Goran Marić, ministar državne imovine, kako se čini, ima složenu i zahtjevnu zadaću, ali i ambiciozan plan – uvesti red i sustav u upravljanje imovinom u vlasništvu države.
Kako bivša Agencija za upravljanje državnom imovinom nije u tome uspjela, formirano je ministarstvo, a iako postoji registar imovine on niti je potpun niti je točan. Nekretnine su uglavnom neprocijenjene, opis u pravilu ne odgovara stvarnom stanju, na stotine ih se koristi bespravno, one s kojima ima ugovor o zakupu, zakupnina se ili ne plaća ili je minimalno ugovorena; a uobičajena praksa je bila da se korištenje nekretnina uopće ne fakturira. Posebice zabrinjava činjenica da se nisu poduzimale ni aktivnosti ni pokretali postupci za vraćanje u posjed bespravno korištenih nekretnina kao ni naplata protupravno stečene imovinske korist. A mnogi predmeti su „izgubljeni“. Ministar Marić, kažu njegovi suradnici, to želi promijeniti. Prikupljaju se informacije o zakupninama, rade analize i izvješća. Svakom načelniku i gradonačelniku, uz čestitku, Marić je uputio zamolbu da u Ministarstvo dostave popis svih neriješenih predmeta s prioritetima kao i popis imovine u vlasništvu RH s njihova područja. Sve to za to da se aktivira zapuštena državna imovina. Njegovi najbliži suradnici otkrivaju da im često govori da je njihova zadaća pokazati da država postoji što do sada u odnosu prema državnoj imovini država nije pokazala.
Tko je Goran Marić
Upravo je ministar Marić najzaslužniji što je Stjepan Mesić morao napustiti vilu u Grškovićevoj, što je Todorić deložiran s otoka Smokvice kraj Rogoznice, nakon što je utvrdio da ga je godinama bespravno i bez naknade koristio te da Mišo Broz mora iz državne vikendice na Samoborskom gorju, koja je nekoć pripadala Titu. Marić je, uz ostalo, od Slovenije temeljem potpisanog sporazuma naplatio 55 milijuna kuna zaboravljenog duga, a na zakupninama je Ministarstvo državne imovine proračunu uštedjelo 20 milijuna kuna.
Istaknuti ekonomisti smatraju da se aktiviranjem većeg dijela zapuštene imovine može znatno utjecati na investicije, gospodarski rast i zaposlenost i da je formiranje Ministarstva državne imovine bio opravdan i nužan postupak.
No, tko je zapravo Goran Marić? Podrijetlom je iz Gruda, iz srca Hercegovine. Rođen je 5. rujna 1959, a ima još dva starija brata i dvije mlađe sestre. Otac im je bio gastarbajter, otišao je raditi u Njemačku 60-ih godina prošloga stoljeća. Marićevo djetinjstvo, baš kao i njegovih prijatelja iz toga vremena, vezano je uz pješačenje u školu i rad u polju; branju i pripremi duhana za sušenje i iščekivanju oca za Božić.
Miro Palac, danas ugledni farmaceut, bio je najbolji Marićev školski prijatelj. U istoj učionici sjedili su od petoga razreda osnovne škole pa do završetka srednje škole. „U gimnaziji smo bili bliski, ne znam ni sam po čemu, možda po averziji prema režimu, nametanju kolektivizma koje je negiralo osobnost, individualnost, kreativnost. Zazirali smo od manifestacija s pretežno komunističkom ikonografijom, što smo izbjegavali i ignorirali. Naravno, nismo bili toliko naivni da bismo se izlagali opasnostima. U takvom režimu jedino nam je ostao sport da nešto kažemo o sebi. On je igrao nogomet, a ja košarku. Njega kao osobu najbolje je opisao naš zajednički prijatelj koji mi je rekao. ‘Tko nema Gorana za prijatelja, taj ne zna što je istinski prijatelj’“, kaže Miro Palac.
Razrednik i profesor hrvatskoga jezika u gimnaziji bio im je Josip Glavaš. „Goran je bio odličan učenik, vrlo živahan, igrao je nogomet, a učio je stvarno dobro tako da ga po tome pamtim više nego druge. Sjećam se da je pisao lijepe tekstove, vrlo literarne. I čitao je dosta. Nema razloga da ga hvalim, ali to je istina. Imao je dosta širok interes. I njegove sestre su također bile odlične učenice. To je nekako njihova obiteljska tradicija“, prisjeća se umirovljeni profesor Glavaš dodajući da je Marićeva obitelj imala problem jer su bili hrvatski i kršćanski orijentirani.
