Izbori u HDZ-u su obavljeni i može se reći da je to rizik koji se Andreju Plenkoviću u svakom smislu isplatio. Iako su ga suparnici javno prozivali kao autokrata koji je guranjem HDZ-a ulijevo izdao tradicionalno biračko tijelo, demokršćanski svjetonazor i političku ideju dr. Franje Tuđmana, članstvo mu je poklonilo još četiri godine na čelu HDZ-a. Znači li to da članstvo HDZ-a ne vjeruje da je Plenković promijenio karakter stranke? Ili da mu to nije važno? I što je, zapravo, identitet jedne političke stranke? U kojoj se mjeri iskazuje u njihovim politikama? Budući da je Plenković u kampanji prozivan upravo za to da je promijenio karakter HDZ-a, te da je on „ljevičar“ koji je desnici podmetnut kao kukavičje jaje, dobar je trenutak podsjetiti se kako su izgledali procesi u kojima su brusile svoje identitete, koji su lomovi obilježili političku scenu i koja pitanja današnjeg vremena čekaju njihovo identitetsko očitovanje…
Na početku valja znati da nijedan identitet, pa ni politički, nije trajan. Njegova prilagodba novim okolnostima prirodni je proces. Današnji svijet, primjerice, doživljava velike promjene i stranke moraju pronalaziti odgovore na pitanja koja prije 30 godina, kad je Hrvatska nastala, nisu postojala. Migrantska nam je kriza u dvorištu, kako će nas to promijeniti? Kako će svijet i život koji poznajemo promijeniti tehnološki razvoj, automatizacija i robotizacija, kako se nositi s nejednakostima kojih je sve više…? Ima li smisla tragati za izgubljenim identitetom ili je važnije stvarati novi identitet, prilagođen vremenu, koji će dati odgovore na današnja pitanja?
Najnoviji sraz
Za početak priče o identitetu, iskustvo nam kazuje da je najlakše na početku. Tada je sve manje-više jasno. Nisu važne nijanse. Na samom početku, kad je Franjo Tuđman osnivao HDZ, bilo je bitno samo jedno – ukidanje nesloboda, uvođenje višestranačja, stvaranje općenacionalnog pokreta dovoljno snažnog da omogući promjenu političkog sustava… Jedina razdjelnica koja je postojala u svijesti prosječnog čovjeka bila je linija između demokrata i komunista. „Demokrati“ su bili svi koji su htjeli Hrvatsku, a „komunisti“ svi koji to nisu htjeli odmah. I to je prije 30 godina bilo dovoljno. Nije se tada raspravljalo o ideološkim, odnosno identitetskim razlikama koje neke čine demokršćanima, neke socijaldemokratima, neke liberalima… Okvir su nametnule tadašnje prilike, a njih je oblikovalo na početku pitanje tko jest, a tko nije za samostalnu Hrvatsku, a odmah potom rat koji je usporio demokratsko sazrijevanje društva. Zapravo, rasprave o svjetonazorskim temama prema kojima se stranke svrstavaju u sadržajno blisku grupaciju, u Hrvatskoj su došle u fokus tek posljednjih nekoliko godina, posebno nakon pojave Tomislava Karamarka. Tek kad se krenulo u nijansiranje političkih sadržaja javnost, dakle i birači, počeli su razmišljati o finesama na temelju kojih odlučuju koja im je stranka u političkom spektru bliska i u kojoj prepoznaju vrijednosti koje podržavaju. Do danas su se pojavile nove generacije birača koje je sve teže privući pojednostavljenim marketingom koji bit priče svodi na pojednostavljenu misao – ZA i PROTIV Hrvatske. Budući da je Hrvatska činjenica, sve je važniji sadržaj koji stranke ugrađuju u društvo. I tu dolazi do identitetskog loma, kako na desnom, tako i na lijevom dijelu političkog spektra.
