Da je moguće ući u vremenski stroj i vratiti se na početak gradnje modernog društva u mladoj hrvatskoj državi, mnogi bi Hrvati danas upravo to učinili, u nadi da bi drugi pokušaj bio uspješniji, računajući na to da smo valjda ipak nešto naučili iz dosadašnjih pogrešaka.
No, vremenski strojevi ne postoje i vrijeme potrošeno na razne eksperimentalne politike koje nisu donijele društveni prosperitet ne može se vratiti. Stanje se, naravno, može popraviti, jer Hrvatska nije ni prva ni zadnja država koja je u nekoj razvojnoj fazi zapela u nerazvijenosti, no za to je potrebna ne samo politička volja, kojoj vrlo često pridajemo nadnaravne moći i kukamo jer je nikad nema dovoljno, već je potrebno društvo koje je dovoljno zrelo i angažirano da zahtijeva i potiče promjene.
Najdulja recesija
Svi bismo se, dakle, mogli složiti da se Hrvatska mora „resetirati“, da je to preduvjet za rješavanje brojnih problema koji u konačnici za posljedicu imaju masovno iseljavanje mladih. No, na temelju dosadašnjeg iskustva važno je pitanje može li se Hrvatska resetirati. Može li napraviti ono što mora? Imamo li unutarnjeg potencijala za to? Je li za „resetiranje“, novi početak ili zaokret, kako tko želi opisati tu nužnost, potrebno da se pojavi neki novi politički vođa koji će imati ideju što želi postići i odlučnost da to provede? Ili se „resetiranje“ može ili možda čak i mora roditi iz bijesa frustriranih građana koji žele da se konačno nešto promijeni i spremni su se u tom smjeru aktivirati, pritiskati politiku, dati priliku novim opcijama na izborima...
Za ilustraciju zemlje koja se uspješno „resetirala“ spomenimo Irsku, zemlju u kojoj je hrvatska zajednica svakim danom sve brojnija. Sredinom ‘80-ih godina prošlog stoljeća bila je jedna od siromašnijih europskih zemalja, koja je živjela potpomognuta financijskih injekcijama iz međunarodnih izvora. No, tržišne reforme koje su tada poduzeli do danas su Irsku pretvorile u jedno od najdinamičnijih gospodarstava u EU, čineći je jednim od najpoželjnijih mjesta za život.
Nije u Irskoj bilo karizmatičnih vođa koji bi svojim autoritetom izgurali takav zaokret. Ne, oni su imali odgovorne vlade koje su shvatile da je preduvjet dobrog života liberalizacija tržišta, otvaranje stranim investicijama i poticanje domaćeg poduzetništva odgovarajućom poreznom politikom. Od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća do 2007. godine irsko je gospodarstvo u prosjeku raslo po stopi od pet posto, s time da je od 1995. do 2000. godine stopa rasta bila nama nezamislivih 10 posto godišnje.
Nakon 24 godine rasta financijska kriza započeta 2008. godine donijela je i Irskoj recesiju, koja je trajala – dvije godine. Ako netko misli da je to duga recesija, recimo da je u Hrvatskoj, nespremnoj na promjene, recesija bila najdulja u Europi i prema blagonaklonim analitičarima trajala je šest godina, do kraja 2014. godine. Prema onim strožima, iz recesije još nismo izašli.
No, vratimo se još kratko Irskoj i istaknimo i to da je prilagodba gospodarskim trendovima podrazumijevala i visoka ulaganja u obrazovanje i sinkroniziranje sustava s potrebama tržišta. Ipak, da objasnimo što čini zemlja koja ne želi besciljno lutati, pa spomenimo Estoniju, malu zemlju s europskog sjevera, koja ima tek 1,3 milijuna stanovnika. U trenutku ulaska u EU znali su da žele biti digitalni prvaci svijeta i učinili su sve što je bilo potrebno da to postanu. Prilagodili su obrazovanje, iskoristili su fondove EU, digitalizirali su mnoge javne servise, drastičnim rezanjem papirnate komunikacije i uvođenjem elektroničkog potpisa gotovo za sve vrste dokumenata u odnosu s državom pojeftinili su državnu upravu, elektroničko glasovanje na izborima u Estoniji je standard, startup tvrtke ondje niču brzinom svjetlosti, nove tehnologije njihov su glavni izvozni proizvod, a tržište im je cijeli svijet…
Da bismo vidjeli kako to izgleda kad se vrluda bez strateškog cilja, političke odgovornosti i stvarne volje za promjenama, ne moramo ići nikuda. Sve to vidimo kod kuće. I uvijek se iznova pitamo u čemu je naš problem i zbog čega se ne uspijevamo resetirati. Hrvatska je mogla biti kao Estonija, od početka znati što želi postati i raditi na postizanju tog cilja. Nažalost, nije bila. Mogli smo biti, i još možemo, kao Irska koja je smogla snage za zaokret i dosljednim provođenjem zacrtanih reformskih mjera došla je do toga da se prema indeksu ekonomskih sloboda u pravilu nalazi među prvih deset.