„Kod nas je bilo ovako: onaj tko čita Vjesnik i navija za Dinamo, taj je nacionalist. Marićev otac je radio u Njemačkoj, brinuo se o djeci, imali su problema“, kaže profesor Glavaš koji je, osim Goranu Mariću, predavao i poznatom poduzetniku i industrijalcu Petru Ćorluki, vlasniku „Violete“, koji je također bio s Marićem u razredu, zatim Milanu Bandiću i drugima. Unatoč tome što je lijepo pisao i doslovce obožavao poeziju Antuna Branka Šimića, Goran Marić je kao izborne predmete u 4. razredu gimnazije izabrao matematiku i fiziku. Maturalni je rad pisao iz fizike. Nakon srednje škole Marić je upisao ekonomiju u Zagrebu. Studirajući, stanovao je u stanu koji je njegov otac kupio još 1972. godine kako bi djeca imala odskočnu dasku u školovanju.
Student-servis
No, ako su od materijalnoga željeli nešto više, morali su sami zaraditi novac. Stoga su svi radili preko student-servisa, uglavnom teške poslove. Goran Marić je radio za Uljaru u Branimirovoj: razbijao je solnu kiselinu, koja je bila u krutom stanju, zatim je radio na utovaru i istovaru robe u „Ledovim“ hladnjačama itd. A nakon što bi položio ispite, preko ljeta je išao raditi u Njemačku na baušteli: postavljati knauf, kopati kanale itd. „Na njega je rad u Njemačkoj ostavio očito dubok dojam pa je meni o tome puno puta govorio prilikom druženja. Radio je najmanje 12 sati, zarada je bila velika, ali je i rizik bio velik. Goran je kupio automobil od rada na baušteli“, kaže Miro Palac.
Tijekom studija Goran Marić je upoznao profesora Peru Sikavicu, s kojim je i danas u dobrim odnosima. Sikavica je naime bio jedan od rijetkih profesora koji nije bio član Saveza komunista. „Goran je bio moj student. Poznajem ga dugo. Jako ga cijenim kao osobu, mislim da ima karakter. Ima postojanost i pouzdanost, mislim da je pravi domoljub i da je spreman raditi za Hrvatsku. Ambiciozan je i marljiv, spreman rudarski raditi“, veli profesor Sikavica.
No, Marić je zbog svojih stavova imao problema na fakultetu. Kad je pred poznatom profesoricom, kako otkriva jedan od Marićevih kolega, odgovarao političku ekonomiju socijalizma, ona mu je rekla: – Kolega, to ste naučili napamet, možete li to reći svojim riječima. – Ne mogu gluposti govoriti svojim riječima – uzvratio je Marić profesorici, koja mu je bacila indeks u glavu i izbacila ga iz sobe.
I tada se u njemu očito rodio interes prema političkoj ekonomiji, koju već dugo godina kao vanjski suradnik predaje na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. A kad je JNA, nakon Gospinih ukazanja 1981., okupirala Međugorje, odnosno zatvorila prilazne putove brdu ukazanja Križevcu, Marić je, vidjevši to na TV-u, odlučio s prijateljem Vjekoslavom Šimunovićem, tada studentom zemljopisa, otići u Međugorje iz protesta. I otišli su. Na brdo ukazanja popeli su se stazama s južne strane i na velikoj stijeni uklesali poruku „Gospe, čuvaj nas Hrvate“. I potpisali se. Početkom 80-ih godina prošloga stoljeća grudski komunisti Marićevu su ocu oduzeli putovnicu i vratili mu je tek kad je „donirao“ 500 njemačkih maraka za sarajevsku Zimsku Olimpijadu. Kad je to saznao, Goran Marić je pohitao u Grude, i bez obzira na prijetnje policijom i zatvorom, vratio oteti očev novac. Njegovi prijatelji prepričavaju da je na potvrdu sam rukom ispisao „oteo oteto“ i potpisao se.
Godine 1983. Marić je diplomirao na Ekonomskom fakultetu i odmah počeo raditi u Metalia commerce-export import, poduzeću koje se spojilo s vanjskom trgovinom Auto Hrvatske. Osam godina bio je u Auto Hrvatskoj, tadašnjem OUR-u Vanjske trgovine. Budući da nije bio član Saveza komunista, Marić jedini od zaposlenika nije dobio stan od poduzeća. Stoga je, kako saznajemo od njegovih prijatelja, nastavio sa studentskom praksom – odlaziti raditi na baušteli za vrijeme godišnjih odmora. Odlazio je a da za to u njegovoj tvrtki nitko nije znao. Kad se oženio 1987., već tada je imao novi trosobni stan. Sa suprugom Marijanom ima dva sina, Antu i Filipa.
