Denis Žućko star je sada već tri mjeseca, što znači da više od dvije trećine svog života živi u kontejnerskom naselju. Isto to vrijeme sa svojom majkom obilazi sustradalnike od potresa, raznosi im obavijesti i informacije o pravu na ostvarivanje pomoći, obnove. Svoja malena prsa stavio je ususret kovitlacima života i ne posustaje do te mjere da je i njegova majka morala ustvrditi – nakon što je Denis rođen s iščašenim kukom, hranjen na sondu, onda ga je zadesio i potres, a i cigle sa zgrade pogodile su njegova kolica: “Bit će to čvrst momak!”
Denisova priča koju je toplo i s dirljivim smislom za detalj ispričao početkom veljače kolega Danijel Prerad svjetska je priča zbog neposustajanja života i hrabrosti majke i djeteta koji dane pobjeđuju optimizmom svojstvenim ljudima koji od života ne očekuju povlastice, nego život doživljavaju kao povlasticu. Denis još vlastite veličine nije svjestan, ali nemamo razloga sumnjati u riječi njegove majke, kad u nju ne sumnjaju svi oni kojima pomaže i koji se zajedno brinu jedni o drugima; on će sigurno biti čvrst momak. Od svojih suza neće raditi medijski kič, od problema neće raditi društvenu imovinu, a svoje privilegije neće promovirati kao socijalni ekskluzivitet o kojem će kao o nečemu samo po sebi razumljivom morati razmišljati svi oko njega. Denis Žućko već je sada mali-veliki čovjek, ali za njegovu veličinu znade premalo čak i onih koji alatima samopromocije ni od čega sebi rade lukrativne spomenike ništavilu. Isto tako uvjeren sam da ni Denis Žućko nije čuo za nadljudske nedaće britanskog bračnog para, Harryja i Meghan, nepravde koje su ih pogodile i strahote koje su prolazili na kraljevskom kontejnersko-reciklažnom dvor(ištu)u zbog čega su i oni, poput mališana, morali napustiti svoj dom i otići u svijet s nekoliko vrećica. Kreditnih karata i milijuna.
Iskreno, i mene je shrvala silna nedaća vojvode i vojvotkinje od Sussexa izrečena u intervjuu zbog kojeg je svijet, koji je ionako zaustavljen pandemijom, dodatno zastao. Što znači da smo od muke počeli nogama toptati u mjestu. Kud sve to odlazi kad ni članovi kraljevske obitelji ne mogu računati na kraljevski tretman. Još mi je gore i pokušati zamisliti kako će se ovaj iznimno hrabar i principijelan par morati zaposliti u nekim svjetovnim zanimanjima, što će, nedvojbeno, biti teško s popudbinom nasljeđa na leđima, publicitetom koji ih je preobrazio u korifeje obespravljenih, gotovo pa anarhistički beatificiranih, dakle s tim negativnim, „crvenim“ imidžom njima će u ovom korporativnom svijetu, bojim se, biti nemoguće naći pristojan posao. Uz to su, vrlo vjerojatno, i prekvalificirani i prebuntovni da ne bi izazivali pažnju.
Znate, nije ponekad lako odrastati u palači niti se lako sjediniti s nekim od njegovih članova. Čak ni muškarcima kad to učine sa ženama suprotnog spola. Zato je bio kolosalan emocionalni ispit slušati te nevjerojatne drame što se odvijaju iza zidova jedne od najbogatijih obitelji na planetu, a još je dramatičnije bilo gledati izljeve čuđenja milijarderke-voditeljice koja nije mogla sakriti zgražanje nad torturama koje su vitezi-revolucionari morali proći. Svijet je s pravom ogorčen na nepravdu i nadam se da nije daleko dan kada ćemo biti pozvani da dobrovoljnim prilozima uplatimo budućnost sreći mladog para i njihova potomstva.
