Početkom rujna ove godine trideset sedam arhitektica i arhitekata potpisalo je otvoreno pismo predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Velimiru Neidhardtu u kojem se zapitalo zašto HAZU šuti o “sramotnom makijavelizmu nad zagrebačkim prostornim planiranjem”. Povod za pismo koje su kasnije potpisivali i brojni drugi intelektualci i građani bile su izmjene GUP-a koje je brzopotezno željela provesti Bandićeva zagrebačka gradska uprava. Arhitekti su tada posebno apostrofirali činjenicu da se na čelu HAZU nalazi vrsni arhitekt Velimir Neidhardt te da od Akademije, ali i Razreda za likovnu umjetnost očekuju zaštitu zagrebačkih vrijednih prostornih resursa.
Uskogrudna praksa
Odgovor iz HAZU bio je brz, ali i diplomatski suzdržan. “HAZU se ne izjašnjava o dnevnopolitičkim pitanjima, naročito ako dolazi do suprotstavljanja između pojedinih interesnih skupina ili političkih stranaka. Tome treba dodati da se HAZU ne izjašnjava o pitanjima lokalnog karaktera. Njegova je funkcija štititi društvene vrednote na nacionalnoj razini, kao i u globalnom kontekstu”, poručili su akademici potpisnicima protestnog pisma, ali i javnosti.
No ugledni arhitekt i prvi predsjednik Akademije iz redova umjetnika u njezinoj dugogodišnjoj povijesti Velimir Neidhardt nikad nije uskraćivao svoje viđenje (ili snoviđenje, kako je on to izričito rekao) urbanog razvoja Zagreba. O tome je stalno upoznavao svoje studente na Arhitektonskom fakultetu, a od osamdesetih godina njegovi stavovi o tome kakav bi Zagreb mogao biti publicirani su u desecima članaka, zbornika sa skupova i medijskih istupa. Trebalo je to samo izvući i citirati. Tako je na Dan otvorenih vrata HAZU 13. studenog u popodnevnim satima u knjižnici Akademije akademik Neidhardt održao predavanje na tu temu, ponovivši niz stručnoj javnosti itekako poznatih teza koje su sve prezentirane i u reprezentativnoj monografskoj knjizi “Misao u arhitekturi: Velimir Neidhardt” Alena Žunića objavljenoj prošle godine u izdanju zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta i UPI 2M Booksa.
Akademik Neidhardt na tom je predavanju bio izravan i odrješit. “Zagreb je iscrpio postojeće urbane sustave i nužne su krupne infrastrukturne investicije na novim vizijama i planovima 21. stoljeća”, ocijenio je. I podsjetio na to da je iza nas više desetljeća naslanjanja, proširivanja i iscrpljivanja postojećih sustava koji više ne mogu opsluživati nabujalo gradsko tkivo pa je Zagreb danas nedovoljno protočan grad, i to na svim razinama.
Još prije dvadesetak godina akademik Neidhardt predlagao je i niz pothvata koje je moguće realizirati. Među njima je vraćanje prirodne boje rijeke Save u suradnji sa Slovenijom, podizanje standarda zagrebačke zračne luke (što je i učinjeno gradnjom nove zračne luke u što je više nego aktivno autorski bio uključen i sam Neidhardt zajedno s akademikom Brankom Kinclom i Jurom Radićem), obvezno povezivanje zračne luke i Glavnog kolodvora gradskim vlakom što je ostalo na razini želje...
Proteklih godina akademik Neidhardt ocijenio je da “antropocentrički pristup u neravnoteži s fizionomskim i ekologijskim postavkama uvodi neselektivno pogušćivanje grada kao opću pojavu koja je vidljiva posvuda, po preizgrađenim parcelama. Grad sve više nalikuje proizvodu odnosa privatnih vlasnika i gradskih činovnika te sve manje rezultatu stručnjaka”, navodi Neidhardt kojem posebno smeta što Grad Zagreb nije uočio sudbonosnu važnost lociranja u svom prostoru izvozno orijentirane industrije, kritiziravši praksu dijeljenja izuzetno atraktivnih lokacija drugorazrednim, stambenim i trgovačko-uslužnim djelatnostima koje po definiciji ne mogu ponijeti grad prema razvoju i blagostanju. Takvim je projektima urbano i razvojno tkivo Zagreba nepovratno devastirano.