Aktivno igrao nogomet
Istodobno, dok je studirao i radio u Auto Hrvatskoj, Marić je aktivno igrao nogomet. U srednjoj školi je igrao za NK Bekiju iz Gruda, a u Zagrebu za NK Maksimir, NK Jarun, NK Špansko, a jednu godinu i za NK Marof koji se natjecao u regionalnoj ligi. „Bio je vrstan nogometaš, čvrst, inteligentan, kao i u životu. On je za nogometaša imao psihofizičke predispozicije, a tjelesno besprijekorno spreman“, dodaje Miro Palac.
Nakon jedne teške ozljede i prijeloma rebara, 1987. godine, Marić je prekinuo s igranjem, a nakon oporavka započeo je sudačku karijeru. Bio je dugogodišnji međunarodni sudac.
Početkom demokratskih promjena 1989. Marić je postao član HDZ-a i upoznao Tuđmana, a 1992. je došao u Vjesnik na mjesto direktora Hrvatske tiskare. Istodobno je bio i direktor lista Vjesnik. Zbog suprotstavljanja neprihvatljivu modelu privatizacije i nabave roto papira po netržišnoj cijeni, 1993. dobio je otkaz. Međutim, kad je predsjednik Tuđman za to saznao, Nadzorni odbor je smijenjen, a Marić vraćen na mjesto direktora.
Odlikovao ga Tuđman
Predsjednik Tuđman je Marića 1997. odlikovao za doprinos hrvatskom gospodarstvu. Godine 1998. Tiskara i list Vjesnik spojeni su u jedno poduzeće. Marić je bio protiv toga te je odbio biti direktor poduzeća za koje je smatrao da će poslovati s gubitkom i biti neuspješno. I bilo je neuspješno. Poslije su propali i Tiskara i Vjesnik. Kada je Hrvatski fond za privatizaciju nakon Miroslava Kutle postao ponovno vlasnik Tiska, Marić je imenovan direktorom Tiska, a dolaskom Račanove koalicije na vlast 2000. odlazi za direktora u Euroinspekt, potom Štedinvesta.
Iste godine Marić je doktorirao na Ekonomskom fakultetu Zagrebu. Autor je dviju znanstvenih knjiga. Bio je dugogodišnji profesor na Visokoj školi za turizam, na Visokoj poslovnoj školi i vanjski suradnik na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i danas predaje. Ozbiljnu političku karijeru Marić je počeo krajem 2007. kad je na parlamentarnim izborima ušao u Sabor.
U dva saborska mandata bio je predsjednik saborskog Odbora za financije i proračun, potpredsjednik Odbora za zakonodavstvo i član Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav. Bit će upamćen po tome što je, baš zahvaljujući njemu, saborski Odbor za financije odbio izvješće Hrvatske narodne banke koja je dopustila kreditnu klauzulu u švicarskom franku i jednostrano povećanje ionako visokih kamatnih stopa kao i uvođenje neopravdanih bankarskih naknada. I što su mediji više kritizirali Marića zbog napada na guvernera Rohatinskog, on je izravno i argumentirano još više kritizirao HNB kao regulatorno tijelo.
Prije dvije godine javno je iznio stav da je u HDZ-u počeo proces reintelektualizacije i da o uspješnosti toga procesa ponajviše ovisi budućnost HDZ-a, ali i Hrvatske. Objavio je i izuzetnu knjigu „Slom lažnog proroštva“. Drago Jakovčević, profesor na Ekonomskom fakultetu, bio je recenzent Marićeve knjige. „Mi smo surađivali i družili se jer smo u ekonomskom smislu istomišljenici, pripadnici jedne drukčije ekonomske škole, nismo pristaše neoliberalizama, mi smo za Keynesovu doktrinu i njenu implementaciju.
