Druga je obljetnica smrti fra Zvjezdana Linića, jednog od najpopularnijih hrvatskih svećenika koji je svojim pastoralnim radom obilježio tisuće i tisuće života, na mnogima ostavio dubok i neizbrisiv trag. Takav trag ostavio je fra Zvjezdan i u životu književnika i angažiranog vjernika laika Stjepana Licea, koji je u fra Zvjezdanovoj blizini proveo posljednjih gotovo 35 godina.
– Bila je to iskra koja je toliko toga pokrenula u nama i među nama – prisjeća se Stjepan Lice svoga prvog susreta s fra Linićem nakon božićne mise na Kaptolu 1981.
– Moja supruga Ružica i ja prvi smo se put s fra Zvjezdanom sreli potkraj sedamdesetih godina. Bio je to jednostavan i vedar susret – u prolazu – na autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Potom smo 1980. za prvosvibanjskih praznika bili zajedno na jednom duhovnom seminaru u Splitu, u franjevačkom samostanu na Poljudu. Nakon što je u jesen 1981. raspoređen u franjevački samostan na Kaptolu, došli smo za Božić 1981. na večernju misu, poslije mise pozdravili se s njim... Bila je to iskra koja je toliko toga pokrenula u nama i među nama – kaže nam Lice, koji je otad često surađivao s fra Zvjezdanom.
Evanđelje neiscrpan izvor
– Fra Zvjezdan nije bio sklon oklijevanju. Čim bi koga susreo, prepoznao u njemu dobru volju, odmah bi ga pozivao na suradnju. Pritom je svakome pristupao s iskrenim povjerenjem, istinski ga podržavao. Imao je silno povjerenje u djelovanje Duha Svetoga, u njegova nadahnuća. I znao je da će Duh Božji dopuniti ono nedostatno ljudsko – kaže Lice dodajući da u početku baš nije bilo mnogo onih koji su bili raspoloživi za suradnju.
– To je više poticao nas koji smo se okupili oko njega. Povjeravao nam je vođenje molitvenih susreta, sudjelovali smo su vođenju duhovnih seminara, u pastoralnom i karitativnom radu. Putovali smo okolo u promicanju franjevačke duhovnosti... – kaže Lice, koji je bio čest predstavljač mnogih knjiga fra Zvjezdana Linića.
– Prvu svoju knjigu, „Moliti sa svetim Franjom", objavio je 1988., posljednju, koju je sam priredio „Učitelj je ovdje i zove te", objavio je 2011. Sudjelovao sam u predstavljanju obje te knjige – a i nekoliko knjiga koje su objavljene unutar toga razdoblja. Napomenut ću da je njemu pisanje bilo nešto manje važno – najvažniji mu je bio susret, rad s ljudima – kaže Lice prisjećajući se jedne zgode u "predmobitelsko doba", kada se s fra Zvjezdanom Linićem susreo neposredno prije mise u samostanskom hodniku na Kaptolu.
– Rekao mi je: „Baš dobro što te vidim. Večeras poslije mise predstavljaš moju novu knjigu". „Ali ja je još nisam ni vidio", odgovorio sam mu. „Evo je", rekao je s osmijehom. I, naravno, predstavljao sam knjigu. Nije bilo teško. Ta istim smo Duhom bili povezani – prisjeća se Stjepan Lice.
Na pitanje u čemu je bila fra Zvjezdanova snaga, Stjepan Lice kratko kaže: "U njegovoj jednostavnosti i predanosti".
– On ništa nije doživljavao kao posao. Sve je u njegovu životu bilo obuhvaćeno njegovom svećeničkom službom. Od najjednostavnijeg fizičkog rada do najuzvišenijeg čina za oltarom, uz čovjekovu dušu. Sve što je činio, činio je sa zanosom. Bio je učen – ali njemu je znanje bilo samo sredstvo kako bi bolje služio dušama. Za njega nije bilo ljudi oko kojih se ima smisla truditi i ljudi oko kojih se nema smisla truditi. Jednako se zdušno trudio oko svakoga. Uvijek je bio dostupan, raspoloživ, premda nerijetko krajnje iscrpljen. Njegova temeljna životna os bila je duboka, neupitna vjera u euharistijski prisutnoga Isusa. Iz te je prisutnosti crpio sve svoje snage. Evanđelje mu je bilo neiscrpan izvor – uvijek sve dubljih nadahnuća. Kolike li je sate – stotine, tisuće sati! – proveo nad tim nevelikim brojem stranica – opisuje Lice dodajući da su u životu fra Zvjezdana Linića rad (služenje) na Kaptolu i u Taboru, u Samoboru, bila dva temeljna životna razdoblja. Na Kaptolu od jeseni 1981. do 1997. U Taboru, u Samoboru, od 1997. sve do smrti 7. prosinca 2013.
