Prošlotjedna vijest da je Hrvatska poštanska banka (HPB) blokirala račun kutinske Petrokemije d.d. uznemirila je mnoge duhove. Sindikat. To ne čudi jer je Petrokemija najveće industrijsko postrojenje u Hrvatskoj, koje je u većinskom državnom vlasništvu i istovremeno, kako to već s državnim poduzećima biva, veliki gubitaš, koji isisava goleme novce iz džepova poreznih obveznika na stalne “dokapitalizacije”, “restrukturiranja” i “spašavanja” ove tvrtke.
Jedini uspjeh koji bilježi Petrokemija jest uspješno višedesetljetno opiranje privatizaciji, u čemu je glavnu ulogu odigrao tamošnji izuzetno jak sindikat, čiji čelnici sjede u Nadzornom odboru i imaju veliku ulogu u odlučivanju u poslovanju ove tvrtke. Kao što je poznato, razlika između socijalizma i kapitalizma je u tome što kapitalistička poduzeća proizvode stvari koje drugi ljudi žele, dok socijalistička poduzeća proizvode – ideje. Tako Petrokemija već desetljećima uspješno proizvodi ideju socijalizma i radničkog samoupravljanja.
Tako se na objavu o blokadi računa Petrokemije promptno oglasio tamošnji sindikat, pod pomalo militantnim nazivom “Stožer za obranu Petrokemije”, prijetećim priopćenjem da će, ako HPB odmah ne ukine blokadu računa, oni prekinuti isporuku isporuku gnojiva svojim kupcima u Hrvatskoj. Oglasio se i ministar Vrdoljak, koji je postupak Hrvatske poštanske banke opisao kao “neshvatljiv”, podvukavši da se to sve događa “u trenutku kada Vlada provodi proces restrukturiranja i privatizacije strateški važne Petrokemije i ulaže velike napore kako bi sačuvala proizvodnju i radna mjesta”.
Sve je djelovalo kao da je po srijedi kakva urota “zlih bankara” čija su žrtva radnici Petrokemije. Međutim, HPB je u ovom slučaju postupio sasvim racionalno i po zakonu. Naime, Petrokemija je dala jamstvo jednom od svojih kupaca, nedavno misteriozno nestalome Božidaru Gorupu i njegovoj tvrtki Gorup, koji je otišao u predstečajnu nagodbu. Uprava HPB-a odlučila je zaštititi svoje vlasnike i klijente, mahom umirovljenike, i aktivirala je svoja potraživanja prema Petrokemiji. Stvar se završila tako što je Petrokemija platila potraživanja od 12 milijuna kuna i račun je u ponedjeljak odblokiran.
Stoga je neshvatljivo zbog čega se, umjesto sindikalnih prijetnji i ministrova čuđenja nad odlukom banke, ne postavlja pitanje tko je sklapao tako štetne ugovore i davao jamstva tvrtki Gorup, za koju se znalo da je rizična, čije dugove sada mora vraćati Petrokemija? Točnije, tko je nesavjesnim upravljanjem oštetio radnike i dioničare Petrokemije, a time i hrvatske porezne obveznike za 12 milijuna kuna? I ima li još takvih rizičnih jamstava u ormaru?
No, umjesto da se postavljaju takva pitanja, stvar je predstavljena kao priča sa sretnim krajem, nakon čega su svi odahnuli. Jer, eto, još jednom je spašen socijalistički gigant iz Kutine. Sindikati su pokazali svoje mišiće, Vlada svoju socijalnu osjetljivost, gradonačelnik Kutine to je shvatio kao priliku za skretanje pažnje medija na značaj Petrokemije za Hrvatsku – samo se ne zna čijom su greškom hrvatski građani platili još jedno sindikalno-političko paradiranje u javnosti?
Naravno da ovo situacija ovim nije nipošto riješena. Prije mi se čini da će ovakvih “slučajeva” još biti. Ovim je stvar samo gurnuta pod tepih – do sljedeće prigode. I tako će biti sve dok se naši političari budu klanjali pred sindikalnim moćnicima i pred njihovim prijetnjama, često vrlo militantnim, pri svakom spomenu privatizacije. Svaka dosadašnja hrvatska vlada je, naime, nailazila na snažan otpor sindikata pri pokušaju privatiziranja Petrokemije.
