Zadrhti pred riječju Gospodnjom! Tom bi rečenicom George Fox započinjao svaku propovijed pred svojim “prijateljima tišine”. Fox je bio uvjeren da je tišina jedina molitva koju Bog želi čuti, odbacio je sve sakramente, uključujući krštenje, i zastupao je, za neke, radikalnu tezu kako je svaki pripadnik njegove sljedbe svećenik, što je uključivalo i žene. Zbog početnog drhtanja pred bogom ovi “prijatelji tišine”, kako su se prozvali, danas su poznatiji kao kvekeri. U Ameriku su se počeli naseljavati 1682., a područje na koje dolaze dobilo je ime Sylvania, kasnije Pennsylvania. Doselivši se u novu domovinu, kvekeri su domicilnom stanovništvu, Indijancima, plaćali naknadu za zemlju, a osnovali su i Philadelphiju (Filadelfiju), što bi se reklo grad bratske ljubavi.
Foxa je snažno podržavao i štitio bogati William Penn, a Philadelphia je uskoro postao grad otvoren svim izbjeglicama. Upravo je ovdje na skupu kvekera 1754. rođen abolicionistički pokret, pokret za ukidanje ropstva. U tim američkim formativnim godinama bilo je onih koji su koračali ispred svog vremena, poput, recimo, Anne Hutchinson, koja je u Ameriku stigla 1634. pa se usudila pozivati žene da proučavaju Bibliju. Naravno da su je prognali. Onda je tu i Roger Williams, puritanac s lozinkom “Sloboda duše”. Odbijao je svako vjersko nasilje i uporno tvrdio da Indijanci imaju pravo na slobodu. Gradsko vijeće Salema ga je osudilo zbog “začetka i objelodanjivanja raznovrsnih, novih i opasnih mišljenja”. Williams je 1644. objavio “Krvavo načelo progona”.
Da su kojim slučajem ideje ovih ljudi prevladale u ključnim povijesno prekretničkim točkama, možda bi i izgled civilizacije sada bio potpuno drugačiji. Ili da kažem bez okolišanja – bio bi bolji. Uvijek je to tako. S jedne strane pojedinac koji vidi drugačije i dalje, a s druge masa jalovih sudaca prestravljenih od „začetka i objelodanjivanja raznovrsnih, novih i opasnih mišljenja“, spremna njihove nositelje dekapitirati, zapaliti, prognati, ismijati. Suvremenici u masi vrlo su često bili krvnici najslobodoumnijih ljudi i ideja, što je rezultiralo činjenicom da smo na globalnoj razini satkani od rase i terora, zbog čega je Bertrand Russell ispravno zaključio da se „surovost krije u našim instinktima, a fanatizam je samo kamuflaža za surovost“.
Tako savršeno logično ispadaju svi naizgled apsurdni zahvati kojima su posebna zvjerstva počinjena u ime boga. Silovalo se, klalo, lomače su gorjele u sjeni križa svuda dokle bi doprla eurokršćanska kultura, zatirali su se narodi i gušile civilizacije, a sve zbog straha od novih i opasnih mišljenja. To nas je opet dovelo do toga da nije samo novo mišljenje bilo opasno nego je i misliti uopće postalo pogibeljno. Do današnjeg dana traje kontinuirani proces afirmacije i emancipacije od teškog mraka božanske sjene nadvijene nad čovjeka ne kao ruka blagodati, nego kao prijetnja prikaze koju su odjenuli u šinjel. Zbog čega je Russell mogao napisati da „oni koji slijede Krista nisu naučili voljeti svoje neprijatelje i okrenuti drugi obraz. Načela govora na gori su dopadljiva, ali njihov je učinak na prosječnu ljudsku narav posve drugačiji od namjeravanog“.
Demonizacija Isusa nije se stoga mogla odvijati u sklopu ateizma, nego je počela i još uvijek traje u sklopu religije. U ispravnom shvaćanju Ješue kao povijesne okosnice možda bi najprije trebalo suočiti sve kršćanske ekskluziviste s notornim – Isus nije bio arijevac. On nije mogao biti blond, svjetloput, isklesan kao ideal-propagandni lik s totalitarnih plakata šturmabtajlunga. Pobogu, Isus je rođen na Bliskom istoku, on je Židov, on je morao biti malo garaviji nego što to nama danas može odgovarati, on je pigmentom bio bliži izbjeglicama kojih se gnušamo. Svi oni fotošopirani povijesni uljani prikazi tendenciozni su pokušaji oslikavanja Ješue kakvim bismo mi željeli da on bude. Gubi li zbog pigmentacije Isus na vjerodostojnosti ili bismo mu i ime trebali dehelenizirati u potrazi za autentičnosti čovjeka u čiju smo slavu imali obraza pozivati na ratove. Da je ostao Ješua, da se nije „rodio“ Isus, bi li mesijanski paradoks spasenja i preuzimanja kolektivnog grijeha bio dovoljno širok da primi sve one grijehe koji su upravo nastajali.
Rasprave koje smo u 21. stoljeću prisiljeni voditi dok se topimo u kaljuži krvi i tla doveli su nas ponovno u prekretničku točku jer se dopustilo da se „društvena diskriminacija pretvara u politički argument“. Dokazivati da su svi ljudi jednaki, da imaju ista prava bez obzira na boju kožu, religiju, naciju poražavajuće je samo po sebi, ali strah je i veći zato što to opet postaju „raznovrsna, nova i opasna mišljenja“. Ono što nas u konceptu krvi i tla jedino i smisleno dijeli krvne su grupe i samo je to kompatibilnost kojoj možemo podariti status životno ključne i racionalne. Svaka druga podjela zlo je i predumišljaj zločina. Jer čak ni Duh Sveti nije imao rasne predrasude kad je „posjetio“ Marijicu, a ne neku Teutonku, pa ako su nam nebesa poslala poruku da je svetost pitanje ljubavi, nikako eugenike, onda bismo morali stati s pozivanjem na svetinje koje ne razumijemo, skrivati se iza autoriteta koje zlorabimo i huškati ljude kojima manipuliramo. U suprotnom „primjeri nasilja koji prijete demokratskim državama nisu nalik ni na što što je ikada postojalo“.
Goran je do sada kristalno dao na znanje da njegovi tekstovi su iz kategorije jugo ideološke propagande i da bolje gledati u strop nek bacati svoje vrijeme na takova lupetanja...