Ostavljeni na milost i nemilost povijesnim bespućima, ti potomci slavne njemačke dinastije na krovu Britanskog Carstva zaslužuju našu brigu jer bez njihova postojanja svijet bi u mnogočemu bio drugačiji od ovog kakav poznajemo i u kakav se zaklinjemo. Na tren sam se pobojao da su Meghan i Harry izgubili vjeru u budućnost i da odustaju od dosljednog odupiranja nepravdi i potlačenosti, ali to je bio više trenutak samopropitivanja jesmo li dorasli viziji njihova svijeta u kojem svi na kraljevskom dvoru moraju biti isti. Izvan njega, druga je stvar. Voditeljica-milijarderka, samo da je čula za njega, jednako bi se tako požrtvovno čudila i nad sudbinom Denisa Žućka u trenutku dok njegova kolica “gađaju” zgrade koje upravo ruši stravičan potres.
Međutim, Denis je samo Žućko, a Meghan i Harry su žuta minuta tradicije koja je rasla na muci mnogih nevidljivih i medijski zatajenih. Osim njegove majke, malo tko je i uzdahnuo, a kamoli zgrožen zastao kada su mu bila bombardirana dječja kolica, ali svijet je bombardiran intervjuom i njegovim posljedicama koje izaziva u ionako skandaloznim krugovima. Možda doista monarhija danas i nije anakronizam, možda je ona model koji nas čeka, jer kad je već i kraljevstvo nebesko, zašto bi zemaljski kod bio drugačiji, ali ono što jest nesumnjivo jest da iznenađujući broj nas priželjkuje kraljevski tretman u različitim oblicima, ako ne i već u all inclusive varijanti. Što su naši lokalni vladaoci nego psihodelični odjek starodrevnih velmoža, što su vrhovi državne vlasti nego neskriveno zavidni podanici naizgled ismijane ideje „država, to sam ja!“, što su hijerarhijski ustrojena društva nego kompromisni izdanci kastinstva.
Stvarno mislim da su Meghan i Harry iskreno uvjereni da su doživjeli nešto strašno jer iz njihove perspektive kategorija stanovanja u kontejnerskom naselju i vožnja u neispravnim dječjim kolicima nije opcija na koju su pristali združivši svoje emocije u neraskidivu vezu vjernosti i emocije. Preokupacije koje muče njih i zbog kojih bismo kategoriju weltschmerza trebali shvatiti doslovno nemoguće je razumjeti mami Žućko u njezinu stoicizmu dok za svoga sina ima isto i itekako pravo tražiti ono najbolje. Potres je razorio Glinu, Petrinju i okolna sela, ali potres jednog intervjua neće razoriti Windsore, nego će ih, kao i sve selebritije današnjice, blogere, vlogere, influencere, žogere, učiniti neopravdano još važnijima.
Društvo u kojem je suosjećanje privilegij “slavnih” osuđeno je na bezimeno izumiranje. Nekad se davalo kraljevstvo za konja. Sada bismo mogli ponuditi kraljevstvo za čovjeka; snažnog, neovisnog, poštenog, s integritetom, sa stavom. I vrijedilo bi uništiti kraljevstvo za jednog takvog, jer makar postojao samo dan, moglo bi se tvrditi da je bio. Kao što se za Denisa Žućka neće moći tvrditi da ga nema i da ga nije bilo, tako se ni za revolucionarni bračni par neće moći reći da su postojali kao oni koji su takvima htjeli biti.
Kamo sreće da su sve troje dijelovi istog svijeta, onog bez ikakvih potresa, s istim šansama, s bezbrižnim djetinjstvima i stabilnom odraslošću, kamo sreće da se blazirana čuđenja nad nijednom od njihovih sudbina, pa čak i onih za koje mislite da vas kad vam pričaju o teškoćama u stvari podjebavaju, dakle da se takva čuđenja nikada nisu dogodila. Vojvoda i vojvotkinja, a nisu alkari, otišli su iz kraljevskog dvorca, dok Denis Žućko na svoj dvorac tek čeka. Volio bih ga, u najskorije vrijeme, vidjeti prinčevski sretnog, sigurnog i mirnog u njemu.