Marić se u knjizi bavio procjenom štete nanesene Hrvatskoj od uspostave države pa do brojnih kriminalnih transakcija, neodgovornosti institucija koje su trebale raditi svoj posao, a nisu. Kao što znate, Hrvatska je opljačkana, a mi jedva da znamo za to. Marićevoj knjizi dao sam pozitivnu recenziju zato što je to uistinu vrijedno znanstveno djelo“, kaže profesor Jakovčević. „Marić u knjizi ima brojne podatke“, nastavlja Jakovčević, „ koje je dobio iz formalnih i neformalnih izvora. Kada pogledate početak svega, postavlja se pitanje tko su lažni proroci? To su oni koji nas uvjeravaju da na trnju rađa grožđe, a na drači smokva, znači lažovi i bleferi. Upravo je to izazvalo val iseljavanja mladih djelatnih ljudi. To je posljedica svega onoga što su činili stratezi i lažni proroci svih ovih 27 godina.“
Porezna uprava upropastila 55 milijarda kuna
U knjizi su, uz ostale, podaci o tome kako je Porezna uprava upropastila 55 milijarda kuna. Jakovčević i Marić naime ne podržavaju neoliberalnu doktrinu koja se temelji na ekonomiji bez države. „U neoliberalizmu je toliko smanjena uloga države, koja bi trebala paziti tek na eventualne nerazmjere tržišne utakmice između malih i velikih. Država može postojati samo u obliku javno-privatnog partnerstva gdje je javni gubitak, a privatni dobitak; monstruozan je to koncept javno-privatnog vlasništva“, dodaje Jakovčević, koji tvrdi da je ministar Marić prilično samostalna osoba, mentalno stabilna i jaka i zato je sjajan političar.
„Za razliku od mnogih on se nije nikome priklonio. Pogledajte pokušaj uvođenja poreza na nekretnine, on je uvijek govorio da je porez na nekretnine suvišan i da je porezni teret već prevelik, a da komunalna naknada ima svoju funkciju, a to je davanje s protučinidbom“, objašnjava Jakovčević.
Kao ministar državne imovine Goran Marić je uspio nemoguće; naplatiti dug iz 1992. od Slovenaca Cimosu u vrijednosti od 55 milijuna kuna. Slovenci su, naime, htjeli prodati Cimos Talijanima, ali je Marić smislio način kako talijanskog kupca natjerati da odustane od kupnje. Isprovocirao je, naime, hitnu tužbu i traženje privremene mjere, zabranu raspolaganja dionicama Cimosa. Kad je postigao željenu cijenu, onda je prodao potraživanja od Cimosa. Riječ je o jedinom sporu Hrvatske sa Slovenijom koji je riješen u korist Hrvatske.
Voli i gangu
Za sada, kao ministar državne imovine, Marić snažno gura rješavanje imovinskopravnih odnosa za nekretnine u kojima država ima suvlasništvo. Lokalne vlasti odazivaju se na poziv ministra jer je zatražio od načelnika i gradonačelnika da mu pomognu s informacijama o stanju državne imovine.
Kad je državna imovina posrijedi, jedna od najvrednijih nekretnina koju je moguće u sljedeće dvije godine aktivirati zemljište je bivše Tvornice elektroda i ferolegura u Šibeniku, a riječ je o 285 tisuća metara četvornih zemljišta uz more. Na zahtjev predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića da svaki ministar odredi što će u njegovu mandatu biti projekt cijeloga mandata, Marić je prijavio da će to biti aktiviranje zemljišta TEF-a u suradnji s Gradom Šibenikom. Vrijednost investicija mjeri se stotinama milijuna kuna.
„Marić je ambiciozan i marljiv, spreman je rudarski raditi, imam veliko povjerenje u njega. U ekonomiji ima širok spektar znanja, on se tako razvija, različite poslove je radio, ima saborsko iskustvo. U Saboru je izgradio imidž u hrvatskoj javnosti, uvijek je bio vrlo jasan, tako da ga je svatko mogao razumjeti. Umijeće politike i jest u tome da te svatko razumije. Marić pokriva kao rijetko tko šire područje, od političke ekonomije do marketinga, financija i menadžmenta. Ima on i umjetničku lirsku dušu, ima dobar stil u pisanju. Dobre knjige piše samo onaj tko razumije materiju“, dodaje umirovljeni profesor Pere Sikavica.
Goran Marić, usto, nikad ne zaboravlja rodni kraj, ističe profesor Glavaš. „On sudjeluje u nekim našim kulturnim manifestacijama u Grudama i u predstavljanju knjiga. Nedavno je sudjelovao u promociji gange, našeg fenomena, a redoviti je gost na Šimićevim susretima“, dodao je Marićev razrednik Glavaš.
