrti gradonačelnika Milana Bandića u njegov su ured stizali dopisi s molbom da riješi ovo ili ono – a tako si je uredio vlast da je određivao uglavnom sve. Međutim, svi su ti dopisi bili vraćeni pošiljateljima uz napomenu da naslovljenika „gradonačelnika Milana Bandića“ zamijene s „v. d. gradonačelnicom Jelenom Pavičić˝Vukičević“, i onda identičan dopis ponovno pošalju na isto nadležno mjesto na rješavanje.
A što sada kad će gradonačelnik biti Tomislav Tomašević? Hoće li opet svi neriješeni predmeti biti vraćeni i ponovno slani? Takav stav – da je čovjek važniji od funkcije – uzrokovao je potpuni zastoj gradske uprave u Zagrebu, i nema nikoga tko to nije osjetio na svojoj koži. Osobna veza umjesto službenog puta, intervencija umjesto procedure, privatni interes umjesto općega, deal umjesto zakona – dvadeset godina bujao je taj gnojni čir i konačno pukao. Iznenađujuće je na koji se način to dogodilo.
Politiku po definiciji vode njezini akteri koji su na vlasti ili u oporbi. Pozicija i opozicija trebali bi biti uhodani strojevi koji izvršavaju politiku kao normalan posao, a izvan tog mainstreama postoji alternativa, aktivizam koji reagira na pojedinačne slučajeve. Glavne stranke su trome, aktivisti brzi; partije su birokratizirane, aktivisti osobni; uobičajena politika je nemaštovita, alternativa nudi originalna i radikalna rješenja. Iz neshvatljivih razloga HDZ i SDP uopće u Zagrebu ne djeluju; kandidati koje su istaknuli za gradonačelnika posve su beznačajni.
Stranka rada i solidarnosti pokušala je po starom jugoslavenskom modelu „I poslije Tita, Tito“, ali ta su vremena prošla. Još nekoliko recikliranih političarki poput Anke Mrak Taritaš i Vesne Škare Ožbolt, udruženih s političkim hobistima Škorom i Troskotom, zajedno su pridonijeli tome da su se u Zagrebu glavni politički smjerovi rastopili poput nuklearnog reaktora u Černobilu. Prirodno je da su umjesto za paralizu i sklerozu građani Zagreba glasali za Tomaševića i Možemo! Paradoks je u tome da ni Tomašević ni njegov pokret ne smiju na vlasti biti to što su bili u kampanji. Ne zato što ne bi bili uspješni – aktivistički model vlasti njegovao je Milan Bandić, koji je osobno postavljao klupe po parkovima, upravljao bagerima i kosio travu u uniformi Zrinjevca.
Nije Zagrepčanima odbojan kult ličnosti, ali to nije ono što im je potrebno. Jeste li primijetili kako je nakon cirkusa na Mirogoju, gdje su uz lijes imali i mažoretkinje, zavladao potpuni muk o Milanu Bandiću? Zagrepčanima treba bezlična gradska uprava, mirna i neupadljiva, bez histeričnih ispada Sandre Benčić i bez sulude česme Saše Šimprage na Trgu bana Jelačića, zamišljene za jeftino skupljanje simpatija. Zagrepčanima treba rutina, procedura, zakon i bezličnost. Treba nam gradonačelnik za kojeg nitko neće primijetiti da je umro jer će se svi tekući problemi i dalje smireno rješavati. I tog će se gradonačelnika Zagrepčani rado sjećati.
>> Pogledajte i ovaj video - Benčić: Miroslav Škoro je čovjek koji se služio nevjerojatnom prljavštinom u ovoj kampanji
Bogu hvala da je Bandić tam gdje je,a ljudi ga više ne spominju jer žele da čim prije ode u zaborav i ropotarnicu povjesti!