HDZ i SDP, kao najjače političke stranke, guraju se u centar – jedna zdesna, druga slijeva. Na taj način pokušavaju privući što više birača, u isto vrijeme ostajući i ono što njihovi birači u identitetskom smislu od njih očekuju i transformirajući se u ono što im omogućava da se uklope u tzv. politički mainstream EU koji ne podnosi ništa radikalno i incidentno. Pokušavaju balansiranjem zadovoljiti sva očekivanja i time otvaraju prostor za političke organizacije koje ih udaraju upravo na identitetskoj razini.
Iako se o svjetonazorima raspravlja zadnjih godina, lomova u strankama bilo je i puno prije recentnog, nazovimo ga, osvješćivanja. Lomovi koji su potresli stranke devedesetih i dvijetisućitih na prvi su se pogled događali zbog neslaganja s nekom konkretnom politikom, ali ispod svakog od tih izdvojenih sporova nalazile su se i svjetonazorske razlike, samo što se to nije promatralo kroz tu prizmu.
Prvi veliki sukob u HDZ-u zbio se 1994. godine zbog politike prema BiH, kad su Stipe Mesić i Josip Manolić, nakon neuspjelog pučističkog pokušaja rušenja Franje Tuđmana, otišli i osnovali Hrvatske nezavisne demokrate, koji su već na izborima 1995. godine postali marginalni. Svjetonazorski sukob koji je bio u pozadini proizlazio je iz sudara frakcije predvođene bivšim ministrom obrane Gojkom Šuškom, povratnikom iz emigracije, s tzv. lijevom frakcijom. U tom se srazu, naime, kao problem kristalizirao benevolentan odnos prema NDH, što je u konačnici dovelo do bujanja vječne povijesne teme – sukoba ustaša i partizana, kao i do pitanja identiteta HDZ-a kao stranke koja drži ili ne drži do antifašizma…
Novi raskol HDZ je doživio kad je na izborima 2002. godine Ivo Sanader pobijedio Ivića Pašalića. Dotad percipiran kao najmoćniji hrvatski političar, Pašalić je krenuo svojim putem, osnovao je Hrvatski blok, a Sanadera optužio za izdaju Tuđmana i nacionalnih interesa. Glavni sadržaj sukoba bila je suradnja s Haaškim sudom, koju je Sanader kao oporbenjak odbacivao, a kao šef HDZ-a i Vlade provodio.
Najnoviji sraz na desnom krilu događa se danas i analitičari kažu da je to prvi pravi identitetski sukob u kojemu se određuje što je HDZ. Ili, barem što je HDZ novog doba. Pojavom Miroslava Škore stvari su se zaoštrile. Njegov politički aktivizam, jednako kao i popularnost koju je u kratkom vremenu dobio u biračkom tijelu, rezultat je političkih poteza Andreja Plenkovića. Izglasavanjem Istanbulske konvencije i ulaskom u koaliciju s HNS-om i manjincima kod dijela HDZ-ovih birača doveo je u pitanje njihovo osobno samoodređenje kroz pripadnost stranci koju razumiju, u kojoj se osjećaju ugodno i udobno. Taj osjećaj pripadanja odjednom je okopnio, a sve se pojačalo pojavom političara koji su počeli ukazivati upravo na to da se više ne zna što je HDZ. Tuđman je osnovao HDZ kao svehrvatski nacionalni pokret koji se borio za državnost. No, čim je cilj postignut, HDZ je upao u krizu identiteta, jer ono što je imalo smisla u ratu, u miru nije funkcioniralo… Ta se kriza produbila gubitkom vrhovnog autoriteta oživotvorenog u liku Franje Tuđmana. Otkako njega nema, HDZ se traži. Hoće li se pronaći s Plenkovićem na čelu, kakav će biti, kakvu će cijenu pritom platiti, hoće li hrvatsko društvo postati još konzervativnije…? Sve su to pitanja na koja ćemo odgovore dobivati brže nego što mislimo…
Ako je HDZ-u teško, ni SDP-u nije puno lakše. Socijaldemokracija je, uostalom, širom svijeta u krizi i ne uspijeva formulirati odgovore na pitanja koja se tiču tržišta, položaja radne snage, prekarijata, nadmoći kapitala nad mnogim, pa i demokratskim procesima… SDP-ove neproduktivne politike dok je bio na vlasti dovele su do nastanka antisistemskih stranaka, među kojima je najpoznatiji Živi zid. Kad je riječ o ideološkom ili identitetskom profilu SDP-a, kao lijevi kontrapunkt pojavila se Radnička fronta, ali i niz malih stranaka i platformi koje političku borbu za tzv. malog čovjeka, odnosno radnika ponovno dižu na razinu klasne borbe protiv krupnog kapitala. U teoriji glavna je razlika između socijalističkih i socijaldemokratskih pokreta u tome što se socijalisti zalažu za „revolucionarne“ politike koje će obuzdati kapitalizam, a socijaldemokrati prednost daju postupnoj reformacijskoj transformaciji.