– „Resetiranje“ Hrvatske može potaknuti jedino snažna volja građana za promjenama, a ne nekakav „veliki vođa“. No, nažalost, po mojem uvjerenju 70-80 posto naših građana ne bi uopće razumjelo o kakvom to resetiranju govorimo, a među onima koji razumiju većina bi smatrala da je to nemoguće ili glupo. Drago mi je da ste spomenuli Irsku i Estoniju, a mogli bismo još širiti taj sjeverni krug na Dansku, Nizozemsku... Tko je ikada tamo čuo za nekog “velikog političkog vođu”? U zrelim društvima demokratizacija i ekonomski napredak idu ruku pod ruku, ali tek nakon što se politička moć razmrvi “do bola” i kad se uzajamnom kontrolom brojnih aktera i interesa te dogovaranjem razviju kultura i institucije modernizma. Mi smo, nažalost, još u predvorju te vrste povijesti – razmišlja ekonomski analitičar Velimir Šonje, osnivač i vlasnik portala Arhivanalitika, koji je postao vrlo dinamična medijska platforma za promišljanje ekonomske sadašnjosti i budućnosti Hrvatske na kojoj pišu mnogi intelektualci.
S tezom da promjena može doći prije odozdo, dakle iz naroda, s obzirom na to da promjenu odozgo, iz politike čekamo već godinama, slaže se i Davor Huić, predsjednik Udruge poreznih obveznika „Lipa“. Kao takav primjer pritiska odozdo navodi i svojedobnu akciju sprečavanja uvođenja poreza na nekretnine, što je izgurala upravo „Lipa“ prikupivši 150.000 potpisa na peticiji protiv poreza.
– Političke su stranke povezane s različitim interesnim skupinama koje im pomažu da na izborima dođu na vlast, a one ih onda nagrađuju našim novcem. Građani bi to sebi morali osvijestiti i građanskim se akcijama suprotstavljati takvim pojavama. Iz političkog miljea ne možemo očekivati iskrenu volju za resetiranjem, što nam potvrđuju razni primjeri. Tako se, recimo, pojavilo gotovo 10.000 novih zahtjeva za dobivanje statusa ratnog vojnog invalida na temelju PTSP-a. Što je to nego vraćanje usluga interesnim skupinama? Ili, novi val zapošljavanja u državnoj upravi koju bismo, svi se slažu, trebali smanjiti. Nije li i to vraćanje usluga, stvaranje novih uhljeba? Ili, najava poreza koji će uništiti male i mikropoduzetnike, pogotovo početnike… Vlada koja se zaklinje u reforme provodi brojne antireformske mjere. Nakon svakih izbora održavaju se sjednice ogranaka vladajućih stranaka koje po terenu određuju tko će biti ravnatelj škole, tko vrtića, tko bolnice… – nabraja Huić razloge zbog kojih „resetiranje“ Hrvatske ne možemo očekivati odozgo.
Komunikacijska stručnjakinja Ankica Mamić, koja je profesionalno sudjelovala u mnogim političkim kampanjama i politiku svakodnevno gleda izbliza, smatra da bitnih promjena ipak ne može biti bez nositelja promjena, dakle bez osobe koja je spremna preuzeti odgovornost.
– Ponekad imamo snažne osobnosti, ali takve koje nisu spremne preuzeti odgovornost. Primjer takve situacije je Koalicija narodnog sporazuma s početka devedesetih koja je imala karizmatične osobe koje nisu htjele preuzeti odgovornost. Savka Dabčević Kučar, naprimjer, nikad nije htjela reći „ja sam lider koalicije“ ili „ja ću biti premijerka“… Ta nevoljkost za preuzimanje odgovornosti velik je problem Hrvatske. U ovom trenutku na horizontu ne vidim ni osobu ni političku snagu koja bi imala kapacitet za provedbu promjena. Taj kapacitet nemaju ni, inače zanimljive, pojave poput suca Mislava Kolakušića ili Dalije Orešković – kaže Ankica Mamić.
– Hrvatska je tragedija u tome što nam još nije umrla nada jer, da jest, ljudi bi se pobunili, tražili bi promjenu, ako treba i na ulici. No, koliko god bilo loše, većina još uvijek misli da nismo u bezizlaznoj situaciji. I tako nitko nema volje ni pobuniti se. Oni koji bi po logici stvari trebali biti buntovnici, a to su mladi ljudi, rade u Irskoj i Njemačkoj. Ljudi u Hrvatskoj u velikoj su mjeri konformisti, a strankama takvo stanje svijesti nacije odgovara – smatra Mamić dodajući da je u Hrvatskoj društveni kapital jednako mrtav kao i konkretni.