– Uporno se pogrešno ponavlja da je on na Kaptol došao 1982. Zbog istinske zahvalnosti imam potrebu uporno ponavljati da je ovamo došao u jesen 1981. jer u tih se desetak mjeseci po njegovu trudu tolikima toliko toga dragocjenoga dogodilo, toliko toga što im je odredilo život. U razdoblju dok je bio na Kaptolu odumiralo je socijalističko društveno uređenje, raspala se Jugoslavija, dogodio se Domovinski rat, narod se izborio za svoju slobodu, za slobodu kojoj su toliki ostali toliko toga dužni. U tom su vremenu mnogi bili u potrazi za duhovnim, otkrivali duhovnost, imali potrebu snažnije je živjeti. Toliki su bili potrebni duhovnog osnaženja, ljudske blizine, podrške i pomoći. Fra Zvjezdan se odazivao svim potrebama koje je prepoznao. U rad je uključio velik broj – danas bismo rekli – volontera, ljudi koji su imali srca za one u potrebi. Nizali su se seminari za duhovnu obnovu. Rad s ljudima koji su željeli primiti sakramente kršćanske inicijacije i karitativni rad odvijali su se redovito – kazuje Stjepan Lice, no dodaje kako nitko nije sustavno bilježio što se sve radilo, tko je sve u taj rad bio uključen.
– Jednostavno, život se događao i bili smo posvećeni tom životu. Fra Zvjezdan nas je, više primjerom nego li riječima, upućivao da ne tražimo nikakva priznanja, da ne očekujemo ničiju zahvalnost. To što smo smjeli biti dijelom tih zbivanja bio nam je neizreciv blagoslov. Blagoslov koji i danas u nama živi. Blagoslov koji nas nosi – kaže Lice dodajući kako je fra Zvjezdanovo "taborsko razdoblje" u bitnome bilo srodno kaptolskome, s time da je u Taboru moguće okupljanje većeg broja ljudi i postojali su odgovarajući uvjeti za rad s njima.
– Fra Zvjezdan je i ovdje okupio velik broj suradnika te razvio snažno, u našim uvjetima posve jedinstveno djelo. Tolikima je približio Boga. Tolike je približio Bogu. Tolikima je otkrio duboku tajnu da nije dovoljno biti "slobodan od", nego da je istinski život sadržan u tome da budemo "slobodni za". Slobodni za Božju volju. Slobodni za čovjeka u potrebi. Za čovjeka u potrazi za duhovnim. Njegov rad u Taboru na dobar je i vrijedan način nastavio fra Ivan Matić. On je svojedobno jednako tako nastavio i njegov rad na Kaptolu – kaže Lice.
Kao glavnu odliku njihova međusobnog prijateljstva Stjepan Lice naglašava – vjerodostojnost.
– On nije bio prijatelj samo meni, nego cijeloj mojoj obitelji. Poznavao je naše duše, bio uključen u naše živote. Naše radosti i boli bile su i njegove. Razumio je što znači "živjeti u svijetu". Što znači zateći se u potrebi. Toliko nas je puta iznenadio ljepotom svoje pažnje. Primjerice, kad je moj stariji sin slavio desetogodišnjicu svoga braka, poželio je da središte te proslave bude misa koju će služiti fra Bonaventura Duda. I znate li tko je ministrirao fra Bonaventuri? Fra Zvjezdan. Ministrirao. Samo ministrirao – prisjeća se Lice dodajući s osmijehom kako će možda zvučati pretjerano, ali da je gotovo svaki njihov susret bio neka osobita zgoda ili anegdota, "uz obilje vedrine i smijeha, ali i suosjećanja".
– Jednom, dok su nam djeca još bila mala, a mi nismo imali auto, pod izlikom da nekim poslom ide u istom smjeru, odvezao nas je na more – i požurio se natrag da stigne služiti večernju misu na Kaptolu – prisjetio se Lice, a drugom zgodom prisjetio se proslave svoga pedesetog rođendana.
– On je to poslijepodne bio samo na proputovanju kroz Zagreb. Odnekud nekamo. Svega nekoliko sati. Uskladili smo se s njim. No jako je kasnio. Kad je došao, ispričavao se što kasni. Naime, jedna ga je majka bila zamolila da ode u bolnicu i pomoli se nad njezinim djetetom koje je bolovalo od leukemije. Kad je vidio koliko bolesne djece ima tamo, nije mogao otići dok se nad svakim nije pomolio. To je ono zbog čega smo se okupili, rekao sam mu. To je istinsko slavlje života – svjedoči Lice, prisjećajući se kako je fra Zvjezdan gotovo uvijek bio vedar i nasmijan.
Tolike je duše osnažio
– Smijao se srdačno i snažno. Dobrodušno se smijuljio. No bilo je u njemu i tuge. Boljela ga je svaka ravnodušnost u vezi s duhovnim. Znala ga je snažno ganuti nečija patnja, nečije stradanje. Ranjavale su ga nepravde. Ali trudio se ni o kome ne reći ružnu riječ. Ali hrabru nije prešutio – kaže Lice dodajući kako još na neki način ne shvaća da je fra Zvjezdan umro.
– I nastavljam živjeti s njim – kaže Lice dodajući da je fra Zvjezdan toliko toga pokrenuo i podržao u crkvenom životu da je to teško ukratko opisati.
– Posvjedočio je da svećenik nikada ne može biti besposlen. Nikada odmaknut od naroda. I da je uvijek moguće nalaziti sklad. I pritom ne odustati od žara koji pokreće srce. Ono što je učinio za Katoličku crkvu, ali i za Hrvatsku domovinu, nemjerljivo je. Tolike je duše osnažio. U tolike uveo život. Tolikima otvorio oči. I srca... Da, živio je evanđelje. I vjerujem da je htio da samo ono iza njega ostane – prisjeća se Lice na drugu obljetnicu smrti fra Zvjezdana Linića.
>> Preminuo fra Zvjezdan Linić
>> Zvjezdan Linić: I svećenik se može zaljubiti, ali ne smije u 'akciju'