Nisu razumjeli ideju
SDP se na početku svoje demokratske transformacije trudio odmaknuti od komunističke prošlosti, pa se jako čuvao da ne spominje radnike i radništvo, da ne kritizira kapitalizam, da ne preispituje slobodu tržišta… I samopouzdanje je pronašao tek zadnjih godina kad se u novom vremenskom kontekstu počeo koristiti starom terminologijom, pa je, recimo, uskrsnuo radnike… SDP je tek u kasnijoj fazi premijerskog mandata Zorana Milanovića stavio u fokus gubitnike tranzicije koji su blokirani, ovršeni, egzistencijalno ugroženi… Današnji šef SDP-a Davor Bernardić upravo među tim egzistencijalno najranjivijima vidi prostor za uskrsnuće SDP-a, pa najavljuje da će čim SDP na jesen pobijedi na izborima, u što je uvjeren, povisiti plaće za 800.000 ljudi. No, predizborni entuzijazam više je posljedica očekivanja da će pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima dovesti i do pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima, nego uvjerenja da će svojim programom privući glasove.
I liberali su imali svoju kalvariju. Ključni sukob dogodio se 1997. godine kad su se razišli Dražen Budiša i Vlado Gotovac, i to zbog koaliranja s HDZ-om. Budiša se zalagao za to smatrajući da liberali mogu dati doprinos pozitivnom razvoju Hrvatske na području ljudskih prava, demokratizacije društva i liberalizacije gospodarstva. Gotovac je bio protiv toga, smatrajući da bi HSLS time bio smokvin list HDZ-ovu kriminalu. Dok je Budiša smatrao da je di i to što može surađivati sa svima, jer je jednako udaljen od desnice i ljevice, te svojom politikom može korigirati anomalije, Gotovac je smatrao da bi to bila izdaja liberalizma. Birači do danas nisu razumjeli ideju o identitetu koji podrazumijeva mogućnost suradnje sa svima, a HSLS se tek u novije vrijeme trudi izgraditi predodžbu o sebi kao beskompromisnom branitelju liberalne ekonomije i slobodnog tržišta na kojemu se svaki pojedinac može realizirati ako je dovoljno uporan i motiviran.
HSS je posebna priča. On je pod vodstvom Kreše Beljaka i službeno promijenio identitet, odnosno dekretom izveo je skok s desnocentraške političke točke, gdje su mu glavne teme bile vezane uz agrar, razvoj poljoprivrede, stanovništvo sela, očuvanje okoliša i bliski odnos s Katoličkom crkvom, na lijevi politički spektar. Napustio je redove Europske pučke stranke u kojoj mu je sestrinska stranka bila HDZ. Gdje je u identitetskom smislu danas HSS zapravo je nevažno jer i HSS, baš kao i HNS, postoji kako bi bio privjesak na koalicijskoj ogrlici velikih… Razlika je samo u tome tko je vještiji trgovac.
Koliko ste nepotrebnih rijeci natrpali u ovaj clanak. Poanta je da Plenki nije "pravi desnicar". Kgg briga sta je on kada pobjeđuje i stranacke i parlamentarne izbore? PLenkovic zna raditi svoj posao i glasaci su to prepoznali, a ne treba se nekome umiljavati da bi glasali za njega.