Tom je uskogrudnom praksom proteklih godina izgubljeno jako puno prostora, i to bez ikakvog profita i benefita za grad i njegove stanovnike, a problem je u tome da se s takvom praksom i dalje nezaustavljivo i kratkovidno nastavlja, i to čak unutar najuže zagrebačke gradske jezgre.
Uvažavajući činjenicu da su povijesni slojevi Zagreba ostavili kvalitetan urbani uzorak, akademik Neidhardt već godinama ističe da se Sava uopće ne doživljava kao urbana kompozicijska okosnica grada. “Neodlučnost prema Savi, dilema grada na rijeci ili rijeke u gradu, proizlazi iz polustoljetnog nijekanja skoka preko Save kao epohalnog zagrebačkog iskoraka prema povijesnom značaju južnih smjerova. Zagreb treba oblikovati svoje glavne potencijalne fizionomske osovine, ponajprije urbani križ koji čine Sava i na nju okomita osovina grada, južna ekstenzija Zrinjevca. Istraživanje slike grada i međunarodni natječaj za viziju Zagreba 21. stoljeća utvrdili bi principe oblikovanja prostora Save i gradske osovine. Nastavak Avenije Većeslava Holjevca do obilaznice može vrhuniti s južnim gradskim terminalom, utkanim u suvremeni regionalni centar koji funkcijom i rubnom pozicijom može nalikovati pariškom La Defenseu”, ustvrdio je Neidhardt, i to još 2000. godine.
Taj megacentar zamišljen kao južna vrata Zagreba imao bi, dakle, međunarodni i regionalni prometni terminal sa željezničkim kolodvorom, ali bio bi to i višenamjenski suvremeni poslovni “city”, visinski organiziran na nekoliko prostranih urbanih platoa – poput višeslojnih digitalnih ploča s raznolikim usađenim arhitektonskim elementima ureda, zabave, prodaje, ugostiteljstva, dokolice...
Stihija u gradnji stanova
Obrušio se akademik Neidhardt i na stihijsku gradnju stambenog prostora u kojoj dominira isključivo privatni interes, što je situacija koja je, na žalost, i danas ista kao i prije dvadeset godina.
“Država je uz bahato ignoriranje javnog mišljenja podržavala organizirani nered”, kategoričan je Neidhardt. “Od Podsuseda do Sesveta zaživjelo je divlje tržište s osloncem u regulativi proklamirane urbane obnove, s uzorcima neviđenih tipova arhitekture. Umjesto u povijesno vrijednim dijelovima grada, urbana obnova počela se provoditi u nekadašnjim predgrađima te se bezvrijedna zatečena suburbana struktura proglasila temeljem urbanizacije”, ističe akademik protestirajući protiv sindroma balkanske zbijenosti koji je prevladao u brojnim novim građevinskim stambenim intervencijama, i to u brojnim kvartovima Zagreba u rasponu od Trešnjevke do Trnja.
Akademik Neidhardt zalaže se i za bespogovorno premještanje tranzitnog automobilskog prometa iz središta Zagreba te za nove longitudinalne arterije koje će preuzeti promet sjeverno i južno od centra, unapređenje obilaznice centra ili zahvat sjeverne tangente. Pri tome treba svakako pojačati ulogu željeznice u javnom prometu, i to i pomoću gradnje već spomenutog južnog kolodvora koji bi od Glavnog kolodvora preuzeo funkciju međunarodnog kolodvora. Tako bi onda s vremenom brza gradska željeznica preuzimala primat od presporih tramvaja, a bez tramvaja bi ostali i prostori urbanog ekskluziviteta kao što je to Ilica. Podizanjem pruge od Zapadnog kolodvora do Heinzelove za pet metara omogućilo bi i urbanističko prožimanje Zrinjevca s Trnjem na velegradski način. Time bi se i metaforički spojili Zagreb 19. i 20. stoljeća, uvjeren je akademik Neidhardt.
