Na obali ovog ljeta velika je rasprodaja voća i povrća. Sve je besplatno. Da, besplatno!
Nekad šarmantan aspekt Hrvatske bila je dostupnost lokalnih tržnica na kojima ste mogli kupiti svježe voće i povrće. To je rijetkost u Sjevernoj Americi i postaje sve rjeđe i u Europi. Ambijent, svježina, omjer cijene i kvalitete te osobna interakcija s prodavačima nekad su bili simpatični. Ako uništite bilo koji od ovih pozitivnih aspekata, uništit ćete prednost u odnosu na druge destinacije.
Na trogirskoj tržnici nas je zvao čovjek koji je prodavao voće, “Probajte ove trešnje, najbolje su.” Govorio nam je na engleskom jeziku. Dao je par komadića voća djeci. Zahvalili smo mu, ali trešnje nisu bile dobre. Ponudio nam je marelice. Marelice su bile još gore. Primijetio sam da nema izložene cijene ni za što, pa sam upitao, “Koja je cijena?”. Izrekao je cijenu koja je bila 30% skuplja nego na tržnici u Zagrebu. Pitao sam ga zašto nema izloženu cijenu za sve što prodaje, no njega je to razljutilo. “Tko si ti, dovraga? Želiš li ovo kupiti ili ne?”.
Objasnio sam mu na hrvatskom da, “nemam namjeru skupo platiti loše voće” i krenuli smo dalje. Zapravo, nijedan od štandova na tržnici nije imao cijene na proizvodima, osim jednog, tako da smo otišli tamo. Ne mogu reći da su proizvodi starice bili mnogo bolji, ali mi se svidjela njezina transparentnost. Uspjeli smo se dogovoriti, ali čak je i ona pretrpala vrećicu trulim voćem.
Dok smo kupovali, prvi prodavač nas je pratio po tržnici, psujući (na hrvatskom): “Ti jebeni purgeru, što misliš tko si dovraga ti, vrati se tamo odakle si došao”. Ispred moje američke supruge i naše djece u dobi od 9, 7, 5, 3 i 1,5 godina – koji govore engleski i hrvatski. Ali to je činio i pred stotinu turista na tržnici koji možda ne razumiju jezik, ali razumiju agresivno ponašanje. Što mislite, kakvo će biti njihovo mišljenje o ovom čovjeku, ovoj tržnici, ovom gradu, ovoj državi?
Člankom 7. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da prodavači moraju jasno, vidljivo i razumljivo prikazati maloprodajnu cijenu proizvoda koji se prodaje… i poštivati deklariranu cijenu. Ako ne iskažu cijenu, jedini mogući zaključak je da je cijena nula… a prodavatelj mora poštivati tu cijenu.
Dakle, idite do Trogira, Zadra, Splita, Dubrovnika i Hvara i zatražite svoje zakonom propisane besplatne proizvode. Ako ih ne dobijete, pozovite inspekciju. Ovaj zakon donesen je 2007. godine i temelji se na direktivama EU iz 1993. i 1998. godine. U 2019. godini u Hrvatskoj se još oko toga natežemo, tako da očito zakon nije problem.
Problem je u tome što naši prodavači na obali slijede drugačiji “zakon”. Njihov “zakon” navodi da ako čujete kupce koji govore engleski, njemački ili talijanski, trebali biste udvostručiti cijene i dati im pola trulog voća jer će oni kupiti “bilo što”. Ako govore hrvatski, ali ne i lokalni dijalekt, onda cijene rastu za 30-50%. Ako su lokalni, dajete im uobičajenu cijenu.
Kad turisti odu, svoja iskustva nose kući. Njihove opekline od sunca zacjeljuju, ali osjećaj da ih se pokušalo opljačkati u Hrvatskoj neće nestati, i oni će o tome pričati svojim prijateljima. Ljudi koji su jednom kupili “bilo što” uskoro će kupiti “ništa” u Hrvatskoj. To je također zakon standardnog ponašanja potrošača.
Pratite nas
