Aleksandar Vučić slikao se u Parizu uz klavir, s čašicom konjaka u ruci. On s jedne, a francuski predsjednik Macron i pijanist Michel Dalberto s druge strane instrumenta. Fotografija je na Instagramu objavljena na profilu koji se zove “buducnostsrbijeav”. Da, upravo to je korisničko ime Aleksandra Vučića i njegove ekipe na Instagramu, što je i činjenično potvrđeno na nedavnim izborima u Srbiji. Uz fotografiju trojice s klavirom pisalo je: “Uz zvuke kompozicije Claude Debussy’s Reflets dans l’eau (“Reflections in the Water”), u izvođenju pijaniste Michela Dalberta završavamo divno veče u Jelisejskoj palati. Hvala @emmanuelmacron.”
Instagram uglavnom nije mjesto za bilo kakve, pa ni užarene političke rasprave. Međutim, Vučićevu savjetnicu za medije Suzanu Vasiljević očito je ponijelo oduševljenje šefom, mjestom i prigodom pa je učinila katastrofalnu pogrešku. Iskoristila je istu fotografiju da bi na drugoj društvenoj mreži, za žestoku svađu i najljući boj uvijek spremnom Twitteru, uputila omalovažavajuću i uvredljivu poruku građanima Srbije koji Vučića kritiziraju i protiv njega demonstriraju. Naime, novinarka Biljana Stepanović na Twitteru je objavila fotografiju dvadesetak mladih ljudi na pariškim ulicama oboružanih transparentima, uz tekst: “Srpski studenti i doktoranti sačekali Vučića ispred rezidencije ambasadora u Parizu. Transparent: Ti si kovid Srbije.” Na tu je objavu vrlo promptno, s vlastitog profila, Suzana Vasiljević odgovorila onom već opisanom fotografijom i tekstom: “Docekali ga mozda, ali malo sutra! Cekacete vi deco jos malo. Trenutno sa Makronom slusa kompoziciju Claude Debussy’s Reflets dans l’eau (“Reflections in the Water”).”
Očekivano, odmah je krenulo ruganje i sprdanje s Vučićevom savjetnicom, njenim pokondirenim tviteraškim imenom Suzanne i njenom brutalnom nepismenošću. Budući da pravopis srpskog jezika nalaže fonetsko pisanje stranih imena, pa zato i piše Makron, lijepo je trebalo pisati da Vučić sa svojim domaćinom sluša “Odraze u vodi” Kloda Debisija. Međutim, gnjev srpskih tviteraša nije izazvala toliko nepismenost koliko bahato obraćanje “deci” i provincijalno razmetanje Debussyjem, kojem savjetnica niti zna napisati ime niti joj išta govori impresionistički naslov njegove poznate skladbe.
U skladu s programatskim nazivom ove kolumne, taj Macronov kratki koncert za Vučića u Elizejskoj palači bio bi sjajna prigoda da nastavim plesti glazbeno-politički kontrapunkt oko Debussyjevih pijanističkih svjetlucanja i zrcaljenjima stvarnosti na pokrenutoj i uzbibanoj površini vode i glazbe. Ali ne danas. Ne u danima kada se rastužen i zahvalan svijet oprašta od velikana naše epohe. Uostalom, čak je i službena internetska stranica francuskog predsjednika posebnim naslovom i tekstom objavila da je umro Ennio Morricone.
S profesionalnom zavišću i osobnom ljubomorom gledao sam na HRT-u specijalnu emisiju u kojoj je kolega Ante Batinović objavio prije nekoliko godina snimljen razgovor koji je uoči zagrebačkog nastupa velikog glazbenika s Morriconeom vodio u njegovu rimskom stanu. Doduše, sve da mi se i pružila prilika da i sam odem u Rim na razgovor s legendom, mislim da bih imao silnu tremu, strah, a možda i mali zazor prema susretu uživo s čovjekom koji stoji iza toliko veličanstvene glazbe, u prvom redu filmske. Rijetke su fotografije i filmski zapisi na kojima je njegovo lice nasmiješeno. Osobito ozbiljno, hladno i kruto Morricone je izgledao dok bi dirigirao. Pri pogledu na većinu njegovih portreta meni bi se nametala asocijacija na “Bijelog anđela”, hladnokrvnog zločinca kojeg u “Maratoncu” glumi Laurence Olivier. Dakako, duboko nepravedna i pogrešna asocijacija. Morricone je samo bio iznimno ozbiljan i zapravo silno skrušen i ponizan pred umjetnošću za koju nije bio samo bogom nadaren, nego je u nju čitav život ulagao i silno ozbiljan i temeljit rad. Od svih velikih filmskih režisera s kojima je radio najviše je cijenio Pasolinija zbog poštovanja koje je taj genij iskazivao prema glazbi i Morriconeu kao skladatelju. A koliko je bio pun duha i duhovitosti pokazao je već na početku prvog Pasolinijeva filma za koji je pisao glazbu sjajnom i potpuno originalnom dosjetkom: napravio je prvu i jedinu za koju znam pjevanu najavnu špicu filma “Ptičurine i ptičice” (“Uccellacci e uccellini”). A u gotovo svakom razgovoru obavezno bi, s pobožnim poštovanjem, spomenuo Bacha. Upitan kako uspijeva biti toliko produktivan, rekao bi: “Pa to nije ništa. Ja napišem glazbu za jedan film mjesečno, a Bach je svake nedjelje izvodio novu kantatu.”
Od primijenjene glazbe Morricone je radio apsolutna remek-djela. U većini slučajeva nije on pisao glazbu prema snimljenim slikama, nego su prema njegovoj glazbi snimani filmovi. Na primjer, najljepšu temu po kojoj pamtimo “Bilo jednom u Americi” Morricone je napisao za Zeffirellijev film “Beskrajna ljubav”, iz kojeg se povukao kad je slavni režiser prekršio ugovor i naumio ubaciti i jednu tuđu pjesmu. Čuvši melodiju, Sergio Leone ju je odmah poželio i dobio za svoju filmsku sagu. Knjige su napisane o Morriconeovu opusu i o njegovim smjelim glazbenim eksperimentima i genijalnim potezima, poput ona dva fagota, kontrafagota i tube koji iznose prvu dramatičnu temu Tarantinove “Mrske osmorke” (“Hateful Eight”). Bismo li bez Morriconeove glazbe doista doživjeli duboku katarzu u “Misiji” i blagost Gabrielove oboe, kojoj je davno prije prethodila tužaljka oboe nad sudbinom talijanskih anarhista u filmu “Sacco e Vanzetti”? Bismo li znali plakati s glavnim likom na kraju filma “Cinema paradiso”? Bi li tuga i ljubav onog dječaka koji obožava Malenu bila razumljiva? I tako unedogled. Bez Morriconeove glazbe mnogi bi filmovi bili blijedi, a svijet i epoha siromašniji. Grazie, Maestro!•