Urbanističko dostojanstvo
Među velikim zagrebačkim aktualnim problemima akademik Neidhardt ističe drastično izgrađivanje podsljemenskog prostora (koje nije samo ekološki nego i sve teže rješiv prometni problem), uspavanu zapuštenost Gornjeg grada, potpunu iscrpljenost i neprotočnost Donjeg grada, nedefiniranost prostora Save i disperziju novih stambenih suburbanih naselja.
“Višedecenijsko razdoblje oslanjanja, proširivanja i iscrpljivanja postojećih gradskih sustava nalik je na neograničeno rastezanje tijesta za savijaču. Vrijeme je nepovratno prošlo bez potrebnih krupnih infrastrukturnih investicija koje bi kao nove kralježnice mogle uspješno podnositi nabujalo, pretovareno i raspucalo zagrebačko tkivo. Zagreb se pretvara u jednodimenzionalnu suprotnost prekapacitiranog centra i bezlične stambene periferije”, strog je akademik Neidhardt.
“Ustaljena praksa obrade isključivo jedne parcele nema veze s urbanizmom, jer urbanizam sređuje kvantitete i oblike većeg gradskog područja s većim brojem građevnih parcela, uvijek u skladu s javnim interesom”, jasan je akademik Neidhardt, nezadovoljan što je prije četvrt stoljeća drastično prekinuta veza sa zavidnom urbanističkom prošlošću Zagreba, što je na kraju rezultiralo nestankom urbanizma u Zagrebu.
Podsjećajući na prvi međunarodni natječaj iz modernog doba iz 1930. godine, akademik Neidhardt pledira za nove velike investicije koje se moraju nalaziti uz tzv. urbani križ koji čine urbana pročelja uz Savu i na nju okomite fasade osovine grada. “To su jedini preostali urbanistički potezi s potencijalima europskog značenja. Sve druge, intenzivnije investicije treba poticati što dalje od središta, na novim osima i u raznim dijelovima grada”, uočio je Neidhardt još prije desetak godina.
Težište njegova Zagreba za 21. stoljeće jest obala Save na koju se prirodno nastavlja Zrinjevac pravcem preko Glavnog kolodvora i ulicama Hrvatske bratske zajednice i Većeslava Holjevca. Prije desetak godina akademik Neidhardt hvalio je namjeru Grada Zagreba koji je sjeverno od Nacionalne i sveučilišne knjižnice namjeravao ostvariti projekt Gradske kuće, jedinstveni prostor javnih urbanih funkcija. A prostor planiran za Gradsku kuću još je neiskorišten, iako se još početkom devedesetih javila ideja da se baš ovdje gradi velika zgrada Astre, a onda i Zagrebačke banke što je ipak bilo spriječeno apelom nazvanim “Očuvajmo urbanističko dostojanstvo nove zgrade NSK”. I to urbanističko dostojanstvo bilo je očuvano do danas, kada neki drugi arhitekti i apelisti apeliraju na spas zagrebačkog razvoja koji bi mogao usporiti ili čak i ugroziti novi GUP o kojemu će početkom prosinca ove godine biti rasprave i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini.
A koliko se pitanja velikih gradnji moraju dobro preispitivati, upozorava baš akademik Neidhardt kada pledira da se ne smije dopuštati visoka gradnja izvan povijesne aglomeracije koja ugrožava poglede na jedinstvenu panoramu Medvednice s vedutom na mjesta originacije i povijesnog razvoja Zagreba. “Primjerice, u pogledu na Gornji grad novi neboder suzio je u Savskoj ulici vizuru na gradečki prostor crkve sv. Marka na neprihvatljiv minimum. Istodobno, novi neboderi u vidnome polju pješaka unutar povijesne jezgre mogu ugroziti osnovnu kvalitetu urbane slike povijesno-ambijentalnih odnosa unutar povijesnog središta Zagreba”, ističe Neidhardt.
