Nadam se da ste gledali do krvi ciničnu američku seriju “Drug detektiv”. Ako niste, riječ je o žestokoj kritici svakog oblika društvene propagande, uz radnju smještenu u rumunjski glavni grad Bukurešt ‘80-ih godine prošlog stoljeća i tvrdu vlast Ceauşescua. Uglavnom detektivi Gregor i Iosif tuku se protiv kriminala s kapitalističkim predznakom koji udara u same temelje socijalizma.
Autori projekta domislili su se predstaviti ga kao zagubljenu snimku originalne rumunjske boljševičke serije pa, da pojačaju dojam, još su autentični rumunjski jezik kojim govore glumci “pokrili” engleskom sinkronizacijom u kojoj svoje glasove “daju” brojne hollywoodske zvijezde. U nizu sjajnih dijaloga u kojima se žestoko i boljševizam i kapitalizam dovode do apsurda i stida postoji i scena u kojoj spomenuti detektivski dvojac odlazi po neke bitne informacije u zatvor. Čuvari im iz ćelije dovode postariji par u prugastim opravicama da bi se na samom kraju prizora ispostavilo kako je riječ o mami i tati detektiva Gregora koje je on smjestio u zatvor prijavivši ih kao dječak koji je svjedočio njihovu skretanju prema kapitalističkim životnim preokupacijama. “Kako si, Gregore”, pita ga na kraju majka, a on joj odgovara da je izgubila pravo na to pitanje kad je odlučila raditi protiv komunizma i države. Gregor je svejedno shrvan, pa ga Iosif tješi pričom o svom rođaku Pavelu. “Pobjegao je u SAD i ta je priča završila tragično. U Americi je otvorio praonicu automobila”, kaže Iosif. “A što je to?”, začuđeno ga pogleda Gregor. “Kapitalisti su toliko lijeni da ne žele prati svoje automobile, nego im to moraju raditi siromašni radnici. Moj je rođak nakon prve otvorio drugu, pa treću praonicu.
Tragedija. Kakav je to muškarac koji misli samo na posao i zaradu?! Što je s obitelji, s djecom”, zdvojan je i Iosif. Divne se minijature i dalje redaju, pa se Iosif sjetno prisjeća vremena kad je radio u tajnoj policiji i tad je prvi put ugledao buduću suprugu, pa ju je poželio privesti da se upoznaju. Ili kad carinici na rumunjskoj granici odgojno tumače šverceru kako je poenta cijele priče da su oni dobri komunisti i da ne trpe nikakva Mickey Mouse sranja. Gregor i Iosif uspješno jašu kroz šest epizoda dovodeći vas u situaciju da ne znate biste li se smijali sebi i sustavima u kojima ste živjeli i živite ili biste gorko plakali nad tom činjenicom. Da Gregor i Iosif operiraju i u hrvatskom socijalizmu ili kapitalizmu, opet ne bi bilo nikakve razlike. Nekad bi se bavili utvrđivanjem krivca zbog Obrovca, danas bi to bio Agrokor. Obrovac je u bivšoj državi bio sinonim za logičan neuspjeh političkog projekta, Agrokor postaje regionalnim sinonimom za predvidiv kraj političkog projekta s predumišljajem. Igrom, ali ne slučaja, oba su ova privredna giganta smještena u Hrvatskoj i oba su zamotana u staniol demencije i zdušnog izbjegavanja odgovornosti.
Za nenarodni boljševizam nam je jasno, tamo je i tvornica u Obrovcu bila sračunata na pakost hrvatstvu, ali naprosto ne može biti vjerojatno da bi se netko u suverenoj Hrvatskoj želio okoristiti na račun vlastitog naroda. I to još u kapitalizmu, najboljem od svih sustava, u kojem je, doduše, kriminalizirano nezadovoljstvo, ali sve zbog dobrobiti ljudi da se ne bune zbog zabluda da im je loše. Potrebno im je samo objasniti, a što je i učinjeno, da pobuna nije domoljuban, nego izdajnički čin i da hrvatstvo postaje primarno kao pitanje vlasništva. Za razliku od onih rumunjskih carinika, mi možda nismo bili dobri komunisti, ali smo i te kako pristali na sva Mickey Mouse sranja. I u žrvnju od Obrovca do Agrokora nismo ništa naučili, niti nas išta zanima kao da nestanak identiteta ne počinje u gubitku smjelosti i kao da kriminalizacija objektivno potrebnog nezadovoljstva nije pravi melem na ranu našoj sluganskoj tradiciji. Feudalizam se ne ukida dekretom, nego hrabrošću, a zar sada stvarno treba toliko hrabrosti da bi se postavilo pitanje što se to dovraga događa u Agrokoru.
Pustite visokofrekventne fraze i nadristručne analize, one ionako ne trebaju objasniti, nego začahuriti. Recite nam narodski što je bilo, što je i što će biti s ovom kapitalističkom političkom izmišljotinom i koga se u ovoj širokoj zamućenoj akciji sve spašava i od čega. I da, tko će to na kraju platiti. To sve precizno i taksativno nismo čuli. Kad čovjek malo bolje razmisli, možda je u oba ova slučaja stvarno kriv Mickey Mouse, možda je on odgovoran za sve što nam se događa. Nacrtani, izmišljeni lik, taj mamac dohvatno površnoj ideji kapitalizma bio je jednako tjelesno konkretan kao i boljševički Gregor i Iosif. Ispada da je bilo mudro od kapitalizma i boljševizma uzimati za ozbiljno samo ono najgore što su govorili o suprotnoj strani da bi se čovjek mogao pripremiti na istinu. To je bit propagande, tih naoko dugoročnih, a zapravo mahnitih pokušaja kreiranja poželjne istine; svoje objektivne skrivati iza tuđih još objektivnijih mana. Umjesto vijeća za suočavanje s prošlošću, te kolaboracionističke dimne zavjese za socijalne provalije društva, ako se već od vijeća ne možemo maknuti, nama treba vijeće za suočavanje s Agrokorom. Jer i Obrovac i Agrokor su radikalizacije dva bezobrazluka, dva sustava od kojih ni jedan nije skrojen po mjeri čovjeka, nego je skrojen da čovjeku uzme mjeru. Mjeru života.
Dobro je rekao akademik Kusić: kod nas se od osamostaljenja njeguje kult negativne nastrojenosti. To je alergijska reakcija generacija lijeve "aristokracije"