I sadašnji ministar gospodarstva svoj je mandat započeo idejom o “hitnoj privatizaciji” Petrokemije, da bi se došlo do “dokapitalizacije” i “restrukturiranja”, odnosno daljem sipanju novca poreznih obveznika u ovog gubitaša. Bivši ministar Čačić nedavno je izjavio da je postojala ponuda za kupnju Petrokemije vrijedna 150 milijuna eura, ali da su sindikalni lideri spriječili tu privatizaciju, a Petrokemija je od tada zabilježila dodatnih 150 milijuna gubitaka. U nekoj pristojnoj državi ovakvi bi navodi svakako zaslužili pažnju državnih istražitelja. Ali ne i u državi u kojoj političari padaju pred sindikalnim vođama ničice.
To svakako neće biti moguće dok god u javnosti bude vladala socijalistička mantra da su sindikati najveći prijatelji radnika, a vlasnici njihovi neprijatelji. Slučaj Petrokemije predstavlja još jedno bolno svjedočanstvo o uspješnom očuvanju samoupravne svijesti u Hrvatskoj – na štetu samih radnika i svih hrvatskih građana.
Svaki Ugovorni odnos podložan je Zakonu o obveznim odnosima, pa je tome tako i kod oročavanja sredstava i kod podizanja kredita. I po uzancama spomenutog Zakona postoji članak koji govori o ravnopravnosti ugovornih strana, a ta ravnopravnost se iskazuje, između ostalog, i u ravnomjernoj raspodjeli rizika !!! Ukoliko tome nije tako, Ugovor se može raskinuti i proglasiti LIHVARSKIM. Kakva je razlika između kreditnog ugovora u kojem su se Banke osigurale valutnom kaluzulom, promjenjivom kamatnom stopom, hipotekom, jamcima, obveznim životnim osiguranjima i osiguranjima nekretnine u odnosu posudbe novca od mafijaša ? Kod mafijaša odmah u startu znate da ćete nakon dogovorenog roka vratiti duplo, a ako kasnite i mnogo više ( uključujući i možebitne fizičke "nezgode" ), dok se to kod banaka zove valutna klauzula ( za promjene valutnih tečaja i krizu u bankarskom sustavu su krivi zajmoprimci ?? ), promjeniva kamatna stopa ( dok su u cijelom svijetu po izbijanju krize kamatne stope padale i to drastično - za CHF su npr. čak i negativne - u RH su banke bezočno kamate PODIZALE !! ), ovršni zakon omogućava da se aktiviraju hipoteke, ali ukoliko se pri prodaji te nekretnine ne uspije postići iznos duga, banke nastavljaju sa ovrhama svega ostaloga što eventualno posjedujete. Nisu bankari krivi za sve zlo u RH, ali svakako jesu za financijsku krizu kakvu sada osjećamo. Jer, isto kao što bankari tvrde da zajmoprimci nisu morali potpisivati kreditne ugovore i da im pri tome nitko nije držau pištolj prislonjen uz glavu, vrijedi i obrat - nitko bankarima nije naređivao da moraju tako sumanuto dijeliti kredite "šakom i kapom". Posao banke je da provjeri kome i kolik kredit može dati. Ukoliko u tome pogriješi i ne uspije naplatiti kredit, to se zove loša poslovna odluka, kao kad je Mercedes prije desetak godina napravio A-klasu koju su finski novinari uspjeli prevrnuti u "los-testu". Da li je zbog toga Mercedes počeo poskupljivati usluge u svojim servisima da bi nadoknadio SVOJ propust ?? A banke rade upravo to, svoje greške i gubitke saniraju od onih koji kredite još kako-tako uspijevaju vraćati. Kada se u to uplatu još i bonitetne kuće, (NE)Narodne banke ( one su i dalje samo banke ) i nefunkcionalno pravosuđe situacija postaje vrlo jasna - raja sitnog zuba sve će to pozlatiti !!!