Ništa u vezi s migrantima nije crno-bijelo. Iako se diže moralna panika zbog useljavanja, ona ima i svoju drugu stranu. Pametne i mudre države, svjesne svojih nedostataka i potreba, ali i dovoljno sigurne u sebe, uvijek su migrante promatrale i kao šansu, kao priliku da kroz njih zadovolje neke svoje potrebe, prvenstveno za radnicima.
Njemačka je, tako, jedna od država koja je dobro iskoristila useljenički val i iskoristila doseljenike za razvoj svoje industrije (ali, ruku na srce, ne i opće populacijske slike) nakon Drugog svjetskog rata. Prošloga je tjedna i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, predstavljajući svoje populacijske mjere, istaknula, osim povratka iseljenika, upravo i mjere useljavanja. Nemojmo se zavaravati: statistika kaže da je svaki sedmi čovjek na Zemlji migrant, Njih 750 milijuna su migranti unutar vlastite države, a 250 milijuna izvan domovine.
Dilip Ratha iz Svjetske banke smatra da se o migraciji unutar EU govori iz iskrivljene percepcije. Da, čak 93 posto svih migranata to postaje iz ekonomskih razloga te se Ratha pita kako je moguće da je Europa davno zaključila da je slobodna, prekogranična trgovina dobra, a da se istovremeno zadržava kontrola ljudi na granicama. Hrvatska nije usamljena u svojim populacijskim problemima – procjene za Europu kažu da će se u EU u budućnosti broj ljudi u radnoj dobi između 15 i 64 godine smanjiti za otprilike 40 milijuna, onih mlađih od 15 godina za pet milijuna, dok će broj starijih od 65 godina porasti za 61 milijun.
Koga Hrvatska treba? Gospodarstvenici imaju svoju računicu, a sociolozi pak kažu da bi trebali biti što sličniji domaćoj populaciji. To bi, između ostalog, značio i njihovu lakšu integraciju u društvo, ali i bez toga, sveobuhvatni program integracije važan je preduvjet i ne samo da se useljenici ne bi sami zatvarali u geta, već i da ih prihvati domaće stanovništvo. Migranti su mogućnost, a ne samo problem, kako ih većina promatra. Samo ih treba početi promatrati drukčije.
Ovo je jedna od najglupljih stvari koje sam u životu pročitao.