Podrška i građana i politike
U svojem predavanju održanom u Knjižnici HAZU akademik Neidhardt zapitao se hoće li Zagreb konačno definirati odnos grada i rijeke Save te gradske osovine nastavka Zrinjevca, kao svojevrsne Champs Elysees, londonskog ili washingtonskog Malla, barcelonske Diagonal, düsseldorfske Kőnigs Alee, odnosno sličnog, svjetski upečatljivog urbanističkog poteza.
Naglasio je i da izbjegavanje čvrste urbanističke odluke o oblikovanju Save u gradu, nakon stotina projekata predloženih od polovice 20. stoljeća do danas, odgađa artikuliranu sustavnu budućnost Zagreba. Uvjeren je i da Zagreb očito treba sveobuhvatan oblikovni plan i odluku koju će podržavati građani i politika sljedećih 30-ak godina jer svakogodišnje mijene i glavinjanja s parcijalnim projektima koji se smjenjuju kao igle pikada na gradskom tkivu dokazuju alarmantno stanje.
Ipak, šanse za pomak na tom potezu još postoje, ali za taj bi se pomak Zagreb trebao mudro i stvaralački odlučiti i definirati spomenuti urbani križ koji čine urbana pročelja uz Savu i na nju okomite fasade osovine grada. To su, kao što smo već naveli, i jedini preostali urbanistički potezi s potencijalima europskog značenja prema tvrdnjama akademika Neidhardta. Uostalom, on je na tom urbanom križu već izveo nekoliko projekata, uz zgradu NSK čije se unutarnje proširenje upravo ovih tjedana užurbano dovršava, i to zbog hrvatskog predsjedanja Europskim vijećem, a tu je i hvaljena zgrada INA Trgovine na drugoj obali Save. Tu treba podsjetiti i na referentni projekt kongresnog centra, osi metropole i Svjetskog trgovačkog centra iz 1991. koji su se trebali nalaziti od zgrade Ina Trgovine uz prostor Zagrebačkog velesajma sve do hipodroma. A tu je i atraktivni Neidhardtov natječajni projekt zgrada hrvatske Vlade na samoj obali Save.
Recept za dolazak darovitih
Akademik Neidhardt razočarano primjećuje da glavna gradska osovina od Glavnog kolodvora prema jugu Avenijom Većeslava Holjevca prema obilaznici za sada nije urbanistički tretirana kao potez s jedinstvenim presjekom i jedinstvenim sadržajima te da je već sada nagrižena benzinskom crpkom te dalje prema jugu s nekoliko primjera banalne izgradnje velikoprodajne provenijencije. Na tom potezu treba locirati samo jedinstvene sadržaje, a ne one neprepoznatljive koje zatječemo svuda po širini gradske periferije. Time se razara potencijalan jedinstveni novi urbanistički identitet metropole.
“Jedino anticipativni Zagreb, kao moždano tkivo regionalnog i nacionalnog okruženja, privlačit će darovite ljude, ideje i novac. Bit će to ugodno, poticajno i humano mjesto života, kojim će ovladati zdrava gospodarska situacija s politikom sve većeg smanjivanja razlika između središta i rubova grada”, naveo je ipak optimistički akademik Neidhardt na kraju predavanja u Knjižnici HAZU koje je pokazalo da urbanističkih ideja u Zagrebu ne manjka. Ali u definitivnom smo manjku s urbanistički snažnim javnim politikama kako na zagrebačkoj tako i na nacionalnoj razini.
Bandić je uništio Zagreb prostorno,ekonomski,kulturno,moralno,vjerski i sve će to doći na naplatu sljedećim generacijama.