Tek što nam je novi šef SDP-a Peđa Grbin inzistiranjem na političkom odstupanju Željka Sabe vratio nadu da se moral ipak vraća u politiku, predsjednik HDZ-a Andrej Plenković na upit o novoj lokalnoj političkoj perverziji s kandidaturom Lovre Kuščevića, od svih mogućih odgovora odabrao je “nije on još ništa kriv”.
Premda, nakon što je prošlo više od godinu dana od pokretanja USKOK-ove istrage, a osam mjeseci od proširenja, sve se više čini da će na tome i ostati. Uostalom, ako aktualni HDZ nije ništa kriv za djela iz prošlosti, zašto bi Kuščević bio kriv za svoja djela iz prošlosti. Što je lokalnu funkciju iskoristio kako bi Hrvatima udijelio lekciju o bogaćenju te nakon što mu se ostvario hrvatski san s pijedestala HDZ-ove moći optuživao kako su ljevičari za sve krivi. Naravno da “nije on još ništa kriv”. Kriv je virus! Virus bogaćenja i opsjednutošću moći.
Kriv je onaj sitni mentalni virus koji je rovario po glavama HDZ-ovaca u Nerežišću, jednako kao što je činio štetu SDP-ovcima u Vukovaru, zavodljivo im šapćući: “možda to radi za sebe, ali bilo je i bit će i za nas”. Taj će mentalni virus presuditi i većinu predstojećih lokalnih izbora. I koronavirus! Uz to što ni jedan razgovor s relevantnim sugovornicima ne može proći a da ih novinari ne zatraže da nam kao nekoć Baba Vanga nešto izgataju o cjepivu protiv koronavirusa, ipak su se počela probijati i pitanja o nedovoljnom broju testiranja, lažnom dojmu o smanjenju širenja zaraze, kasnimo li s mjerama te odgovornosti za to što smo došli na pedesetak smrti dnevno od COVID-19. U srijedu ćemo, pet dana prije kraja mjeseca, doseći Đikićevo “pretjerivanje” o 1500 mrtvih.
Po smrtnosti smo 13. od 47 europskih zemalja, a s 890 slučajeva na 100.000 stanovnika u 14 dana (8. - 22. studenoga) nismo 22., već su samo Švicarska, Slovenija, San Marino, Austrija, Andora, Luksemburg i Crna Gora gori od nas. S time da sve te zemlje bilježe, za razliku od nas, blag ili značajan pad novih slučajeva. Ne zavaravajmo se trenutačnim smanjenjem jer je ovaj ponedjeljak najgori, s 50 posto više zaraženih nego prošli.
Kako se približavaju lokalni izbori pitanja odgovornosti će se umnožavati. Kako je koronavirus presudio američke predsjedničke izbore, a presudio je i naše parlamentarne, odnosno osudio politikantstvo Bernardićeva SDP-a, tako će presuditi i lokalne izbore. Prvi je to uočio Radimir Čačić. Nacionalni stožer zauzeo je stratešku poziciju prema kojoj lokalne stožere ništa ne sprečava da preuzmu odgovornost za strože mjere. Tako je lokalno stanovništvo prepušteno, i zbog teritorijalne rascjepkanosti, stručnim i liderskim sposobnostima 20 županijskih ekipa i ekipi Grada Zagreba. Je li moguće da mi raspolažemo s toliko talenata.
Kako to izgleda vidimo na primjeru Sisačko-moslavačke županije. Na čelu njezina stožera je dožupan Roman Rosavec, koji se, što je doduše rijetkost, ispričao što na promociji knjige u Gornjoj Jelenskoj kao čovjek od “krvi i mesa” ni sam nije nosio masku, pa je još to zasolio: “Zapitajte se kakva bi reakcija ostalih bila da sam stavio masku (...) Vjerujte da mi je u tom trenutku bilo jako teško odlučiti se na koji način postupiti”. I sad od njega kojemu je hamletovska dvojba bila “nositi masku ili ne”, Nacionalni stožer očekuje da donosi odluke o kojima ovise životi ljudi. I osim oporbenih zanovijetala, nitko se ne buni jer “možda je dožupan kriv, ali i mi smo”. A medijima nije izazovan poput recimo Čačića na kojeg će se obrušiti jer je možda populistički, možda i pogrešno, a svakako sa zakašnjenjem, ali ipak još uvijek ne prekasno kao lider preuzeo odgovornost.
Čačićevoj elementarnoj matematici zbog koje nadzor s inspektora treba prebaciti na policiju teško se suprotstaviti. Ministar Vili Beroš je u pravu kad na pitanje o odgovornosti Stožera uzvraća kako su građani krivi jer se ne pridržavaju mjera. I kako se na to odgovara? Tako što se donose navodno strože mjere. I tko će biti kriv ako ni one ne daju rezultata? Opet mi koji ih se nismo pridržavali, ili će premijer reći: “Virus je kriv”. Ne, bit će krivi oni koji nisu inzistirali da pravna država stane na kraj onima koji ne poštuju pravila o kojima ovise nečiji životi. Za sedam dana umrlo je 316 ljudi od COVID-19, tjedan prije 250, 238, 142 i 78. Iza brojki su emocije. Samo je privid da umiranje državu ne košta. U biti, koja je razlika između grijeha propusta nekih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu koji nisu spriječili zločine nad starcima, i ignoriranja odnosno nekažnjavanja onih koji danas stare ili mlade ubijaju beskrajno egoističnim nepoštivanjem mjera. Koji je smisao mjera ako se ne provode!? Koja je uloga države u okolnostima kad su ugroženi životi? Svakako nije u snishodljivu odnosu prema onima koji umiranje morbidno svode na rasterećenje mirovinskog sustava.
To je taj novi "pošteni" HDZ.