Bijeda i apatija
Poduzetnica i inovatorica Željka Babić kaže da je puno razmišljala o tome zašto Hrvati ništa ne mijenjaju, zašto ne protestiraju, zašto na izborima ne biraju drukčije, zašto su apatični…
– Sve više mislim da je to zato što većina Hrvata ni ne zna koliko život može biti lijep i koliko se dobro može živjeti. Većina ne može ni zamisliti što to znači imati dobru mirovinu i sretnu starost, jer godinama gledaju samo siromaštvo i bijedu. Povjerovali smo da je to neminovno i da je jedini način da se spasiš to da samome sebi nešto osiguraš, legalno, polulegalno, uz pomoć nekog prijatelja... I tako zbog straha i beznađa mnogi upadnu i u korupciju... Bilo bi lijepo kad bi što veći broj ljudi dobio priliku vidjeti kako doista dobro, i to ne samo materijalno, nego i duhovno, obiteljski, emocionalno, žive ljudi u drugim zemljama. Željela bih da vide da je moguće imati super školu, imati dobre ceste, uređen grad, dobre bolnice, sigurnu i solidnu mirovinu… Za promjenu nije dovoljno nezadovoljstvo, potreban je i san. Ja ga imam i znam da je ostvariv jer ga žive milijuni ljudi u uređenim državama. Živi ga i moja iseljena obitelj i prijatelji. Kad odem k njima u posjet, vidim dobru školu, zadovoljne ljude, situirane umirovljenike, zadovoljne nastavnike. U čemu je njihova tajna? Samo u jednoj stvari, vladavini jednostavnog zakona – zakona slobodnog tržišta, rada i poduzetništva – kaže Željka Babić.
Izravan put prema boljem životu je pustiti ljude da rade, srezati sve besmislene zakone koji otežavaju poduzetništvo, zamijeniti ih s nekoliko propisa koji jamče sigurnost života i imovine, a sudove učiniti brzima i transparentima. To je sve što treba učiniti.
U samo deset godina Hrvatska bi se mogla izvući iz bijede i apatije i postati bogata zemlja bezbroj prilika kao Irska. Psihologinja Mirjana Krizmanić kaže da bi za resetiranje bilo dovoljno već to da Hrvatska postane zemlja vladavine prava, što bi kod ljudi povećalo osjećaj sigurnosti, a zemlja u kojoj se ljudi osjećaju sigurno ugodna je za život i iz nje ljudi ne odlaze. Kad bi se, kaže, u nas vodila neka vidljiva aktivistička borba protiv korupcije i nepotizma, kao kad je u Rumunjskoj na ulice izašlo milijun ljudi prosvjedovati protiv donošenja zakona koji je štitio ljude umočene u korupciju, spontanim bi se procesom pojavili i neki novi ljudi, sposobni, pametni i voljni uključiti se.
– No, to je, nažalost, utopija. U Hrvatskoj je golem broj ljudi umočen u nešto ili, ako nisu oni, umočena su njihova djeca… Mnogi su nekome dužni jer im je netko omogućio da posluju, zaposlio nekoga njihova… Zato ova letargija traje i zato ljudi odlaze… Oni koji su interesno uvezani s politikom ne žele promjene. Što će njima „resetiranje“ Hrvatske kad bi sve izgubili? Gdje bi mogli bez rada ovako živjeti? Zapravo, ne vidim tako skoro neki izlaz iz ovog stanja – zaključuje Mirjana Krizmanić.
Uz dužno poštovanje, sva ta snatrenja o "resetiranju" su posve "iščašena" jer ne samo da drž. sustav ne nalikuje kompjutorskim nego morate uzeti u obzir i niz tužnih činjenica. Primjerice, najviše berićetni sektori (telekomunikacije, bankarstvo, osiguranja) su > 90 % u stranim rukama, a domaća industrija je pogažena kao trava u petercu golmana. Trenutačno se odvija još i niz destruktivnih procesa u prehramb. industriji (Agrokor afera), koja je najviše očuvana od industrije u Hrvatskoj. Obrtništvo pak nema perspektive jer je država emitirala golemi niz prava u bliskoj prošlosti i sad im bukvalno guli kožu s leđa, da sve to namiri preko brutalno visokih poreza koji zatiru taj sektor. Tko meni ne vjeruje, nek pogleda gomile praznih poslovnih prostora duž ulica naših gradova i samo frizeraji se još drže iznad razine vode jer oni imaju male troškove. Tako da što bi vi "resetirali"?